Neobična božićna priča

FOTO: Erim Eco Bešić

Petak je, 21.12. Mene je ove godine zapalo da od osam ujutro petcima držim šest sati nastave fizike u komadu, pa tako i dvadeset prvog. Danas je, u 13 sati, ujedno i tradicionalna božićna fešta našeg fakulteta. Malo ću zakasniti, ali Bože moj, ipak je ovo najveća fešta u godini koja će trajati minimalno od sumraka do zore kao istoimeni Rodriguezov film. Bit će catering bakalara, divljači i svog ostalog catering mesa i nemesa, pa sam, kao pred slavonsku svadbu koja traje tri dana, odlučio ujutro nedoručkovati. Štoviše, odrekao sam se i nošenja one standardne dvije banane koje gladnom radnom čovjeku koji kod kuće ne doručkuje spašavaju goli život kad se za njega svakodnevno bori predvidljivo oko 13 h. “Izgladnit ću kao hipohondrična baba prije kolonoskopskog pregleda, pa ću, riskirajući gastroenterološko zdravlje, spektakularnom količinom hrane ugurane u probavni trakt fakultetu nanijeti oveću materijalnu štetu”, mislim zadovoljno i hedonistički o skoroj budućnosti.

Većina je nastavnika na ovaj “veliki” petak otkazala svoju nastavu, a ja, kao antikrist imena Lucifer ili Mefisto, od osam ujutro, s tri puta po pet-šest otpornika spojenih paraserijski i seri paralelno, izazivam gnjev budućih prodavača lijekova, dodatno ga potpirujući s tristotinjak redova formula koje prate razmještaj otpornika u strujnom krugu. No, ne znaju oni da jednog lijepog ili ružnog dana neće biti u stanju uspješno prodati lijek babi No 643 ako ne znaju izvući struju iz podparalele u glavnoj paraleli. U skladu s prvim i drugim Kirchhoffovim pravilom, na jedvite jade izdržali smo, i oni i ja, sve padove napona kojih je bio popriličan broj u zadnja dva sata. Na kraju sam studentima zaželio sretan Božić i Novu godinu i preporučio im da preko praznika ništa ne uče u svrhu boljeg punjenja baterija u mozgu elektromotornom silom čiji je rad nerad. Na te su mi riječi studenti neočekivano i spontano gromoglasno aplaudirali, a mene je malo stisnulo oko srca kao pokojnog Robin Williamsa kad ga je njegova hrabra studentarija captain-my-captain-izirala s visine učioničkih stolova. “Dobro da se nisu popeli na stolove, u mojim godinama svako jače stiskanje oko srca može biti pogubno”, pomislio sam patetično i izašao poprilično gladan iz učionice preskačući tridesetak kufera s kotačićima dupkom punih štikli za slikanje selfija ispred špigli i teških knjiga koje studenti, otkad je svijeta i vijeka, nose kući u Slavonski Brod i njegovu okolicu te ih neotvorene vraćaju dan ili dva nakon Sveta tri kralja.

