Pet dana za šankom u Čeh pubu – Mastercardom neplativo (prvi dio)

TEHNIČKI DETALJI NEVAŽNI ZA RAZUMIJEVANJE TEKSTA:

Vrsta književnog djela: humorna priča
Mjesto radnje: Čeh pub, križanje Preradovićeve i zapadnog Zelenog vala
Vrijeme radnje: ponedjeljak–petak
Jezik i stil: bogat, slikovit i moderni jezik s glatkim pripovijedanjem u kojem autor komentira radnju
Likovi: sve redom lik do lika
Tema: piva spaja “od–do” ljude

Balašević kaže da izvjesni Vasa Ladački, razočaran u ljubav, devet dana nije izlazio iz birtije. U usporedbi sa mnom Vasa je goli kuhar. Naime, ja 69 dana, od Nove godine do danas, nisam izašao iz birtije. Preciznije, iz Čeh puba, smještenog u centru grada, na križanju Preradovićeve i Zelenog vala. Tamo, u afterwork dobu dana, igram ulogu ukrasnog cvijeta, i s troje do osmero kolega s faksa ispijam rezane Kozele, u količini od preko nekoliko njih. U daljnjem ću tekstu ovu češku pivu neopravdano nazivati češkom “brljom”, prije svega zbog njene cijene, preciznije anticijene, koja u happy houru (svakim danom od 17 do 18 sati) iznosi 1 euro!!! (slovima: j-e-d-a-n e-u-r-o!!!). Svatko tko me zna može potvrditi da se moja malenkost ravna prema onoj dobroj staroj paroli Mahatme Gandhija: “Birtija ne smije patiti zbog familije”. Ove su mudre riječi ispisane žutom kredom na jednoj od “oglasnih ploča” mog omiljenog puba, kao svojevrsni welcome svakom biću kucajućeg srca i funkcionalnog mozga. Iako sam akademski najviše obrazovan, prema kriterijima američkih sociopsihologa i psihosociologa spadam u kategoriju velter ili bantam alkoholičara, jer oni tvrde da onaj koji svakodnevno, bez iznimke, konzumira alkohol, u ma koliko maloj postotnoj količini, jest alkoholičar. Ja si pak, na balkansko-kafanski način, utvaram da sam ovisnik o društvu (čitaj: kafani), što neki PePsi stručnjaci (PEdagozi & PSIholozi) svrstavaju pod socijalni alkoholizam (engl. social drinking). Igrom nekakvih slučajeva, prošli sam tjedan ostao sam na svijetu kao Pale sam na svijetu, jer su svi moji suispijači čeških “brlji”, zbog viših, nižih i inih sila, izbivali neko dulje vrijeme izvan naše metropole. To me nije spriječilo da u razdoblju od pet uzastopnih radnih dana, solo pijući za šankom omiljene birtije, dokažem sebi da sam solo alkoholičar – bez onog prefiksa “socijalni”. Ovdje izdvajam svoje viđenje nekih, nazovimo ih humornih, situacija koje su se zbile u ovih pet dana, sagledanih iz kuta promatranja koji definira stolica na šanku.

