Kolumna ponedjeljkom: “Slatka” turopoljska jaja za “malog”

U subotu sam vozio starog na vikendicu. U Turopolje, u Veliku Bunu koja je smještena nekih tridesetak kilometara od Zagreba. S obzirom na to da ga je sad već višegodišnja srčana insuficijencija natjerala na druženje s televizorom, križaljkama i golubovima, starom je odlazak na vikendicu usporediv kao običnom čovjeku putovanje na Mjesec. Putem me davio pričama kojima me davi od 1983., pojašnjavao mi gdje je i kako je slupao Golfa Dvojku u devetom mjesecu 1993., značajno mi pokazivao gdje se nalazi zagrebački aerodrom i u kojoj smo zgradi u Gorici živjeli 1980. Na sve sam njegove značajne i važne konstatacije odgovarao sa “Znam, tata”, poštujući njegov 15%-tni rad srca.

Nakon provjetravanja vikendice, kontrole stabala šljiva i stote prijetnje mladom susjedu tužbom za krađu dijela zajedničkog puta od 3 cm x 1,5 m, otišli smo u posjet autohtonom kućanstvu koje čine dva člana: stara baka od devedeset četiri godine i njen sin, ne’am-pojma-kol’ko-je-star izgleda. Kao i svi Velikobunjani baba je vazda p’jana od svoje devete godine i praktički je slijepa jer su joj ogromne i svijetloplave oči još krajem osamdesetih pokrile mrene, a dugogodišnji šećer od dvadeset i kusur dodatno je pogoršao stvar. Sin je nekad i nekako, ni sam ne zna kad i kako, gadno šutnut tupim predmetom u desno oko koje je otad ostalo prekriveno vjeđom kao ultimate fight borcu koji nije na vrijeme tapkao. Parni je organ, majka mu stara, tko je vidio ići doktoru zbog te trice? Dakle, u turopoljskom kućanstvu od četiri oka samo jedno vidi. I to je dovoljno. Inače, životni vijek stanovnika sela je do ciroze jetre ili do stote i kusur ako im genetika podari čelični organ za detoksikaciju koji tamo doslovno život znači. Osim ciroze jetre i starosti, treći uzrok smrti nije zabilježen u Velikoj Buni.

Ulazimo stari i ja u kućanstvo, a baba u crnom leži na onom visokom seoskom krevetu iznad kojeg je katolički kalendar iz Večernjaka. Na debelom televizoru gleda HTV3, preciznije snimku predstave nekog cirkusa s akrobatima koji se u saltu provlače kroz zapaljene obruče. Dvije su ili tri kokoši u prostoriji. Nakon pola minute shvatila je baba da je netko došao, dignula se relativno brzo za svoje godine i sprašila kokoš koja je bila na kuhinjskom stolu. Istodobno, preostale su se kokoši usplahirile tako da su uz kokodakanje najprije napravile četiri do pet brzih koraka, potom dva spora, pa stale. Da bi istjerala kokoši iz prostorija kućanstva trebala ih je dva do tri puta prestrašiti nekim turopoljskim usklikom kojim se tjeraju kokoši.

Petnaestak je minuta trajao razgovor između mog starog i turopoljskog dvojca. Razgovor je tekao s jedne strane na tečnom bosanskom, a s druge strane na preglasima prepunom turopoljskom koji govore lokalni seljani i eventualno natuca selo prije i poslije. Svako je pričao svoje, bez imalo truda da mimikama lica odglumi da razumije sugovornika. Ja sam ovlaš prpao po Fejsu na mobitelu, ali sam više bio skoncentriran na pamćenje ključnih natuknica za ovaj tekst koji sam u tom trenutku odlučio napisati. Završetak razgovora bio je razumljiv svima jer je stari izvadio dvije litre šljive iz okolice Doboja “zapakirane” u flaše Doninog soka, čime jednookom plaća košenje i uređivanje vikendičinog eksterijera.

Pri odlasku polup’jana baba reče: “Čekajte malo, da malom dam nešto slatko.” Početni upitnik iznad glave brzo sam pobrisao činjenicom da je baba poluslijepa od 1993. i da me pamti i zamišlja kao klinca od jedanaest godina. Reko’ okej, šta ću sad babet’ni objašnjavati da za dva mjeseca punim četrdeset pet i da mi je brada polusijeda. A mogla bi i sijevnuti neka 200-gramska Dorina s krupnim lješnjacima, ili napolitanke s okusom limuna pred istekom roka trajanja, pa ću ponijeti kući djeci. Dođe baba nakon pet-šest minuta i nosi dva jajeta, od kojih je jedno uflekano kokošjim govnetom. Uz onaj dječji “faaalaaa” s dugim a-ovima uzeo sam “slatka” jaja i smjestio ih u rupu za konzerve pored mjenjača jer nisam znao gdje ću s njima.

Jaja su dva dana bila “konzervirana” pored mjenjača. Jučer je, pri zajedničkom obiteljskom ulasku u auto, Sonja ugledala babina dva “slatka” jajeta. Standardno mrko lice još više joj se smrklo jer ona svaku neuobičajenu radnju, događaj ili situaciju tumači kao čin mog prokurvavanja.

– Šta je ovo???!!! Opet si bio u kurvanju, kurvo jedna!!! – proderala se intenzitetom buke blizu praga trajnog oštećenja sluha sviju u sluhokrugu.

Uz vodafak izraz lica prvo i jedino što mi je palo na pamet bilo je: “Aloooo?!”

________________________________________________________________________

>>> Kolumna ponedjeljkom: Kokoš ili jaje – što je podcjenjenije?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Dugoročna vremenska prognoza = kratkoročna uspavanka

>>> Kolumna ponedjeljkom: Promjena gume na autu – zvati kuma ili HAK?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Teorija lajkova na Facebooku

>>> Kolumna ponedjeljkom: Drukčiji pogled na temperaturu

>>> Kolumna ponedjeljkom: Do kojeg je datuma “dopušteno” čestitati Novu godinu?

>>> Kolumna: Braon novčanik

>>> Neobična božićna priča

>>> Kolumna ponedjeljkom: O napolitankama i retro predmetima

>>> Coca-Cola u alkoholnom piću – ne ili ne?

>>> Pet stvari koje treba reći novopečenim tatama, a o kojima se rijetko govori

>>> Treba li imati završen fakultet za pritisnuti gumb za izlaz u ZET-ovom autobusu?

>>> ‘Problem’ grada Zagreba o kojem se šuti: prometna traka ravno + desno skretanje na križanju Vukovarske i Miramarske

>>> O BMW-ima, mirisu urina i pedofilima: Opservacije svijeta kakve vam nikad ne bi pale na pamet

>>> Imate li i vi ovakvih problema s odijevanjem u Zagrebu?

>>> Političar, egotriper, putnik, voajer, djelitelj… Pronalazite li se u ovoj podjeli tipova fejsbuk korisnika?

>>> Pogled iz drugog kuta: Narodne izreke, kada ih ‘analizirate’ na ovaj način, nose još dublji (be)smisao

>>> Kako se nekad živjelo: Sve što Zagrepčani možda ne znaju o ‘zagrebačkom smeću’

>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima

>> Priče jedne mladosti: Vremeplovom iz 80-ih i Starog Novog Zagreba u sadašnjost Novog Starog Zagreba

>>> Pozdrav ‘bok’ karakterističan je za Zagreb i okolicu, koristimo ga stoljećima, no ovakvu analizu sigurno niste nikad pročitali

>>> Drugačija percepcija: Duhovite i prilično istinite ‘karakteristike’ Zagrepčana i Zagreba koje nećete naći u brošurama za turiste

>>> ‘Stari Novi Zagreb’: Predivan tekst pun nostalgije koji će vas dirnuti i podsjetiti na čar zagrebačkog prošlog života


Komentari