Putem iz jedne u drugu učionicu prolazio sam pored tri pekare iz kojih je mirisalo lisnato od vanilije i malina, ali ostao sam čvrst u nakani da se teksaški izmasakriram hranom na božićnoj fešti, pa sam natašte ušao u praktikum iz fizike gdje sam iduća četiri sata vodio laboratorijske vježbe onim nesretnicima kojima je grah pao tako da 21.12. spajaju Wheatstoneov most i mjere žarišnu duljinu divergentne leće metodom virtualnog predmeta. Prođoše tiho prva grupa i iduća dva sata nastave. Za vrijeme trajanja vježbi druge grupe svom sam mlađem kolegi, koji sa mnom sudjeluje u nastavi, šapnuo da studentima suptilno šapne da varaju u mjerenjima, ali s mozgom. On također ništa nije jeo od jučer poslijepodne, a kao autohtoni Slavonac o božićnoj fešti i pripadnom hranjenju priča unazad tri tjedna. Ne samo da je natprosječne studente-štrebere natjerao na varanje, nego je umjesto njih napravio gotovo sva mjerenja svih vježbi postavljenih u praktikumu. U danoj smo situaciji iznjedrili apsolutni rekord praktikuma u brzini mjerenja pa smo predviđenu nastavu od dva sunčeva sata “zazipali” u sat i petnaest. Jedva je prošlo pola dva, fešta traje svega pola sata, a mladi asistent i ja jurimo gladni kao sibirski vukovi iz šume u okolini Novosibirska stubama fakulteta kako bi u prazne probavne traktove ugurali SVE s “božićnih” stolova – od suhomesnatih proizvoda na catering špigli, svog catering mesa i nemesa koje se na catering vatri grije u catering protvanima, pa preko catering štrukli do catering kolača, uz eventualno preskakanje lubenice i ostalog nesezonskog i dekoriranog voća koje jedu samo dvije mlade znanstvene novakinje mase manje od vreće cementa.

U podrumu fakulteta dvjestotinjak je ljudi. Kroz magleni vid prouzročen etiopijskom glađu razaznajem pedesetak kravataša, ex studenata, a sada nekih važnih direktora farmaceutskih korporacija, trustova i kartela te isto toliko raspadajućih penzionera, ex profesora. Ostatak božićne svite čine manje-više do neprepoznatljivosti napirlitano žensko osoblje fakulteta, od čistačica u minicama do redovitih profesorica u trajnom zvanju s trajnim frizurama. Dok se probijam kroz masu “od pet hiljada ljudi s dignutim čašama” zaustavljaju me obžderani kravataši koji me značajno tapšu po gornjem dijelu tijela i priječe me u pohodu na hranu zapričavanjem retro pričama glavne teme “Kako je nekad bilo super, a danas to više nije to”. Nekako ih se otarasim s “Ma da, druga su sad vremena” frazom i konačno dođem do… do… do… mjesta gdje je nekad bila hrana!!! To prepoznajem po ostatcima kruha i maloj količini krumpir salate pored praznih catering protvana. Četrdeset minuta po događaju Ništa, s velikim N, nije ostalo! “Možda se čeka refil”, pomislim, ali mi misao nade pokvari izvanredna profesorica, koja definitivno nije izvanredna ni izgledom ni ponašanjem, rečenicom: “U 13.10 više nije bilo ničega. Ja sam stigla samo malo bakalara ugrabiti”. Svud’ oko mene veseli i prežderani penzioneri, dižu mi čaše sa štiklom u znak pozdrava. “Mamicu im njihovu, zbog njih ću danas možda skončati mlad, u četrdeset sedmoj. Ili osmoj jer sam u nju dobrano zagazio. Tu su od pola jedan u “3–4–sad” položaju. Neka, neka. Svi će oni, nenaviknuti na prežderavanje, večeras noćiti u hitnoj”, s neskrivenom mržnjom mislim misli i odlazim do sekcije s pićem.

Nije mi do napijanja, gladan sam kao Afrika, a ambijent je kao na sprovodu George Michaela. Osim toga, postavio sam apsolutni rekord od 14 (slovima: četrnaest) radnih dana tijekom kojih sam svaki jebeni dan zaredom u afterworku bio i pio u Češkom pubu, a iz tog se interijera ne izlazi ispod ni pet ni šest, nego sedam rezanih Kozela. Po ovom postignuću za mene je Vasa Ladački vojvođanski fićfirić koji svega devet dana nije izlazio iz birtije. Svejedno, od muke odlučim na eks zaredom popiti tri bambusa. Da je normalna situacija popio bi’ ih devedeset šest, ali situacija po slijedu događaja jako odudara od normalnosti. Konobar me u čudu gleda jer dvaput zaredom tražim refil i stvaram red, a meni je došlo da mu se kao Krpa iz Metastaza unesem u lice i proderem: “Šta me koji ku*ac gledaš, pi*ka ti materina???!!! Oš da ti pi*ku sad tu razbijem, a?! Šuti i toči, pi*ka ti materina ćelava!”

