‘Stari Novi Zagreb’: Predivan tekst pun nostalgije koji će vas dirnuti i podsjetiti na čar zagrebačkog prošlog života

1652
FOTO: alchetron.com

Profesor i stanovnik Novog Zagreba Erim Eco Bešić na svom je Facebook profilu odlučio sa svojim pratiteljima javno podijeliti svoje misli i sjećanja iz Novog Zagreba, koje je pretočio u dirljiv, nostalgičan tekst. Njegovi riječi dirnule su brojne Zagrepčane, najviše stanovnike Novog Zagreba koji se još uvijek sjećaju kako je život u Zagrebu tada izgledao.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

STARI NOVI ZAGREB
(tekst općeg dobra koji će u potpunosti shvatiti samo Novozagrepčani srednje životne dobi)

U Novom Zagrebu koji ja pamtim nije bilo mnogokakvih novosagrađevina, uključivo i cijelog Središća. Na prostoru budućeg elitnog novozagrebačkog kvarta unutar šikare bio je kineski restoran kojeg su posjećivali onih osam statističkih Kineza koji su se nekom nevjerojatnošću našli na teritoriju bivše nesvrstane socijalističko samoupravne države. Bundek je bio još šikarastija šikara, ali i fukodrom, na čijem su teritoriju oni imućniji upražnjavali stereo hetero snošaje u motelu maštovitog naziva “Zagreb”, dok su oni siromašniji radili na svojoj cirkulaciji u koprivlju okolo šljunčare. Prolijevanje sjemena mladih Novozagrepčana odvijalo se radnim danima jer su vikendom okološljunčani prostor zaposjedali Poljaci koji su prodavali švercanu istočnoslavensku robu iz gepeka. Tih se godina većina kvartovskih hahara, iz nikome znanog razloga, bavila ribičijom, pa su, sjedeći na rasklopivoj platnenoj stoličici, u iščekivanju neke brlje od ribe, amura ili smuđa od sedam centimetara koje zbog možebitne ugroze života ni’ko nije jeo, pravili, obično jutarnje, društvo svim gore navedenim subjektima. Pribor za ribičiju izrađivali su u kućnoj radinosti ili su ga, u onim rijetkim situacijama kad bi im to materijalna mogućnost dopuštala, kupovali u legendarnom Ribomaterijalu na utrinskom placu koji je bio smješten u Utrinama, a ne u “pravilnoj” Utrini.

U Novom Zagrebu koji ja pamtim nije bilo ni Sloboštine ni Dugava. Prostor danas znan kao Dugave nekad se zvao Hrelić, a Hrelić je bio naziv i za Jakuševac jer je Jakuševac bio ustvari Hrelić, kao što je Trg žrtava fašizma/Trg hrvatskih velikana ustvari džamija, a Westin Interkonti. Na smrdljivi Hrelić, koji je ustvari Jakuševac koji se zove Hrelić, na koji tada nije bilo sramota odlaziti i nije bila propast svijeta kad bi te vidio ne’ko poznat, obično se išlo u potrazi za “novom” zračnicom za Poni bicikl ili pisanim romanima marke “Sirius” ili “Lun, kralj ponoći”. Onda se svaki pisani tekst zvao roman, uključivo i stripovi, bio njegov autor Honoré de Balzac ili Magnus & Bunker. Put do Hrelića obvezno je bio popraćen višestrukim stajanjima zbog okrjepe, najčešće sendvičima s parizerom i Zdenka sirom te mutnim sokom u tetrapaku marke “Dvojni C” koji nikad ni’ko nije uspio probosti tupom slamkom na način kako ga je slovenski proizvođač to zamislio.

Na mjestu današnjeg Avenue Malla bio je šljunčani teren, desetljećima poluzagrađen plavom ogradom Tempa ili Industrogradnje, na kojem su nekom slučajnošću bila parkirana dva do tri automobila koja su se tad zvala kola i koja su se palila dvaput mjesečno jer nije bilo potrebe trošiti benzin za vožnje iz obijesti koje nisu uključivale prijevoz građevinskog materijala do vikendice u Maloj Buni. Iza današnjeg shopping centra s kinom nalazila se zgrada UPIN-a, skraćenice koju nije mogao dešifrirati ni Robert Pauletić, šesnaestogodišnji pobjednik Kviskoteke, ni Radoslav Dodig, exYu supervelemajstor asocijacija. U Sigetu je bio smješten i “Brodarski institut” iako je najbliže more bilo udaljeno 123,44 km zračne linije. Preko puta je bio, a i dan-danas je u istoj formi i gabaritima, Zagrebački velesajam, zahvaljujući kojem je Dinamo neke davne godine osvojio neki pokalčić u Europi u natjecanju s osam klubova, a kojim se navijači Plavih busaju zadnjih pedeset godina jer nemaju sa čim drugim. Davanje novca djeci onda je bilo tretirano nepotrebnim i krajnjom obiješću, uključivo i na rođendan, Božić, Prvu pričest i Krizmu, pa su školska djeca, bez prebijene pare (danas pretučene lipe), prodavala zjake na Velsiću u velsić dobu godine, gdje su po štandovima skupljali prospekte za dizalice i motokultivatore jer se tada uzimalo sve što je bilo za džabalesku. Oni hrabriji su krali uštipke iz pečenjarnice uštipaka, nakon čega ih je solobrkati vlasnik pola sata naganjao nožem po svim paviljonima Velesajma, uključivo i u kući strave u luna parku, a taj novozagrebački monstrum nije završio na naslovnicama portala, pardon ondašnjih novina. Posjet Velsiću uvijek je završavao u Podravkinom paviljonu jer su Koprivničani tamo dijelili kartonske kape za džabe na kojima je bio nacrtan crveni Podravkin logo. Te smo kape dva dana nosili na glavi jer nismo znali što ćemo s njima, a poslije smo od gumice s kape radili špriherice kojima smo se međusobno ranjavali i jedni drugima nanosili bol jer je to tad bilo normalno. Na mjestu Podravkinog paviljona danas je Dom košarke KK Cedevita, nasljednika strašnog KK Botinec koji je onomad mljeo sve suparnike devetoj košarkaškoj ligi. Ipak bi od Cibone gubili rezultatom 169:31, a pokojni i nikad prežaljeni Dražen bi im zabijao po 106 koševa, svaki popraćen rotirajućim helikopterom u zraku, s visoko dignutim i stisnutim šakama, jer je njemu svaki koš, od ukupno 10.000-ak njih u karijeri, bio jednako važan.