PRVI DAN

Ponedjeljak je, 17 je sati, vrijeme kad počinje happy hour. Sjedim za šankom i pričam s konobarom Dejvom kojeg zovemo Dejv kao što Trigger u Mućkama Rodneyja zove Dejv, jer Dejvu pijani nikako ne možemo upamtiti pravo ime, a Dejv se ne buni zbog toga što ga zovemo Dejv. Desno do mene je ocvala žena u balerinkama koja nosi broš na grudima kao Jovanka Broz. Razmišljam kako bi’ kod nje imao ziher prođu kad bi mi se dalo zajebavati s tim. Čak sam siguran da joj, u povoljnom razvoju situacije, ne bi smetalo ni onih par sijedih dlaka na jajima koje sam neki dan razočaran spazio. A rebrastu retro DTR potkošulju, rebrastiju od one koju nosi Tony Soprano, tretirala bi kao seksi dodatak u krevetu. S moje lijeve strane je ćelavi pajdo opasnog izgleda, kojem “opasnost” podižu one famozne tri crte na stražnjem dijelu debelog i ćelavog vrata. Plače. Ćelava gromada pored mene kvasi lice kao da je netom dobio Oscara za glavnu žensku ulogu. Ne znam zašto tuli i nije me briga. U ćošku su tri pankera i dvije pankerice, društvo u kojem ni Hercule Poirot ne bi sa sigurnošću mogao utvrditi tko je s kim sparen. Namirisale su ljige jeftinu pivu pa se tu kote kao orke u trećem dijelu Gospodara prstenova. Motaju i puše najjeftiniji duhan devete klase uzgojen u Kavadarcima i time podižu razinu smrada u interijeru na 100 nečega. Prebiru užicalu siću do uključivo 1 lp, ne bi li zamijeniti šest i pol kila željeza za dvije pive. Dva su kravataša u interijeru. Svaki je popio pivu i pol pa frfljajući raspravljaju o brendovima, prezentacijama, menadžmentu i regionalnim šefovima. I tri se žene razaznaju, spolom, ne i rodom. Jedna sliči na Martinu Navratilovu nakon meča u pet setova, druga je toliko izbušena metalom da ga sadrži više od oba Terminatora zajedno, a treća ima dvjesto sedamdeset kila i brkove veće od strica iz Austrije u novembru.
Nakon treće pive, konačno sam samilosno priupitao svog ćelavog sušankera zašto plače kao Meryl Streep dok se drži za kvaku u Mostovima okruga Madison. Tu sam se zajeb’o k’o MOST kad je prekinuo s HDZ-om. Uslijedila je polusatna priča u kojoj je sinoć on, kao glavni i jedini lik, pijan k’o tri Grdovića, popušio pet soma kuna koje nisu njegove. Ne zna ni kako ni gdje jer je bio u stanju blage preminulosti u Gospodinu. Sad pak pije od jutra da zaboravi to što je zaboravio. Tugaljiva lisničarska priča, u kojoj je ponavljao tri rečenice koje su se razlikovale u eventualno drukčije poredanim subjektima, objektima i predikatima, trajala je pola sata zbog mnoštva tajmautova koje je uzimao kad bi napadaji plača spriječavali govor. Na kraju priče sjetio se rata, svoja dva suborca iz sto druge koja su s njim plivala u Kupi i činjenice da zbog toga nitko od njih ništa nije dobio. Ozbiljnu situaciju presjekao sam s “Dejv, daj nam još po jednu!”, čime sam vratio ćelavog branitelja iz 1991. u 2019., a sebe iz Pokupskog na šank.
Dok nam je Dejv davao još po jednu, s leđa nam se prikrao neki čupavi Srbin i probo nas ekavicom: “Izvin’te, ne mogu ovo da gledam sa strane a da se ne uključim. Veoma bi’ voleo da me primite u društvo, da popričamo o svemu i da počastim.” Kao i svaki Srbin, i ovaj ima jaku i gustu kosu koja počinje rasti na udaljenosti dva centimetra iznad gotovo spojenih obrva. Slikovitije, Srbin iznad očiju ima nakupinu dlaka veću i gušću od one koje su imali Džingis-kan i Kublaj-kan zajedno. Uskoro doznajemo da je čovek starosedelac iz Beograda te je stoga