Priče jedne mladosti: Vremeplovom iz 80-ih i Starog Novog Zagreba u sadašnjost Novog Starog Zagreba

Foto: Erim 'Eco' Bešić
Nakon niza duhovitih, dovitljivih i laganih tekstova, Erim “Eco” Bešić koji nas posljednjih dana oduševljava svojim tekstovima i percepcijom našeg voljenog grada, otkrio nam je prošlost “Starog Novog Zagreb” i 80-ih, uvodeći nas tako u sadašnjost “Novog Starog Zagreba”.

Dok neki Zagrepčani žele da Zagreb ostane metropola u trenutačnom stanju, velik dio ipak žali što se izgubila duša grada. Erim je svojim brižljivo čuvanim uspomenama, koje je pretočio u danas razoružavajuće tekstove, otkrio dušu starog i lik novijeg Zagreba.

No, naše riječi i uvod su suvišni stoga se udobno smjestite i uživajte u britkim i zanimljivim crticama iz njegova života.

NOVI STARI ZAGREB

Iako radim u širem centru Zagreba rijetko kad me noge nanesu u njegov najstrožiji dio, u sami epicentar zbivanja svega važnog u RH. Dugo odgađana obveza danas me tamo nanijela i to na kotačima, pa sam odlučio parkirati auto na Cvjetnom, u novoj garaži koju je preko nekoliko desetaka ležećih biciklist-sindikaldžija, radničko-frontaša, Zagreb-je-naš vazda “protestanata” i Pernarovih ultraliberalnih street performera sagradio svima neomiljeni CRO tajkun.

U bogatunsku garažu ušao sam u 13.09 h slijedeći okuku pod pravim kutem s niz-strmine od 78 stupnjeva koja je toliko strma da za nju nije proizveden prometni znak. Garaža ima minus šest nivoa, a do svakog se nivoa spušta okretom volana do maksimalnog ajnšlaga i vožnjom u prvoj po nizbrdici koja izaziva višedecilitarsko lučenje adrenalina i ugodu u predjelu između želudca i jaja. Svako parkirno mjesto u bogatunskoj garaži je ustvari opet mala garaža tako da se može reći da je garažni arhitekt po narudžbi izgradio mnoštvo podgaraža u velikoj garaži sa šest kontrakatova.

U 14.12 h u velegaraži sam konačno našao svoju garažicu na minus šestom nivou, blizu Mohorovičićevog sloja diskontinuiteta na granici Zemljine kore i plašta. U mobitel sam ukucao komplicirani broj svoje podgaraže pa počeo tražiti izlaz iz zajebane garaže vrteći se oko vlastite osi kao Foucaultovo njihalo i izgubljen kao seljak iz okolice Pitomače u njujorškom WTC centru. Putem sam kao Ivica iz Ivice i Marice bacao zelene mentol bombone koji će mi za predvidljivo četrdeset pet minuta poslužiti kao orijentir za uspješan izlazak iz rockefellerovog auto-zdanja. Dugo mi je trebalo dok nisam nabasao na automat za naplatu parkinga na kojem je novoparkirdžijama u dvanaest koraka razvidno i detaljno raspisan postupak plaćanja parkinga koji sam proučavao dobrih petnaest minuta, a zatim ponavljao sve zajebane korake glasno ih izgovarajući u sebi.

Iz garaže sam izašao u 14.57 h iz prozirnog lifta zakoračivši zajedno s tri kravataša i pet yuppieja u kafić koji po gabaritima, interijeru i eksterijeru izgleda kao skupi disco klub osrednje veličine. Ne znam kako se zove, ali da sam ja vlasnik kafića nazvao bih ga Millenium Gold. Nakon otkoračavanja Millenium Golda, da je sve normalno i predvidljivo kao nekad, uslijedilo bi kultno kino Zagreb, ali ovdje više ništa nije normalno ni predvidljivo pa sam umjesto kina Zagreb naišao i prokoračao novi moderni kafić-disco klub koji bih nazvao Gold Green Club. “Okej, štošta se tu promijenilo unazad nekoliko godina. Zagreb se razvija u metropolu i perspektivni velegrad, a nijedan čovjek ne može zaustaviti progresivni razvoj metropole u metropolu i perspektivnog grada u perspektivni grad” – razmišljam na moderni način o novom Starom Zagrebu. Nakon Gold Green Cluba pomislio sam kako ću sad baciti oko na nova izdanja Školske knjige u knjižari Školske knjige, ali uskoro sam vidno percipirao da je i ta legendarna knjižara premještena i da je njeno mjesto zauzelo, pogodite što? – novi kafić-discoklub, treći u nizu, kojem bi ime Mefisto sjelo kao budali backhand šamarčina. Istinabog, sva tri velekafića sređena su pic-pic, uglančana do sjaja koje je štetno za mrežnicu, dizajnerski modernih rješenja interijera. Jednom rječju, moglo bi se reći da su lijepi, ali bez duše, kao što je to bila Oliverova Cesarica ili koja već njegova lijepa bez duše. Po mojoj brzoj i slobodnoj procjeni broj sjedećih mjesta ovih velekafića zasigurno premašuje broj i sjedećih i stajaćih mjesta Barceloninog Nou Campa, no, svejedno je ovaj velestadion Cvjetno, u ovo nedoba dana, ispunjen do pola svog kapaciteta. “Zašto ljudi tu sjede? Ajde, razumijem strance koji u ovim sjedalima piju male Heinekene za 32 kune i sa zapadne tribine bleje u sunce, golubove i druge strance, ali zašto prosječni Zagrepčanin ili onaj koji se tako ne osjeća, a u Zagrebu živi, ima potrebu sjesti na jedno sjedalo Nou Campa i time izgubiti osobnost kao njemački vojnik koji 1939. pred Hitlerom u sedamdeset trećem redu i trideset četvrtom stupcu stupa u paraderskom maršu na glavnom berlinskom trgu?

