Magnetska rezonanca iliti živ zakopan u grobu

U subotu sam na košarci po jubilarni deseti put slomio kičmu. I to svega dva dana nakon što sam se konačno otarasio boli od prošlog kičmolomstva, kad sam se krivo zarotirao na zahodu u potrazi za WC papirom. Ovog puta konačno sam odlučio liječnički se istretirati, s krajnjim ciljem da u klečećem položaju i lica nakvašenog suzama opasam nekog renomiranog neurokirurga oko obje noge i ne puštam ga sve dok mi ne obeća da će mi obraditi diskove kao Edward Škaroruki živicu engleske kraljice na njenom ladanjskom imanju u Canterburyju.

Prvi korak prema renomiranom neurokirurgu vodi preko magneta. Ovaj instrument koji dijagnozu znači udaljen je šest mjeseci ako se krene socijalnim putem, ili samo jedan dan ako se udari privatnom prečicom, no za nju se mora platiti “fina” cestarina. Odlučio sam ići prečicom, pa sam jutros sa soma šesto kuna u jednom džepu hlača s džepovima odhramao do privatne poliklinike “XY”. Na recepciji poliklinike dočekao me magnetdžija visok kao rezervni centar Žalgirisa. Toliko je čovjek visok da još od sedmog razreda zauzima položaj upitnika, jer njegovih 210 cm ne dozvoljava ispravak u ravni horizontalni položaj. Putem do magneta Arvydas Sabonis, u obliku interpunkcijskog znaka ?, i ja, u obliku e-mail znaka @, ćaskali smo o performansama “njegove” mašine. Iako mi nije bilo do toga, znalački sam se interesirao za teslažu Arvydasovog magneta.

– Kol’ko ima makina? Teslu, teslu i po’? – pitao sam ga k’o baja za magnete, spustivši teslažu za slučaj da imaju neku brlju.

– Jok, ima 0.3 T. To je možda mala teslaža, ali magnet rabi kontinuirano polje pa ima zoomčinu kao ganc novi iPhone – odgovorio mi je Arvydas, pokušavajući prikriti brljizam svoje brlje.

U prijevodu na jezik raje, to je kao da pijem Žuju u kvartovskoj birtiji za 28 kn. Ali dobro, siguran sam da će renomirani neurokirurg biti zadovoljan i nalazom od 0.3 T. Meni je bitan samo krajnji cilj, a to je diskorez i život bez Ibuprofena.

Ljubazno mi je Arvydas objasnio magnetsku proceduru, izravnao me nekako iz Stephen Hawking @ položaja i odskrolao u onaj njihov magnetski grob. Živog me “zakopao” kao Bill Umu Thurman u Kill Billu 1. Rekao mi je da ću unutra biti 35-40 minuta i dodao da ako bilo što krene po zlu da mahnem lijevom rukom koja mi viri iz groba.

Minuta u grobu traje kao pseća minuta jer je sedam puta dulja. Nikako se nisam mogao naviknuti na ovu grobnu situaciju pa sam zažmurio kao Bajaga, i na kapcima u stilu Moneta ili Maneta pomiješao sivu i zlatnu. Uskoro je magnet počeo (ne)ritmično udarati synth pop, italo disco, techno i electro ritmove, ali play lista nije bila po mom ćejfu. Ipak, u desetoj minuti odsvirao je jednu super stvar, za koju i bez shazamanja znam da je besramna krađa nekog Prodigyjevog hita. Na polovici Firestartera zasvrbio me nos. Ubrzo se svrbež proširila po cijeloj faci, skroz do onog prostora iza uha koji nema ime. Mogao sam tada ubaciti lijevu ruku u svoj lijes i riješiti se svoje muke, ali onda bi Arvydas morao prekinuti magnetiziranje i ponoviti moju sahranu. Time bi se moja grobna situacija produžila na dodatnih deset minuta. A možda bi mi i tih deset ekstra minuta dodatno naplatili. Jebeš svrbež. Nek’ svrbi, pro’će. I čim sam ga misaono odjebao, prošao je.

Negdje na polovici magnetiziranja otvorio sam oči i vidno percipirao da sam i dalje u Kill Bill 1 situaciji. Stoga sam počeo razmišljati o čemu ću razmišljati. Naravno, kao pravom muškarcu koji statistički pomisli na seks 257,3 puta dnevno, misli su mi zavrludale po zavijenim toboganima neurona i sinapsi i zaustavile se ispred zadnjeg xxx klipića na koji sam u @ položaju drkao to jutro. Izvadio sam xxx folder iz datoteke “Sjećanje” i poddatoteke “MFF Threesomes” i stvorio ugodu u receptorima koja se putem krvi ubrzo proširila skroz do spužvaste mase mog najmanjeg uda. Drugim riječima, digao mi se kao mladom Ron Jeremyju koji je pojeo veliku porciju Viagre. Ćutio sam erekciju u nezgodnoj situaciji, koja, kad bolje razmislim, i nije tako nezgodna jer Arvydas ne može vidjeti fizičku materijalizaciju moje pokvarene mašte i prljavih strasti. “Kad ne treba digne se, a kad treba neće! I taj moj kurac je baš kurac od kurca.” Svejedno mi je bilo drago što sam u svojim finim srednjim godinama uspostavio punu erekciju bez ženske ili farmaceutske pomoći. Od ponosa sam htio naizmjenično ljubiti svoje napete bicepsiće i mirisati podpazušja, ali mi fizička situacija nije to dozvoljavala.

