Kolumna ponedjeljkom: Kokoš ili jaje – što je podcjenjenije?

FOTO: Pixabay

Danas sam doručkovao kajganu i ručao pohane pileće šnicle. Najprije sam stamanio buduću, a zatim i sadašnju kokoš. Odmalena razmišljam o tim ružnim pticama i njihovim hranjivim proizvodima. Siguran sam da nitko o kokošima i jajima nije toliko razmišljao kao ja. S vremenom su se mijenjala moja promišljanja i o kokošima i o njihovom glavnom proizvodu, da bi se tijekom više desetljeća konačno ustalila ona napisana u donjem emotivnom tekstu.

KOKOŠ

Nijedna životinjska vrsta ne živi gore od kokoši domaće, vulgaris. Kokoš je ružna, debela i usrana ptica prljavog perja koja živi po kojekakvim, doslovno, ćumezima. Uz pingvine i nojeve, kokoši su jedine ptice koje nemaju sposobnost leta. Može se samo pretpostaviti kako je kokošima teško kad netko maštovit kaže: “E da sam barem ptica i da imam krila, cijeli bi’ svijet preletila.”

No, tu nije kraj kokošjoj muci. Kad je već ružna, pogotovo u svojoj bezimenoj fazi kad nije ni pilić ni kokoš, i kad već ne može letjeti, onda bi po nekom zakonu pravde trebala biti barem pametna u usporedbi s drugim ptičjim rodom. Koji leti. I koji lijepo pjeva. Ili ima lijepo, šareno perje. Al’ štanga – kokoš je glupa k’o glupa kokoš! Zato sve to i trpi.

Nadalje, kakva je tek nepravda učinjena kokošima s obzirom na to da, statistički gledano, na njih dvadesetak dolazi tek jedan frajer? Nitko se na zapitkuje koliko kokoš treba čekati da dođe na red za seks. Očito dulje nego dvadeset prva žena u haremu šeikovog sina iz Abu Dabija, mladog vlasnika Manchester Cityja. Ova obrnuta disproporcija u kokošjoj vrsti još više boli kad se zna da u drugih vrsta obično frajeri čekaju na red. Kokoš svoj čin oplodnje čeka dulje od kupca s “krnjim” papirima koji u Heinzelovoj čeka registraciju auta šestog vlasnika. Kad konačno dočeka svoj red da bude zajahana i oplodi svoja jaja, prirodni tijek njenog razmnožavanja sjebe joj ćorava baba od osam banki jer su kokošji embriji, nezaštićeni i smješteni van utrobe, lak plijen za ovu staru predatoricu. Ukradene embrije, u wanna-be kokoš prvotnoj fazi, bakica dalje prosljeđuje na tanjure svojih unuka, a sve u svrhu povećanja njihove mišićne mase ili prežderavanja božićnim kolačima.

Također, za razliku od onog rijetko uspješnog kokošjeg rasploda, kravlji rasplod kao “new entry” ide na naslovnice svih seoskih portala i udarna je vijest u “Znanje imanje” show-u nedjeljom prijepodne. Ovaj događaj tjedna svi seljani zal’jevaju 45%-tnom domaćom rakijom, koristeći pritom četničke gutljaje iz prozirne plosnate flaše za rakiju. Da ne spominjem rasplod beskorisnih mačaka koji se tretira iznimno slatkim činom po gradovima, velegradovima i metropolama, gdje je isti popraćen silnim #nofilter slikavanjem i sljedovnim lajkovima, srcima i ha-ha-ovima po društvenim mrežama.

Danas kokošima više ni hodati ne daju jer se tim “ekstremnim” workoutom nabildavaju, a žilavo meso ne sjeda ugodno na očnjake i kutnjake modernih homo sapiens predatora. Stoga ih smještavaju na farme, u redove, gdje doslovno moraju jesti govna. Pritom n+1 red statičnih kokoši jede govna n-tog reda statičnih kokoši. Na taj je način i onim najoptimističnijim kokošima ubijena zadnja nada da dobranim zaletom duž ćumeza ipak prelete nekih pet-šest metara i barem nakratko svijet pogledaju iz ptičje, a ne kokošje perspektive.