“Pa jebem ti sreću, kud smo izabrali Dekana od pedeset dvije kile? On je feštu napravio da se ljudi podruže uz kanapejčiće i zdravstveno preporučen dec’ i po’ crnog, fućka se njemu što je promašio potrebnu količinu hrane za 250% u negativnu stranu. Da ima sto trideset kila, kao tipičan CRO predstavnik u fotelji, sad bi’ kao Obeliks u rukama držao vepra dok bi mi pored lijevog uha tamburaš iz Oroslavja tamburao “O Marijanu, slatku malu Marijanu”. Ali ne, ja sam sad usred pogreba, ali bez karmina. I tamo se više jede, jebote. Dekan je na vijeću rekao da će za organizaciju fešte opteretiti sponzore, a ne faks. E jesu se ti sponzori iskazali. Zajedno su skupili dvjesto pedeset kuna, mamu im škrtu, a svi znaju da je farmaceutska industrija druga u svijetu po profitu, odmah iza naftne. I njima bi’ svima sad pi*ku razbio k’o Krpa”, nekako uspijevam utrošiti ono malo snage što mi je preostalo na agresivne misli koje, vidno razočaran, sa suzama zadržanim u očima, prekida moj mladi slavonski asistent pitanjem:

– Da vam donesem slance iz pekare?

– Ma pusti, kakvi slanci sad na Božić. Ova se situacija samo ćevapima može izvući – tu sam odlučio šta ću i kako ću dalje.

Nakon tri eks-eks-eks bambusa odlučio sam napustiti ovu komemoraciju i pod “idem se gore presvući” izlikom izbjeći dvjesto trideset “svakih dobra meni i mojima” od meni znanih i neznanih ljudi u kravatama.

Presvučen u zimsku jaknu, na putu kući razmišljam o kalorijskoj vrijednosti crnog vina i Coca Cole: “Vino sadrži flavonoide, dobro je to, antioksidirao sam puno toga što se u mom organizmu antioksidirati treba. Cola je prepuna šećera, vidio sam onu fotku na internetu s ekstrahiranim šećerom iz čaše Cole. Ima ga pun ku*ac. Ta će šećerna energija biti dostatna za doći kući bez rušenja u nesvijest u dugavskom busu”. Svejedno, u svrhu što manje potrošnje energije, pregurao sam se preko babe i njenog bakalara koji joj je virio iz cekera na sjedeće mjesto do prozora u kontra smjeru smjera vožnje.

U stan sam ušao s pozdravom:

– Sonjaaaa, daj mi pare za ćevape! Ništa me ne pitaj, crk’o od gladi.

Pogledam na kuhinjski stol, a tamo ostatci Big Macova i pomfrija iz McDonaldsa.

– Tata, najeli smo se hamburgera k’o prasci. Tebi mama nije ništa kupila jer je rekla da ćeš se ti prežderati i naliti k’o svinja na božićnoj fešti – govori mi David činjenično stanje.

“Aaaaaaaaaaa!”, u sebi urlam a-ove kao Tarzan, ali ne u svrhu pokazivanja snage nego u svrhu divljeg izražavanja svoje muke.

– Tata, tata, tata! Moramo hitno ići po mobitele za Božić. Danas je zadnji dan za kupovanje poklona. Obećao si nam Huawei P smart! Obećao si, obećao si, obećao si!!! – skiče djeca koja su me zarobila oko pasa svojim malim zagrljajima.

“A u pi*ku materinu, još i to. Potpuno sam zaboravio na mobitele. A nije da nisam Sonji opetovano govorio da to obavimo 15.12., bez ikakvog presinga”, razmišljam u sebi nervozan onako kako nikad nervozan nisam bio.