“A u pičku mile materine!!!” Zadovoljne erektilno funkcionalne misli prekinula mi je sumnja da bi stalni dotok krvi u moj nabrekli ud mogao zamutiti sliku kičme! Zbog pohote i niskih strasti baci’ću soma šesto kuna u vjetar i sve niz rijeku! Šta će mi na to Sonja reći? Da sam muška svinja, u ovom rijetkom slučaju čak i trijezna? No, možda ipak još nije sve upropašteno. Prekinem li dovod krvi u organ koji život znači, prevari’ću magnet koji neće ni skužiti da su se struje mojih tjelesnih fluida nadvile nad L3-L4-L5-S1 regijom. Htio sam lijevom rukom iščupati dlaku iz nosa i time se otarasiti erekcije u dvije sekunde, ali u zadnji čas sam se sjetio da bi taj pokret bio znak Arvydasu za abortiranje magnetske misije. Osim toga, sigurno bi’ kihnuo, što bi napravilo mrlju na slici sličnu onoj magli u zamagljenih biciklista koji jure 48 na sat.

U bezizlaznoj situaciji, viseći nad provalijom kao Harrison Ford u akcijskom trileru iz devedesetih, u posljednji trenutak ruku spasa istodobno su mi ponudile Željka Markić i ministrica Gabrijela Žalac. Njih dvije će me izvaditi iz ove sramne situacije u grobu, sve što trebam je misaono ući u ovaj grozomorni MFF threesome. Zbog podsvjesnog obrambenog mehanizma na molekulskoj razini, ova hipotetska grozota promptno je zaustavila cirkulaciju krvi u cijelom tijelu i nakratko mi ugrozila život. Nekako sam preživio. Zahvaljujući Markićki i Žalčevoj, erekcija je zaustavljena u dvije milisekunde, magnet je prevaren, slika će ispasti jasno i dobro kao selfie Lidije Bačić, a hernije na diskovima ću ukloniti Valencia filterom. Sad sam siguran da će se moj razgovor s renomiranim neurokirurgom svesti na ugodno i ravnopravno ćaskanje dva doktora, u sklopu kojeg ćemo jedan drugom nuditi svoje usluge i protuusluge.

________________________________________________________________

>>> Skok preko tramvajske ograde – “atletska” disciplina u kojoj Zagrepčani dominiraju

>>> Tko to ne liže poklopac od jogurta?

>>> Račun sreće – matematički dokaz koliko smo svi mi nevjerojatno sretni

>>> Perfektna rešetka za roštilj – jedna od onih stvari kojima se muškarci dive

>>> HZZO – zadnji bastion “komunizma” u RH

>>> Pet dana za šankom u Čeh pubu – Mastercardom neplativo (drugi dio)

>>> Pet dana za šankom u Čeh pubu – Mastercardom neplativo (prvi dio)

>>> Ruža, Danica, Anka i Mirjana – imena koja utjeruju strah u kosti

>>> Odlučili ste prestati pušiti? Evo što vas čeka!

>>> Kolumna ponedjeljkom: “Slatka” turopoljska jaja za “malog”

>>> Kolumna ponedjeljkom: Kokoš ili jaje – što je podcjenjenije?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Dugoročna vremenska prognoza = kratkoročna uspavanka

>>> Kolumna ponedjeljkom: Promjena gume na autu – zvati kuma ili HAK?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Teorija lajkova na Facebooku

>>> Kolumna ponedjeljkom: Drukčiji pogled na temperaturu

>>> Kolumna ponedjeljkom: Do kojeg je datuma “dopušteno” čestitati Novu godinu?

>>> Kolumna: Braon novčanik

>>> Neobična božićna priča

>>> Kolumna ponedjeljkom: O napolitankama i retro predmetima

>>> Coca-Cola u alkoholnom piću – ne ili ne?

>>> Pet stvari koje treba reći novopečenim tatama, a o kojima se rijetko govori

>>> Treba li imati završen fakultet za pritisnuti gumb za izlaz u ZET-ovom autobusu?

>>> ‘Problem’ grada Zagreba o kojem se šuti: prometna traka ravno + desno skretanje na križanju Vukovarske i Miramarske

>>> O BMW-ima, mirisu urina i pedofilima: Opservacije svijeta kakve vam nikad ne bi pale na pamet

>>> Imate li i vi ovakvih problema s odijevanjem u Zagrebu?

>>> Političar, egotriper, putnik, voajer, djelitelj… Pronalazite li se u ovoj podjeli tipova fejsbuk korisnika?

>>> Pogled iz drugog kuta: Narodne izreke, kada ih ‘analizirate’ na ovaj način, nose još dublji (be)smisao

>>> Kako se nekad živjelo: Sve što Zagrepčani možda ne znaju o ‘zagrebačkom smeću’

>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima

>> Priče jedne mladosti: Vremeplovom iz 80-ih i Starog Novog Zagreba u sadašnjost Novog Starog Zagreba

>>> Pozdrav ‘bok’ karakterističan je za Zagreb i okolicu, koristimo ga stoljećima, no ovakvu analizu sigurno niste nikad pročitali

>>> Drugačija percepcija: Duhovite i prilično istinite ‘karakteristike’ Zagrepčana i Zagreba koje nećete naći u brošurama za turiste

>>> ‘Stari Novi Zagreb’: Predivan tekst pun nostalgije koji će vas dirnuti i podsjetiti na čar zagrebačkog prošlog života


Komentari