Kokoši ne žale čak ni prirodnjaci, vegetarijanci, vegani i ostala ljudska čudnoređa koja se hrane nekim neukusnim bio-travama i tofu bio-sirom bez boje, okusa i mirisa, koji bio-rabe samo bio-razgradive bio-vrećice, koji se oblače isključivo na Hreliću, koji od 0 do 24 voze jeftine bicikle i pritom i na pogreb na Markovo Polje dolaze ušvicani k’o sumo borac koji je netom svladao Schlosserove stube, i koji, zbog solidarnosti s prirodom i Svemirom, u znak protesta leže po gradilištima budućih shopping centara u gradovima, velegradovima i metropolama. Ova ljudska čudnoređa žale mrtvu i štuju živu kravu više nego Indijci, a po društvenim mrežama svako malo kače “warning” i “disturbing” linkove krava i teladi koje u klaonici čekaju red da budu mlatnute nekim teškim predmetom po čelu. Nastavak ovog hororca, usporedivog sa Slagalicom strave 11, još je grozniji jer sadrži scene mlatnute krave koju, najprije uslikanu i okačenu s heštegom na Instagram, u svoj probavni trakt guraju oni koji imaju očnjake te stoga ugrubo spadaju u red predatora. Ili razred, što li već. Jer u prirodi nema bića s očnjacima koja brste travu i jedu zaslađene žitarice kao kokice. Koliko god bilo gnjusno i sablažnjivo kravlje skončavanje, ono je mnogo časnije i respektabilnije od kokšjeg sudnjeg dana kojoj, najčešće sjekirom ili nožem, presuđuje ista ona ćorava baba-dželat od osam banki. Osim izvršitelja “kazne”, sramotni su i zadnji trenutci kokošjeg života koji uključuju glupo cik-cak trčanje kokoši bez glave po dvorištu, uz pripadno cik-cak frcanje krvi duž cik-cak bezglave staze. Za razliku od krava ili svinja, kokoš ni tada ne može skupo prodati svoju kožu. Koju danas nitko neće jer je masna te stoga i “otrovna”, pa se baca psima. I to samo onim nerazmaženim seoskim ćukama koji se zovu Reks ili se ne zovu, i koji još nisu došli do gradova i tamo postali sveta životinja.

Suma sumarum: Pečeno pile, nakon čerupanja, skladištenja, transporta i niza kojekakvih zajebanih amortizacija, marži i rabata, u Konzumu košta pišljivih 19 kn. Nije li ova cijena, u najmanju ruku, nepravedna?

JAJE

Sagledavajući cijeli gornji, ali i donji tekst, cijena jajeta od po prilici 1,5 kn još je podcjenjenija od cijene pečenog pileta. Kad bolje razmislim, ova je cijena najpodcjenjenija cijena bilo kojeg proizvoda koji se može kupiti. Naime, s obzirom na to da za proizvodnju jajeta trebaju:
1) MJESTO RADNJE: kuća, kokišinjac;
2) LIKOVI: kokoši, pijetao, ćorava baba od osam banki, pakirdžija, šofer 1, šofer 2, šofer 3, prodavačica;
3) RADNJE: oplodnja, razvrstavanje, pakiranje, transport 1, transport 2, transport 3, čin prodaje,
jaje bi trebalo koštati minimalno pet kuna, jeb’o ga ćuko, da ga jeb’o! MI-NI-MAL-NO! S tri jajeta se i odrasli muškarac od sto kila može najesti. I to za samo četiri i po’ kune. Pa četiri i po’ kune košta omanja šaka müsli, a njih treba pojesti kilu da se ne ogladni već u liftu.