– Pošto su mobiteli? – pita Sonja.

Želi znati njihovu točnu cijenu da mi da novčani iznos koji u plus/minus dvije lipe pokriva dvije Huawei brlje, velike ćevape i malu pivu. Djeca rekoše da Huawei košta 1.199 kn, a ja sam pocijepao svoje zadnje molekule adenozin-tri-fosfata i time smogao snage da od Sonje inkasiram 2800 kn za predstojeće troškove. Od toga je 1.200 kn na dvije poklon kartice ZABA–e, na svakoj po 600.

U Avenue Mallu smo, u VIP-u. Uzeo sam broj za čekanje, na njemu piše 269, a na displeju svijetli 202. Sad se osjećam kao Beetlejuice u završnoj sceni filma. Pogledam cijenu izloženog P Huaweija, piše 1.399 kn! “A u pi*ku mile materine, ako se ne odlučim dati tringelt, osta’će mi dvije kune. Za pola ćevapa bez somuna, ako će ga htjeti peći”.

S djecom koja stereo viču “Ku’ćemo tata, pa imaš taman za dva?!” u panici prelazim u susjedni dućan tehničke robe. Tamo svijetle isti Huaweiji za 1.299 kn! YES! Stanem u red u kojem je pedeset ljudi. Svi kupuju mobitele kao da su čokolada s rižom na akciji. Neki uzimaju i tri. Frcaju tableti i novi Ajfoni kao da su čarape stopalice omotane selotejpom u pakiranju od tri komada. Nakon dvadesetak minuta dolazimo na red. Ja jedva virim iznad pulta jer me izdala snaga pa klečim. Tražim dva dječja Huaweija i molim Boga da je ostao koji.

– Ja ću plavi. Ne. Crni ću. Ili možda rozi. Ne, ne, ipak plavi – nećka se David dobrih pet minuta gledajući tri Huawei P opcije.

– Crni i plavi! – odabirem ja konačno derući se.

– Kako plaćate, gotovinom ili karticom? – pita me mlada i vjerojatno zgodna prodavačica koju ne vidim jer sam u međuvremenu zbog izgladnjelosti izgubio osjet vida.

– Svim i svačim – dajem kartice i keš i zadnjim snagama objašnjavam kako ću sve to komplicirano platiti.

Prodavačica provuče kartice, želi napraviti konačni račun, ali ga napraviti ne zna. Sad sam siguran da je jako zgodna. Zove kolegu sa susjedne kase. On se pravi da zna, ali ni on ne zna. Zovu trećeg iz dubine dućana. On stornira sve jer su nešto zajebali, ali ne zna što. Sad moraju zvati šefa telefonom. Objašnjavaju mu kompliciranu situaciju. On im govori što da rade, a oni uzvraćaju niskointeligentnim a-ha-ovima koji sugeriraju da ništa nisu shvatili, ali nemaju muda to priznati. Sve mi je u magli. Zvuk se usporava. Vjerojatno se rušim u nesvijest. Djeca skiče jedan na drugog “Geju! Ti si gej!” i mlate se šakama u naočale. Gledam ima li kakav kafić u blizini da mi daju kocku šećera… Šećer! To mi tre…

Iza mene je sto dvadeset ljudi s tristo šezdeset mobitela. Ispred mene ljuti šef ispravlja račun. I to traje dobrih petnaest minuta. Sat vremena nakon ulaska konačno izlazimo iz dućana. Djeca vrište da hoće maske za mobitele. Penjemo se do maski pokretnim stepenicama. Ja nemam snage podići nogu za jedini i završni korak pa me stepenice izbace na prvi kat kao viljuškar kašetu.

Ispred nas je sto dvadeset pet maski za Huaweije. Alen će plavu za svoj plavi mobitel, a David natiče trideset osmu masku i nijedna mu se ne sviđa.