NZ Zapad oduvijek je bio teška periferija, a i dan-danas je. Sve iza Velsića tretirano je selom kroz koje se prolazilo samo u onim rijetkim proputovanjima do Remetinca kad bi dobili jedan od nekoliko pretpoziva za vojsku, što se onda zvalo regrutiranje. Rubni dio Savskog Gaja, alanfordovske nakarade ionako ružnog Novog Zagreba, svako od nas je vidio jednom u pet godina, snen i krmeljav u pola tri ujutro, na početku devetosatnog puta Golf Jedinicom u odmaralište od preduzeća u Zaostrogu na moru. Što se tog, seoskog dijela Novog Zagreba tiče, eventualno je nekad ne’ko zalutao u Trnsko, u dvoranu “Krešo Rakić”, čije je ime promijenjeno u devedesetim jer je očito Krešo bio nekakav narodni heroj, no to tada ni’ko nije znao niti ga je bilo briga. Tamo je pogledao košarkašku utakmicu KK Novi Zagreb-KK Alkar Sinj u tadašnjoj A2 košarkaškoj ligi, koja je danas kao NBA liga za Prvu hrvatsku košarkašku ligu, a u kojoj su igrala poznata KK-novozagrebačka prezimena, kao što su Luka Žorić, Marko Tomas, Ante Tomić, Kruno Simon, Gordan Zadravec ili Josip Sesar, za razliku od današnjih smiješnih Buva-Mavra-Krušlin-Uljarević… reprezentativnih prezimena kojima Rumunjska kod kuće uzima m’eru kao najmlađi Topalović iz Maratonaca.

Na Kajzerici je bio samo hipodrom, bez Kajzerice, na čijoj su površini od pet kvadratnih kilometara jednom tjedno trčala dva olinjala konja, i retro stadion Lokomotive na kojem su novozagrebački amateri igrali derbi Zagrebačke nogometne zone s Jugokeramikom iz Zaprešića, što je danas prvoligaška utakmica i dvoboj renomiranih protivnika u sredini tablice.

U Pruđu je bila “Standard konfekcija” u koju nikad niko nije ušao, osim kad nam je mama kupovala sako s epoletama za proslavu mature ako se isti nije mogao posuditi od prekostokilnog oca. Ipak, Pruđe je bilo najpoznatije po retro vodenom sladoledu iz automata s tri okusa koji je Gzim Redžepi iz jednoruki-džek-pipe kružnim pokretima izasravao na kornet širine manje od pet dinara, čiji se vrh bacao jer je kružila fama da njime Šiptari čačkaju uši. Iz prve pipe curila je solo vanilija, iz druge solo jagoda, a iz treće mix vanilija/čokolada. Bez obzira na sklonost prema onda vrlo cijenjenoj jagodi, sva su snalažljiva novozagrebačka djeca, stavljajući kvantitetu ispred kvalitete, uvijek naručivala kombinaciju svih okusa, jer je tada sljadoljedžija morao proizvesti najmanje jedan, svima dragi, prekid koji je rezultirao nacurenjem maksimalno velike količine sladoleda.

Moje mlađe desetogodišnje dijete koje sad živi u Sopotu misli da je Savski Gaj vođa ilirskog pokreta, Kajzerica pecivo, Sveta Klara katolički praznik, a Super Andrija akcijski lik. Ne razlikuje Trnsko i Trnje, ne zna izaći iz Dugava jednom kad u njih uđe, a u Siget ne ide jer tamo Nikola Šubić Zrinski vodi bitku s Osmanlijama. Novo je vrijeme u Novom Novom Zagrebu, stoji u objavi Erima Ece Bešića.


Komentari