Danas je kokoš dodatno opterećena jer ne može naproizvoditi toliko jaja koliko ih ljudi mogu stamaniti. Nakon što su devedesetih jaja bila otrovnija od cijanida jer su sadržavala “otrovni” kolesterol, danas su opet svrstana među zdravu hranu, ponajprije zato što pogoduju rastu mišića modernih ljudi. Jer današnji moderni čovjek tretira svoj život promašenim ako do svoje dvadeset treće godine života ne uspostavi izgled Dolpha Lundgrena u Rockyju 3. Gledao sam video gdje neki bilder stambura i po dvadesetak jaja po obroku ne bi li namirio preporučenu dnevnu dozu proteina od dvije tone po kilogramu mase. Misle li oni na jadnu kokoš? Koliko ona dana i noći mora ležati na jajima samo zato da bi neki kepec bio napumpan i time donekle namirio svoje duboke psihofizičke komplekse?! Kad već ne misle na kokoš, misle li na jadnog pijetla? Koliko on tek mora raditi, i to prekovremeno, da namiri nepovoljni 1:20 omjer? Gdje je tu muška solidarnost? Zaboravio sam reći da bilder baca žumanjke jer su masni i “otrovni” i ne sadrže proteine. Pa to je pravi kokošocid! I jajocid! I nitko ni a, ni be. Nego samo “muuu”, “awww” i “avvv” u znak solidarnosti prema svetoj kravi, svetoj mački i svetom psu.

– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –

POST SCRIPTUM

Slabo je poznata činjenica da se vazdazeleni upit “Kokoš ili jaje?” ustvari odnosi na pitanje komu/čemu je gore: eksploatiranoj kokoši ili eksproprijiranom jajetu?

________________________________________________________________________

>>> Kolumna ponedjeljkom: Dugoročna vremenska prognoza = kratkoročna uspavanka

>>> Kolumna ponedjeljkom: Promjena gume na autu – zvati kuma ili HAK?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Teorija lajkova na Facebooku

>>> Kolumna ponedjeljkom: Drukčiji pogled na temperaturu

>>> Kolumna ponedjeljkom: Do kojeg je datuma “dopušteno” čestitati Novu godinu?

>>> Kolumna: Braon novčanik

>>> Neobična božićna priča

>>> Kolumna ponedjeljkom: O napolitankama i retro predmetima

>>> Coca-Cola u alkoholnom piću – ne ili ne?

>>> Pet stvari koje treba reći novopečenim tatama, a o kojima se rijetko govori

>>> Treba li imati završen fakultet za pritisnuti gumb za izlaz u ZET-ovom autobusu?

>>> ‘Problem’ grada Zagreba o kojem se šuti: prometna traka ravno + desno skretanje na križanju Vukovarske i Miramarske

>>> O BMW-ima, mirisu urina i pedofilima: Opservacije svijeta kakve vam nikad ne bi pale na pamet

>>> Imate li i vi ovakvih problema s odijevanjem u Zagrebu?

>>> Političar, egotriper, putnik, voajer, djelitelj… Pronalazite li se u ovoj podjeli tipova fejsbuk korisnika?

>>> Pogled iz drugog kuta: Narodne izreke, kada ih ‘analizirate’ na ovaj način, nose još dublji (be)smisao

>>> Kako se nekad živjelo: Sve što Zagrepčani možda ne znaju o ‘zagrebačkom smeću’

>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima

>> Priče jedne mladosti: Vremeplovom iz 80-ih i Starog Novog Zagreba u sadašnjost Novog Starog Zagreba

>>> Pozdrav ‘bok’ karakterističan je za Zagreb i okolicu, koristimo ga stoljećima, no ovakvu analizu sigurno niste nikad pročitali

>>> Drugačija percepcija: Duhovite i prilično istinite ‘karakteristike’ Zagrepčana i Zagreba koje nećete naći u brošurama za turiste

>>> ‘Stari Novi Zagreb’: Predivan tekst pun nostalgije koji će vas dirnuti i podsjetiti na čar zagrebačkog prošlog života

Komentari