Unatrag zadnjih dvadeset godina moj odlazak na posao najprije uključuje rutinu čekanja dugavskog busa na stanici u Sopotu, onoj pored novoizgrađenog Kauflanda. Jutros mi je u ovoj rutini društvo pravilo desetak Novozagrepčana, mahom mladih ljudi, koji su čekanje autobusa linije 109 ili 220 kratili uobičajenim klizanjem i tupkanjem po svojim modernim mobitelima. Ubrzo sam na semaforu spazio autobus linije 109, onaj koji mi ne paše. Paralelno sa stodevetkom na semaforu je stajao i tramvaj broj 7, onaj koji mi nakon presjedanja paše. Nekoliko puta ufokisirao sam naizmjence stodevetku, pa sedmicu, i uz pažljivo procijenjeni rizik utvorio suludu ideju za razbijanje svakodnevne rutine u paramparčad. Do kraja teksta ovo će se razbijanje iz figurativnog pretvoriti u doslovno. Može se reći da sam za svoje sam godine dobro utreniran jer u zadnjih godinu-dvije dižem utege iz kućne radinosti, radim stotine sklekova, plenkam višeminutno i igram košarku na dva koša dvaput tjedno. Pa zašto ne bi’ ovoj rahitičnoj mlađariji pokazao kako su nekad urbana djeca k’o iz pičke preskakala ograde tramvajskih stanica, i onda kad je to trebalo i onda kad to nije trebalo? Reko’ idem. Fit sam ja za svojih skoro49 godina, fitljiviji od svih njih degeneričnih zajedno. Ako može ona lijena i svima iritantna blitvarka preskočiti dva metra, mogu i ja metar, a jednako smo krakati. Ostvarit ću ispravan skok na visini 1.08 m i pritom ispravno reproducirat sve elemente skoka u vis, osim onog iritantnog plesa na strunjači, kad nakon uspješnog skoka letvica ostane netaknuta. Nakon toga, okolna će mlađarija autoshvatiti da su nejač, i da ne griješe oni koji kažu da danas više nema pravih muškaraca.
Kad se upalilo zeleno auta su krenula sa svojih startnih pozicija kao bolidi Formule 1. Ovo će mom spektakularnom skoku preko ograde dati dodatnu dramatiku jer će mi zaletište preko tartan staze s tri trake presijecati dugoprugaši sa svojom utrkom. Uz zvučnu kulisu trubača iz Dragačeva proizvedenu od vazda nervoznih zagrebačkih vozača, zaletio sam se s laptop torbom kao Javier Sotomayor u Salamanci 1993. kad je oborio svjetski rekord preskočivši 2.45 m. Dok sam trčao, odbacio sam mogućnost skoka ženskim škarama i odlučio preskočiti ogradu Fosbury stilom. Ovaj stil preskakanja isključuje seljačko stavljanje noge u procijep između dvije podograde, a uključuje frajerski let preko velegradske prepreke, pri kojem se kontakt s ogradom ostvaruje samo lijevom rukom i ničim više.