Putem se sudaram s raspadnutim, ali maksimalno isfiltriranim babama od pet banki, obuvenim u štikle od trideset centimetara, s petom promjera tri milimetra, i “obučenim” u poderane traperice koje je netko drugi umjesto njih poderao i to im skupo naplatio, kao i s njihovim starački šarmantnim muškim pratiteljima od šezdeset osam godina čije PSA vrijednosti dobrano premašuju broj njihovih godina, a koji su opasani bijelim lanenim bogataškim košuljama dugih rukava koje su podfrknuli do lakta tako da ipak budu kratki. Mislim da ih običan puk tretira kremom društva i mislim da oni misle da izgledaju dobro i divljenja vrijedno. Ostatak šetateljstva su crnci, Kinezi i ostali k**ci-palci, kao što bi to rekao Krpa iz Metastaza. Hrvatski jezik s dijalektom ovog nizinsko-brežuljkastog zavičaja zadnji put sam čuo prije dva dana u Novom Zagrebu, a sad mi sluhokrug presijecaju US engleski, UK engleski, pidžn-engleski, kineski, flamanski, ugrofinski i razni brdsko-planinski jezici Balkanskog poluotoka. Iako sam dobar orijentirdžija, svejedno sam se dobro zagledao u spomenik ispred sebe sve dok nisam pročitao ime Petra Preradovića kako bih se stopostotno uvjerio da sam iz bogatunske garaže izašao u Zagrebu, na poziciji nekadašnjeg Cvjetnog trga.

Koristeći google mape obavio sam što sam obaviti morao, a nakon obavljenog posla došlo mi je da poližem sladoled na kugle jer ga nisam lizao skoro godinu dana, a prvo proljeće i čovjeka nesklonog slatkom nekako natjera na ovaj sladoled, po mogućnosti kosovsko-albanske proizvodnje. Odlučio sam se za neki sofisticirani sladoled koji nije vanilija, čokolada ili jagoda pa sam odšetao do slastičarnice Millenium u Bogovićevoj i zacrtao si lizanje punča, lješnjaka, stracciatelle ili takvog nekog netrivijalnog sladoleda. Ušao sam u Millenium, a kad tamo sto dvadeset šest vrsta sladoleda od kojih ni za jednog nikad nisam čuo. Redom čitam: White Kiss, French Kiss, After Eight, High Noon, Black Mint, Blue Mint, Black Velvet, Blue Velvet, Fast Car, Slow Motion, Purple Rain, November Rain, Before Sunrise, Tequila Sunrise, 9.5 tjedana, 1001 noć i slično. Svi su fluorescentni i posuti izdrobljenim keksima i nekakvim mrvicama i šljokicama raznih boja. Da ne štopam red koji se stvorio iza mene, konačno sam se odlučio za jednu vrstu, pokazao rukom na jedan ljubičasti sladoled i počeo prebirati po željeznoj sići da platim. “Deset kuna” – kaže mi prodavačica sladoleda u Milleniumu. “Deset fucking what-a???” – opsujem na lošem engleskom u sebi, sa sumnjom da to nije rekla nekom tko je uzeo dvije kugle. Pogledam natpis iznad zajebanih sladoleda i stvarno piše da je kugla deset kuna. “Pa za deset kuna sam mogao kupiti produžni kabel na akciji u Pevecu” – ne mogu se prestati čuditi cijeni nekoliko centilitara smrznutog mlijeka u prahu s dodatkom arome i ljubičaste boje – “Šta bi bilo da sam tu doveo djecu i uobičajeno svakom velikodušno rekao da uzmu tri kugle? Ispao bi veći ceh nego onaj za redoviti servis auta srednje klase u ovlaštenom servisu.” Platio sam sladoled papirnatom novčanicom, izašao van i lizao Purple Rain ili koji već ljubičasti k***c za deset kuna posut keksima i mrvicama. Ostao sam bez cigareta, ali sam odlučio da ih ne kupim jer nisam bio siguran košta li ovdje Ma’lboro uobičajenih 28 kn.

Ubrzo sam ugledao Petra Preradovića koji mi je bio orijentir da se ne izgubim u vlastitom gradu-metropolisu. Nekako sam ga uspio spaziti iako je sa svih strana bio okružen kineskim turistima kao Cristiano Ronaldo novinarima na pressici poslije postignutog hat-tricka u El Clásicu. U vlastitom sam se gradu osjećao izgubljeno kao onaj knjižničar s vranom iz Shawshank Redemptiona kojeg su nakon pedeset godina zatvora pustili na “slobodu” i koji se, višedesetljeno institucionaliziran, nije mogao snaći van zidina pa se objesio. Za razliku od njega, ja imam mogućnost povratka u svoj Shawshank južno od Save. Pod uvjetom da nekim čudom uspijem ući i izaći iz komplicirane i zajebane bogatunske garaže.

>>> Pozdrav ‘bok’ karakterističan je za Zagreb i okolicu, koristimo ga stoljećima, no ovakvu analizu sigurno niste nikad pročitali

>>> Drugačija percepcija: Duhovite i prilično istinite ‘karakteristike’ Zagrepčana i Zagreba koje nećete naći u brošurama za turiste

>>> ‘Stari Novi Zagreb’: Predivan tekst pun nostalgije koji će vas dirnuti i podsjetiti na čar zagrebačkog prošlog života


Komentari