urban, liberalan, demokratičan, internacionalan i širokogrudan. Protivio se Miloševiću i Miloševićevom režimu ili sad sere da se protivio Miloševiću i Miloševićevom režimu samo da nam se umili u potrazi za bilo kakvim društvom. Što god pričao, bilo o transplataciji srca, o Huawei mobitelima ili o ljetnim autogumama, imalo je prizvuk “Ko nas to, bre, zavadi, bre?!” jugoslOvenštine. Vratio se iz Istre gdje negdje radi nešto pa je hvali rečima: “Lepa je Istra. Mnogo je, bre, lepa ta Istra. I Istranke.” Spomenuvši Istranke značajno je namignuo, a mi smo se, uz internacionalne mimike odobravanja, promeškoljili na stolcima na muški način jer je to nalagalo društveno prihvatljivo ponašanje u danoj situaciji. Ćelavi branitelj je uzvratio da su još ljepši Kordun i Banija, te je u stilu Matka Peića počeo opisivati svoje Skitnje po kordunskim i banijskim selima i zaselcima, i onim raštrkanim i onim neraštrkanim. Čini se da su Kordun i Banija regije do kojih je najdalje stigao u životu, i to 1995. za vrijeme Oluje. Srbin se složio da je Oluja bila opravdana vojno-redarstvena akcija pa je na koncu sve završilo bratstvom i jedinstvom za šankom, potvrđenim međusobnim, svako sa svakim, sudaranjima krigli u stilu Vikinga nakon bitke, i zapečaćenim zdravicom: “Živ(j)eli mi sto godina! I još toliko na aparatima!”
Uskoro su Srbinu, na njegov poziv, došli tatatatira drugari i neka stara apšisala droljetina hrapavog pušačkog glasa i sijedih izrasta na spaljenoj kosi. Popila je tri pive dok si rekao Pt u Pti Beru, nakon čega su je Srbin i njegovi džambasi počeli pipati, tko je gdje stigao. Ćelavi branitelj se ponovno sjetio svog novčanika i iznova počeo plakati, ovaj put brže, više i jače zbog goriva koje je utočio u sebe. U smrdljivom zagrljaju mi govori: “E, stari, moram ti ispričati šta mi se sinoć dogodilo. Izgubio sam…” Tu sam naglo okrenuo glavu za 180, u stilu gledatelja finala Roland Garrosa u kojem igraju dvije kukarače, kako bi’ na vrijeme stisnuo STOP gumb na samom početku reprize polusatne priče o izgubljenih pet kila kuna i o političarima koji lažu i kradu napaćeni narod. Spas sam pronašao u minimalnoj konverzaciji s muževnim kaubojem iz Teksasa, koji se do mene, u nekom međuvremenu, simbiozirao sa šankom kao rak samac s moruzgvom. Kauboj je u Teksasu uštedio neke pare pa ih je pod stare dane, u kaubojskim čizmama s mamuzama i s Džej Ar šeširom na glavi, odlučio spiskati u nekoj pripizdini trećeg svijeta. Moja je pak teorija da je ovaj solobrko sišao s Brokeback Mountaina u potrazi za partnerom, ali nisam siguran u to, jer je iznimno teško prepoznati američke pedere koji su znatno muževniji od naše domaće vulgaris tople braće. Ponudio me duhanom za žvakanje iz limene kutije s leptir otvaračem sličnoj onoj u kojoj se 1983. držala crna pasta za cipele. Kaže mi da taj duhan trebam staviti u prostor između donjih zubiju i donje usne, tamo gdje su one dvije odvratne ljubičaste žile. Međutim, nije mi rekao da se dvije minute nakon toga umire. Siguran sam da bi taj duhan i Slobodan Praljak odbio žvakati u Den Haagu nakon presude. Promptno sam morao otići na WC jer teksaški duhan za žvakanje mogu preživjeti samo oni koji se ne kurče previše i koji ga pljunu dvadesetak sekundi nakon što otrov uđe u krvotok kroz ljubičaste jezične žile. Sretan što je sve završilo bez negativnog kardiovaskularnog događaja, Teksašaninu sam, dok je išao pišati, provalio foru da mu fali neka TEKSAŠANKA jer je i on sišao TEK SA ŠANKA. Nije shvatio foru.