Tehnika je bila dobra, nisam je ni nakon trideset godina zaboravio. Skoro sve faze skoka bile su profesionalno odrađene. I zalet ispred jurećih automobila i odraz lijevom nogom s trotoarčića ispred ograde i čvrsti lijevorukohvat za željezni dio ograde. Samo zadnja faza skoka bila je loša: postizanje dovoljne visine za uspješan (pre)skok. Falio mi je centimetar ili dva. Manjak dva pišljiva centimetra uzrokovao je spektakularni pad ispred očiju mlade publike. Drugim riječima, razbio sam se k’o tri pičke, kao što bi to rekao čovjek iz naroda. Predvidljivo bi bilo da sam se razbio letom unaprijed i posljedično pošmirglao dlanove i koljena, kao što je to slučaj u 95% onih koji ne postignu dovoljnu visinu za ovaj urbani skok. No, ja sam se 95%-tno razbio na 5%-tni način. Previsoka prepreka okrenula me u zraku oko horizontalne osi za devedeset stupnjeva i pospremila na tvrdi asfalt. Na taj način kontakt s asfaltom ostvario sam trticom i već dugogodišnje bolnim lumbalnim dijelom kičme. Srećom, laptop torba za prijenos sendviča iz kućne radinosti završila je pola metra ispred tračnica, pa nije bilo potrebe za hitnu intervenciju njenog spašavanja. Nisam obraćao pozornost smijulji li se mlađarija i je li netko mobitelom snimio ovaj budući Youtube hit. Nisam se ni uobičajeno promptno digao s poda u nije-mi-ništa stav, ali nisam se ni valjao i kukao kao Ronaldo kad osjeti propuh. U stilu skakača u vis koji je oborio letvicu u zadnjoj fazi skoka, zauzeo sam sjedeću pozu brodolomca i psovao sve psovke koje znam, uz dodatak nekoliko novokovanica.
Nisam čak ni razmišljao jesu li mi već stršeći L4-L5 i L5-S1 diskovi izletili kao da ih je Sandra Perković izbacila. Jedina misao mi je bila “Je li sad glupo vratiti se natrag i slikati ogradu?” jer će mi ta fotka trebati kao popratni materijal ovog teksta čiji sam kostur već tad imao u glavi. I koji sad pišem lijevom rukom u polustojećoj pozi. Istinabog, u jednom trenutku kroz glavu mi je proletilo: “Jebote, pa ja sam profesor na faksu!” No, ovu misao odmah sam blokirao, kao što ću blokirati i svakog onog fejsbuk prijatelja koji se smijuljeći spusti do ovog, zadnjeg retka teksta, a ne lajka ga.
________________________________________________________________
>>> Tko to ne liže poklopac od jogurta?
>>> Račun sreće – matematički dokaz koliko smo svi mi nevjerojatno sretni
>>> Perfektna rešetka za roštilj – jedna od onih stvari kojima se muškarci dive
>>> HZZO – zadnji bastion “komunizma” u RH
>>> Pet dana za šankom u Čeh pubu – Mastercardom neplativo (drugi dio)
>>> Pet dana za šankom u Čeh pubu – Mastercardom neplativo (prvi dio)
>>> Ruža, Danica, Anka i Mirjana – imena koja utjeruju strah u kosti
>>> Odlučili ste prestati pušiti? Evo što vas čeka!
>>> Kolumna ponedjeljkom: “Slatka” turopoljska jaja za “malog”
>>> Kolumna ponedjeljkom: Kokoš ili jaje – što je podcjenjenije?
>>> Kolumna ponedjeljkom: Dugoročna vremenska prognoza = kratkoročna uspavanka
>>> Kolumna ponedjeljkom: Promjena gume na autu – zvati kuma ili HAK?
>>> Kolumna ponedjeljkom: Teorija lajkova na Facebooku
>>> Kolumna ponedjeljkom: Drukčiji pogled na temperaturu
>>> Kolumna ponedjeljkom: Do kojeg je datuma “dopušteno” čestitati Novu godinu?
>>> Kolumna ponedjeljkom: O napolitankama i retro predmetima
>>> Coca-Cola u alkoholnom piću – ne ili ne?
>>> Pet stvari koje treba reći novopečenim tatama, a o kojima se rijetko govori
>>> Treba li imati završen fakultet za pritisnuti gumb za izlaz u ZET-ovom autobusu?
>>> O BMW-ima, mirisu urina i pedofilima: Opservacije svijeta kakve vam nikad ne bi pale na pamet
>>> Imate li i vi ovakvih problema s odijevanjem u Zagrebu?
>>> Kako se nekad živjelo: Sve što Zagrepčani možda ne znaju o ‘zagrebačkom smeću’
>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima
