Kolumna: Braon novčanik

28.12. je, dječje ferije i moj godišnji su u sred sride. Zvoni mi mobitel u pola sedam ujutro, na displeju piše Mama-Mobitel. “Što je sad tako hitno, jebote, da nije starom pozlilo?”, pomislim i brzo se javim.

– Eco, sine, kad odvedeš djecu u školu svrati do nas da mi odneseš urin u Zapruđe. Sinoć sam puno pišala – čujem poznati glas kako izgovara poznatu zamolbu.

– Mama, ferije je već tjedan dana, a ja sam na godišnjem. Sinoć sam leg’o u pola tri – oprezno odgovaram, ali u pola rečenice kroz “žicu” sam osjetio ljutnju majke “bahatog” sina.

Stoga sam povukao zarez, rečenicu završio s “okej, dolazim za deset minuta” i zbog majčine mokraće ostavio djecu same u kući da iskrvare nakon dvadeset treće “pitome” bratske tuče.

Došao sam kod staraca, kao štafetu preuzeo epruvetu s mokraćom i krenuo prema idućem štafetaru – djelatnici biokemijskog laboratorija u Zapruđu. Ali, nije to sve – nošenje štafete prekida mi “dehidrirana” majka:

– Eco, sine, poslije moraš ići u centralu Cammea. Tata je juče’ izgubio novčanik u taksiju. Zvali su jutros da su ga našli, pa da ga neko preuzme.

Jebiga, sad se vjerojatnost da mi potomci prežive “umiljate” bratske svađe spustila ispod 5%.

– Okej, pokupi’ću novčanik. Al’ mi dajte sto kuna da dam čovjeku za nagradu, red je.

Kad je stari čuo da planiramo dati sto kuna za nagradu, šutke se počeo oblačiti.

– Ku’ćeš? – pita ga stara.

– Kakvih sto kuna čovječe, jeste li vi normalni?! Za to se daje maksimalno pedeset. Blage veze vi nemate. Ajmo! – već obučen i obuven odgovara stari.

Znao sam da je škrt, ali nisam znao da granica ljudske škrtosti može biti tako nisko. Ili visoko. Stari, sa svojom teškom srčanom insuficijencijom, riskira život za pedeset kuna, jebote.

Krenemo autom u Zapruđe. Kad je stari shvatio da smo na putu za Zapruđe začuđeno me pita:

– Ku’ćeš?

– U Zapruđe. Idemo predati mamin urin na analizu.

– Aaaaa, pa danas je trideseti (dvadeset osmi je, op.p.), praktički je Nova godina. To ti sto posto ne radi. I više od sto posto. Sve je to već sad p’jano. Kakve ste vi budale, poljubi’ćeš vrata – govori stari kašljući od smijeha čime dodatno riskira negativni kardiovaskularni ishod.

– Radni je dan, tata. Moraju raditi.

Izađem iz auta i prvi na redu uredno predam majčinu ispišotinu. Vratim se u auto i značajno kažem: “Pred’o sam!”, smijuljeći se zadovoljno kao glasač HDZ-a nakon izbora.

– Joj, kakve ste vi budale. Nalaz ti neće biti gotov do februara. Ma kakvi februara, do marta ga neće izdati.

Tlak mi je sad 145 s 95, ali šutim – poštujem roditeljstvo, starost i bolesno srce.

Pitam ga gdje je sjedište Cammea, kaže u Radničkoj 27. “Kud baš u Radničkoj, jebote? Radnička može biti bilo gdje u Zagrebu”, pomislim, mašim se mobitela i počnem klizati po Google mapama.

– Šta to radiš? – pita stari.

– Tražim Cammeo na mobitelu.

– Ne valja ti to ništa. Ne’š tu ništa naći. Pita’ćemo nekog đe je. Nije ovo Bosanski Novi, znaju ljudi.

Tlak mi je sad 150 sa 100.

Našao sam na Googleu da je centrala negdje iza autobusnog kolodvora. Uskoro se vozimo kroz šumu malih uličica. Pola sata tražim parking, a njegovo pronalaženje ispostavlja se kao idealan predložak za Mission Impossible 6. Konačno sam na trotoaru našao minimalni horizontalni prostor u tri pičke mile materine od orijentirne točke. Dok uparkiravam auto, za vrijeme osmog, zadnjeg manevra ugledam natpis “Zabranjeno parkiranje. Garaža”.

– Ne možemo tu, garaža je. Idemo dalje – kažem starom.

– Kakva garaža? Nema tu nikakve garaže. Đe ti tu vidiš kvake na vratima?

– Tata, ovo je bogatunska kuća. Bogatun može otvoriti vrata garaže i bez kvake, na daljinski – pokušavam starom objasniti modernu tehnologiju otvaranja modernih vrata modernih garaža.

– Đe s’ ti to vidio da se vrata garaže mogu otvoriti bez kvake? Nema tu nikakve garaže – uvjeren je stari u nepostojanje garaže na našem parkirnom mjestu.

Tlak mi je sad 165 sa 110. Ostavljam auto ispred garaže bogatuna – ‘ko mu jebe mater, samo neka što brže prođe ova agonija. Na putu smo prema novčaniku, kaskamo kroz labirinte mali’ milijun uličica nadajući se Radničkoj nekad i negdje.

– Imaš li ti pedeset kuna za razmijeniti? – putem me pita stari.

– Zašto?

– Puno je to pedeset kuna. Dvadeset mu je dosta. Može popiti kafu i još mu pola ostane – procjenjuje stari vrijednost nagrade poštenom nalazniku njegovog novčanika.