DRUGI DAN

Sinoć sam popio desetak čeških “brlja”, a glava mi je ujutro bila bistra kao voda na izvoru Cetine. Da sam pio Žuje vjerojatno još uvijek ne bi’ mogao izaći iz spavaće sobe jer bi mi glava bila toliko velika da kroz vrata ne bi mogla proći ni u an fas smjeru, ni u profilu. Tek bi’ oko pola šest popodne mogao napustiti prostoriju, kad bi mi se glava dobrano smanjila, barem do opsega glave Andrije Jarka. Jebiga, to je Žujin zakon broj 1, a slično vrijedi za sve naše pive.
Evo me danas u jutarnjem happy houru, u sklopu kojeg je litra češke “brlje” 20 kn, što će reći da u centru grada pijem dobru pivu za cenera. Za šankom je Ajkula, konobarica koja teži manje od vreće cementa, ali ih može podići tri, i to na spektakularni način, visoko iznad glave, kao Nikolaj Pešalov 2000. na olimpijadi u Sydneyu. Slatka je kao retro bombon Slatka tajna, a slatka je i tajna, koja ustvari to nije, da igra za suprotnu momčad. Pardon, ekipu, jer u njenom timu nema momaka. Za šankom pričam o engleskom nogometu s kuruznim Englezom “muzičkog” izgleda koji je u Čehoslovačku došao iz Macclesfielda, gradića u kojem je rođen Ian Curtis iz Joy Divisiona, a koji Manchesteru dođe nešto kao Zaprešić Zagrebu. Ovakve bi specije kod nas od sporta znale samo za Milu Horvat i Janicu Kostelić s fotke na špici objavljene u Gloriji, a ja s hard core muzičarem pričam o stativi Jamieja Vardyja, nedosuđenom penalu za West Bromwich Albion i treba li uvesti VAR u Premiership ili ne. Pritom mi se ispričava što, zbog nekih opravdanih razloga koje sam zaboravio, navija za fićfirićki Arsenal, a ne za braveheartaški Manchester United. Izrazito sliči na Micka Hucnalla, pjevača Simply Reda, koji se nedavno hvalio da je onakav riđ i čovječjeribast pojebao više žena od Julija i Enrique Iglesiasa zajedno. Kakogod, naš “češki” Englez ima dušu koja tanko ćuti, a s obzirom na to da kao student na Oxfordu nije veslao nego je predsjedao Društvom mrtvih pjesnika, svoje je tankoćućenje pokušao prenijeti i na nas, u sklopu poetskih večeri ponedjeljkom. Tko u ponedjeljak naglas izrecitira bilo šta, dobije pivu za džabalesku. Može i “Ringe ringe raja” i “En ten tore, duboko je more”. Bez obzira na ovu širom otvorenu mogućnost lokanja za džabalesku, ove su recitacije slabo zaživjele jer ih naša raja tretira homoseksualnim i ne želi se javno sramotiti zbog “pišljive” češke “brlje”. Svejedno, kuruzni Byron se ne predaje, pa nas ponedjeljcima sve skupa smara s mikrofonom u ruci, i to još uz pratnju kolege na ukulelama ili čemu već.
Naš nogometni razgovor prekida *** ****, za kojeg se može reći da je prvak hrvatskog glumišta i njenih dasaka, koji se, nakon tri elastična sudara sa stolcima u interijeru, stvorio pored šanka u Međuzemlju, u onom stajaćem prostoru koji nije ni šank ni mjesto za sjedenje. Tu je ***, fufljajući kao tasmanijska neman, u borbi s prednjotvrdonepčanim palatalima i zubnousnenim zatvornicima, kažiprstom pokazivao na neko alkoholno piće koje ovdje nitko ne pije. U 11:15 prije podne, *****u je otkazala osnovna motorika baratanja jezikom pa narudžba traje neuobičajeno dugo. Doza kratkih pića u Čeh pubu je 0.02, što prvaka na daskama nije ni izbliza zadovoljilo, pa je nakon 0.02 milisekunde, koliko je trajao eks, zatražio još jedno 0.02 putno piće. Na temelju *****ove govorne (ne)sposobnosti, za pretpostaviti je da mu je to jutros bila 23. putna, kao što je za pretpostaviti da mu ta 23. putna neće biti zadnja. Uskoro je nastavio svoj etanolski put tukući se o fasade zgrada u Preradovićevoj. Zašto ne pije tri puta jeftinije doze istog pića, upakiranog u unučiće pored blagajni Lidla ili Plodina, zapitao sam najprije tiho sebe, a potom i glasno konobaricu Ajkulu. No, Ajkulu boli spolovilo za *****a i njegovu tekuću problematiku, nju zanima koliko postotaka alkohola ima piva u koju je usula dva mala Absintha. Dosadašnjih dvadesetak izračuna koncentracije smjese ovih dviju otopina pomiješanih u različitim volumnim omjerima, izračunanih od strane dvadesetak različitih školovanih ljudi, pokazali su dvadesetak različitih rezultata. Stoga je Ajkula meni, kao profesoru na faksu, ukazala čast da na malom blok papiru na “kockice”, s grafitnom olovkom iza uha, to izračunam.
Nakon pola tuceta čeških brlja uskoro sam i ja češao fasade po Preradovićevoj jer “moram ić’, ub’će me žena”. Prolazim pored tuceta stranaca kod Esplanade koji, u kratkim hlačama i s bijelim Adidas čarapama nategnutim do pola lista, džogiraju između tramvaja, nepravilno parkiranih motornih vozila, sedam pješačkih prijelaza, tri trake auta zgužvanih u popodnevnoj špici i tucet nevidljivih biciklista koji nevidljivo jure nevidljivim biciklističkim stazama iz svih mogućih i nemogućih pravaca. Svi džogeri imaju full opremu za kretanje brzinom kojom bi se trebali kretati samo u slučaju kad im je život ugrožen: fluorescentne tenisice, trakice oko glave i svih udova, markiranu odjeću i digitalni mjerač svega što se izmjeriti može dok se čovjek neprirodno kreće u neprirodnom ambijentu.
– I ovo je ljudima normalno?! Pa sve ima svoje mjesto i vrijeme radnje, a ovdje je oboje promašeno” – razmišljam logično – a da se sad ne’ko popiša na drvo u Gajevoj, to bi bilo neprirodno?! A time bi si možda spasio vitalni organ, ako je mjehur vitalni organ!
Došlo mi je da im k’o međed huknem u facu mješavinu šest pivi, tri pelina i pola kutije Ma’lbora, pomiješanu u manje od dva sata. Neka vide gdje su došli. Pa nek’ poslije u Norrköpingu ili predgrađu Antwerpena pričaju da ih je Zagreb oborio s nogu.