– Dajte plavu za plavi i crnu za crni! – opet razrješavam dugotrajnu situaciju kratkim postupkom.

Konačno idemo kući. Svud oko nas je veseli i prežderani svijet koji “bazdi” po bakalaru. Jebiga, ljudi danas poste. Postim i ja, ali kao pravi muslić – ništa u se, na se i poda se do mraka. Siguran sam da sam postigao vakuum od svega par mikropaskala u svom debelom crijevu.

Mislim da sam četveronoške ušao u ćevabdžinicu u Zapruđu. Prišao mi je novi konobar koji je prekjučer stigao iz okolice Tetova. Nakon moje narudžbe i vidne borbe s hrvatskim, izrekao mi je standardnu ćevabdžiničku laž: “Bi’će gotovi za pet minuta”. Uz “how yes no” misao i činjenicu da u ćevabdžinicama vrijeme traje tri puta dulje nego izvan nje, upao sam u hibernaciju kako bih preživio idućih dobrih dvadeset minuta. Definitivno još samo toliko mogu.

Donio mi je ćevape i pribor za jelo. Glava mi je nekoliko puta klonula u ćevape. Srećom, bili su vrući što me je trgnulo natrag u život. Gledam u pribor i odlučim po prvi put u životu pojesti ćevape priborom za jelo iako znam da je znanstvenim metodama dokazana činjenica da kad god ne’ko pojede ćevape priborom za jelo, jedan Bosanac u Gelsenkirchenu padne sa skele. Ali ja sam sad toliko ljut da namjerno hoću skinuti Muniba sa skele u Njemačkoj! Jebe mi se i za njega, i za 21.12., i za petak, i za post, i za Božić, i za poklone i za božićne mobitele. U izrazitom manjku voljnog momenta i šećera u krvi u stanju sam napraviti sve, pa i usmrtiti sunarodnjaka.

– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –

POST SCRIPTUM

Ćevape sam ipak pojeo prstima i čačkalicom. Munib se malčice poskliznuo na skeli u Gelsenkirchenu samo zbog toga što sam trebao efektno privesti kraju svoju dugu božićnu priču.

>>> Kolumna ponedjeljkom: O napolitankama i retro predmetima

>>> Coca-Cola u alkoholnom piću – ne ili ne?

>>> Pet stvari koje treba reći novopečenim tatama, a o kojima se rijetko govori

>>> Treba li imati završen fakultet za pritisnuti gumb za izlaz u ZET-ovom autobusu?

>>> ‘Problem’ grada Zagreba o kojem se šuti: prometna traka ravno + desno skretanje na križanju Vukovarske i Miramarske

>>> O BMW-ima, mirisu urina i pedofilima: Opservacije svijeta kakve vam nikad ne bi pale na pamet

>>> Imate li i vi ovakvih problema s odijevanjem u Zagrebu?

>>> Političar, egotriper, putnik, voajer, djelitelj… Pronalazite li se u ovoj podjeli tipova fejsbuk korisnika?

>>> Pogled iz drugog kuta: Narodne izreke, kada ih ‘analizirate’ na ovaj način, nose još dublji (be)smisao

>>> Kako se nekad živjelo: Sve što Zagrepčani možda ne znaju o ‘zagrebačkom smeću’

>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima

>> Priče jedne mladosti: Vremeplovom iz 80-ih i Starog Novog Zagreba u sadašnjost Novog Starog Zagreba

>>> Pozdrav ‘bok’ karakterističan je za Zagreb i okolicu, koristimo ga stoljećima, no ovakvu analizu sigurno niste nikad pročitali

>>> Drugačija percepcija: Duhovite i prilično istinite ‘karakteristike’ Zagrepčana i Zagreba koje nećete naći u brošurama za turiste

>>> ‘Stari Novi Zagreb’: Predivan tekst pun nostalgije koji će vas dirnuti i podsjetiti na čar zagrebačkog prošlog života

Komentari

Komentari