Oko nas su kojekakve grupe, PBZ grupa, Adriatic grupa, ova i ona grupa, sve same korporacije, karteli i trustovi – sav se kapital Republike Hrvatske slio u radijusu sto metara oko nas, a stari u centru radijusa udruženog kapitala jedne države ušteđuje dodatnih trideset kuna. Tlak mi je sad 175 sa 115.

Pola sata kasnije nalazimo se pred vratima centrale Cammea. Ispred vrata stoji napirlitana tridesetogodišnjakinja koja puši i kliže po mobitelu – očito je djelatnica u centrali. “Ovo je toliko česta slika u RH da bi je trebalo staviti u spot ‘Croatia – small country for great holiday'”, mislim sarkastično.

– Izvolite, kako vam mogu pomoći? – pita napirlitana na izrazitom a-e-a modernom splitskom s najneljubaznijim akcentom bilo kojeg jezika na Kugli.

– Jučer mi je otac izgubio novčanik u vašem taksiju. Došli smo ga preuzeti – kažem ja umjesto starog.

– Koje je boje? – pita napirlitana još uvijek kližući po mobitelu.

Izgleda da penzioneri gube novčanike po taksijima brzinom od 220 novčanika na dan. Stari tupo gleda, a ja sam odmah skužio da stari Dalton pojma nema koje mu je boje novčanik iako ga ima od 1971.

– Zovi mater! – konačno će stari.

Zovem staru i starom dajem mobitel. Ne znam je l’ mi situacija smiješna ili žalosna, ali znam da mi se tlak približava brojci 180.

– Braon, Eco, jako ofucan – čujem u pozadini staru koja se obraća meni, a priča sa starim.

– Braon – kaže stari napirlitanoj boreći se da zaustavi razgovor na smartfonu.

– Braon? – sa značajnim upitnikom ponavlja napirlitana. Tada je konačno prestala klizati po smartfonu jer je valjalo razriješiti braon situaciju.

– Da, braon – ponavlja stari misleći da ga nije čula.

– Kafeni – dodaje.

Sad mi je to jako smiješno, ali onda mi nije bilo jer mi je tlak tada zasigurno dosegnuo 190 sa 120. Srce mi je u tom trenutku patilo više nego starom.

– Smeđi – kažem i izađem da si spasim život i da ne gledam dodatnu scenu u kojoj će joj stari značajno dati dvadeset kuna.

Pola sata kasnije izlazi stari. Ispunjavao je formular za izgubljene stvari.

– Kol’ko si joj dao? – pitam.

– Ništa. Pa nije mi ona našla novčanik – zadovoljno se smijulji stari.

S tlakovima 220 sa 130 tražimo auto pola sata. Pojma nemam gdje je, vrtimo se u krug oko kartela, trustova i udruženog krupnog kapitala kao mala djeca na sporom ringišpilu.

– Kakva si ti budala od šofera. Meni se to u Prijedoru, u četrdeset godina šoferskog staža, nikad nije dogodilo. Vidi se da si mlad i neiskusan vozač – nekoliko puta mi napominje stari.

Tlak mi je tada dosegnuo vrijednosti za koje se na svakom sudu zbog olakotnih okolnosti oslobađa od hladnog ubojstva hladnim oružjem s predumišljajem od sat vremena. Sjetio sam se tada legendarne scene iz Tarantinovog filma Jackie Brown, u kojoj Robert de Niro propuca žensku na parkingu shopping centra nakon što ga je ova cijelo vrijeme podjebavala koliko je jadan jer ne zna gdje je sparkirao auto nakon netom obavljene pljačke. Na trenutak mi je bilo žao što nisam Robert de Niro.

– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –

POST SCRIPTUM

1. Bogatun, vlasnik garaže s vratima bez kvake, nije zvao pauka.
2. Nakon operacije “Braon novčanik” stara mi je dala pedeset kuna za benzin.

>>> Neobična božićna priča

>>> Kolumna ponedjeljkom: O napolitankama i retro predmetima

>>> Coca-Cola u alkoholnom piću – ne ili ne?

>>> Pet stvari koje treba reći novopečenim tatama, a o kojima se rijetko govori

>>> Treba li imati završen fakultet za pritisnuti gumb za izlaz u ZET-ovom autobusu?

>>> ‘Problem’ grada Zagreba o kojem se šuti: prometna traka ravno + desno skretanje na križanju Vukovarske i Miramarske

>>> O BMW-ima, mirisu urina i pedofilima: Opservacije svijeta kakve vam nikad ne bi pale na pamet

>>> Imate li i vi ovakvih problema s odijevanjem u Zagrebu?

>>> Političar, egotriper, putnik, voajer, djelitelj… Pronalazite li se u ovoj podjeli tipova fejsbuk korisnika?

>>> Pogled iz drugog kuta: Narodne izreke, kada ih ‘analizirate’ na ovaj način, nose još dublji (be)smisao

>>> Kako se nekad živjelo: Sve što Zagrepčani možda ne znaju o ‘zagrebačkom smeću’

>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima

>> Priče jedne mladosti: Vremeplovom iz 80-ih i Starog Novog Zagreba u sadašnjost Novog Starog Zagreba

>>> Pozdrav ‘bok’ karakterističan je za Zagreb i okolicu, koristimo ga stoljećima, no ovakvu analizu sigurno niste nikad pročitali

>>> Drugačija percepcija: Duhovite i prilično istinite ‘karakteristike’ Zagrepčana i Zagreba koje nećete naći u brošurama za turiste

>>> ‘Stari Novi Zagreb’: Predivan tekst pun nostalgije koji će vas dirnuti i podsjetiti na čar zagrebačkog prošlog života


Komentari