NASTAVIT ĆE SE…

________________________________________________________________________

>>> Ruža, Danica, Anka i Mirjana – imena koja utjeruju strah u kosti

>>> Odlučili ste prestati pušiti? Evo što vas čeka!

>>> Kolumna ponedjeljkom: “Slatka” turopoljska jaja za “malog”

>>> Kolumna ponedjeljkom: Kokoš ili jaje – što je podcjenjenije?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Dugoročna vremenska prognoza = kratkoročna uspavanka

>>> Kolumna ponedjeljkom: Promjena gume na autu – zvati kuma ili HAK?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Teorija lajkova na Facebooku

>>> Kolumna ponedjeljkom: Drukčiji pogled na temperaturu

>>> Kolumna ponedjeljkom: Do kojeg je datuma “dopušteno” čestitati Novu godinu?

>>> Kolumna: Braon novčanik

>>> Neobična božićna priča

>>> Kolumna ponedjeljkom: O napolitankama i retro predmetima

>>> Coca-Cola u alkoholnom piću – ne ili ne?

>>> Pet stvari koje treba reći novopečenim tatama, a o kojima se rijetko govori

>>> Treba li imati završen fakultet za pritisnuti gumb za izlaz u ZET-ovom autobusu?

>>> ‘Problem’ grada Zagreba o kojem se šuti: prometna traka ravno + desno skretanje na križanju Vukovarske i Miramarske

>>> O BMW-ima, mirisu urina i pedofilima: Opservacije svijeta kakve vam nikad ne bi pale na pamet

>>> Imate li i vi ovakvih problema s odijevanjem u Zagrebu?

>>> Političar, egotriper, putnik, voajer, djelitelj… Pronalazite li se u ovoj podjeli tipova fejsbuk korisnika?

>>> Pogled iz drugog kuta: Narodne izreke, kada ih ‘analizirate’ na ovaj način, nose još dublji (be)smisao

>>> Kako se nekad živjelo: Sve što Zagrepčani možda ne znaju o ‘zagrebačkom smeću’

>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima

>> Priče jedne mladosti: Vremeplovom iz 80-ih i Starog Novog Zagreba u sadašnjost Novog Starog Zagreba

>>> Pozdrav ‘bok’ karakterističan je za Zagreb i okolicu, koristimo ga stoljećima, no ovakvu analizu sigurno niste nikad pročitali

>>> Drugačija percepcija: Duhovite i prilično istinite ‘karakteristike’ Zagrepčana i Zagreba koje nećete naći u brošurama za turiste

>>> ‘Stari Novi Zagreb’: Predivan tekst pun nostalgije koji će vas dirnuti i podsjetiti na čar zagrebačkog prošlog života


Komentari