Ruža, Danica, Anka i Mirjana – imena koja utjeruju strah u kosti

Odmalena imam iskonski strah od Ličanki. Taj je strah puno jači i od visine i od noja i od operacije oka i od onog slušnog aparata koji je ušarafljen u glavu. Prate me te Anke partizanke odmalena i sudjeluju u strašenju svake molekule mog bića, u svakoj fazi života, evo, i dan-danas, u krizi srednjih. Sve su one ex partizanke i ratna siročad, koje su poslije rata partizanski kapetani, komesari i komandanti mahom pretvorili u stroge učiteljice u lila kutama. Jake su građe i krupnih kostiju, a svaka redom obara prosječne muškarce na ruku. Imaju ili kratke kose jake dlake koje strše uvis i nisu ni Taftom ukrotive ili duge sijede smotane u punđu i probodene iglom za štrikanje. Usne su im tanke, naočale socijalne, glas u prijelazu iz baritona u bas. Zovu se strogim imenima – Ruža, Danica, Anka ili Mirjana. Moja prva učiteljica bila je Ruža M. koja je vjerojatno bila i jedini ženski narodni heroj u drugom svjetskom ratu. Prvi dan škole u prvom razredu na prvom satu naučila nas je imena svih sedam sekretara SKOJ-a, kao i karakteristike svakog od njih ponaosob. Jebeš slova i brojke, čitanje, pisanje i računanje, sekretari su bili važniji. U srednjoj školi dočekala me Danica M., partizansko siroče u lila kuti koje mi je zbog igranja Grad-država na satu, u neto vremenu od tri sekunde, spičkalo jedanaest jedinica. To je brzina dobivanja jedinica od 3,67 jedinica/s, ili kad se pretvori 220,2 jedinica na sat.

Prije tri godine s obitelji sam se doselio u svoj stari kvart u kojem sam odrastao. Dućan mi je toliko blizu da u njega ulazim iz lifta, u šlapama. U tom je dućanu na početku sve djelovalo normalno i uobičajeno – dućan k’o dućan, artikli k’o artikli, kupovina k’o kupovina. Dok nisam došao na blagajnu i ugledao blagajnicu. Nije bila u lila kuti, ali jest u nekoj koja podsjeća na komunizam. Ima kratku kosu natjeranu uvis, tanka usta, socijalne naočale i prodoran glas. Reko’ nije valjda. Napregnem vid da pročitam zakačeno ime na pločici na prsima, slovkam… kad ono ispade MIRJANA! A u pičku mile materine, kud sam se baš ovdje doselio?! Smjesta sam htio pobjeći s mjesta, al’ jebiga, sad nema nazad – imam punu košaru špeceraja istovarenog na traci pred blagajnom.

Topi se polako red ispred mene, a ja se primičem Mirjani s izrazom lica koji ima osuđenik na smrt dok hoda prema giljotini. Čujem Mirjanu kako prodornim glasom zastrašuje sve što živi u radijusu od dva kilometra oko dućana. Nakon što ispijuče sve artikle s onom mašinom što pijuče, na svakog se kupca glasno izdere: “NEŠT’ DRUGO?!”. S ličkim naglaskom, s kojim bi drugim Mirjana? Iza ovog NEŠT’ DRUGO?! ne bi trebao stajati upitnik jer to nije pitanje, to je urlik koji tjera strah u kosti svemu što je ikad i što će ikad stajati u Mirjaninom redu koji je gori od blajburškog četveroreda. Dođem nekako na red, ispijuče mi Mirjana špeceraj, znam da sad slijedi NEŠT’ DRUGO?!, pripremljen sam na njega. Al’ džabe. Kad me napala NEŠT’ DRUGIM makinalno sam odskočio metar i pol’ unatrag, istovremeno govoreći babi iza mene koju sam nagazio “oprostite” i Mirjani najponizniji “ništa, fala”. Al’ nije to kraj. Ne znam je l’ da joj ostavim kusur, onih par željeznih kuna. Ako ostavim, može pred svima zaurlati: “Gospodine, zaboravili ste vaših 76 lipa!”. Ako ne ostavim, tko zna s čim će me napasti idući put jer sam siguran da Mirjana ima puno gorih oružja u svom arsenalu od NEŠT’ DRUGOGA. Šta je njoj jedan pišljivi NEŠT’ DRUGO?!, ta je k’o klinka prošla sve partizanske ofenzive i sigurno je bila ranjena i na Kozari i na Sutjesci i na desantu na Drvar. Izađem prestrašen van i shvatim da ima nešt’ drugo – bijeli Ma’lboro! A u kurac, odma’ mi je postalo jasno da ću svaki dan morati prepješačiti dodatnih 300 m da osiguram cigarete. Kud smo se baš ovdje morali doseliti?!

Preživio sam nekako prolazeći jednom dnevno kroz taj red smrti tri i kusur godina. Jedva, ali jesam. Unatrag koji tjedan, vidim da nema više Mirjane. Od kvartovskih sam baba načuo da je otišla u penziju. JeBOte sreće s naglaskom na “bo”! Sad ulazim u dućan k’o baja. Obje su mi ruke u džepovima, kurčevito mašem osmice ramenima k’o Barack Obama i značajno i zvučno žvačem žvaku u ustima. Ulazim bahato unutra kao da se idem tući s nekim. Jer mogu. Jebeš mi sve ako sutra neću ukrasti nešto – neke ljute žvake ili mali Toblerone. Pa nek’ pijuče za mnom na izlazu. Nema Mirjane, ‘ko mi šta može?

________________________________________________________________________

>>> Odlučili ste prestati pušiti? Evo što vas čeka!

>>> Kolumna ponedjeljkom: “Slatka” turopoljska jaja za “malog”

>>> Kolumna ponedjeljkom: Kokoš ili jaje – što je podcjenjenije?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Dugoročna vremenska prognoza = kratkoročna uspavanka

>>> Kolumna ponedjeljkom: Promjena gume na autu – zvati kuma ili HAK?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Teorija lajkova na Facebooku

>>> Kolumna ponedjeljkom: Drukčiji pogled na temperaturu

>>> Kolumna ponedjeljkom: Do kojeg je datuma “dopušteno” čestitati Novu godinu?

>>> Kolumna: Braon novčanik

>>> Neobična božićna priča

>>> Kolumna ponedjeljkom: O napolitankama i retro predmetima

>>> Coca-Cola u alkoholnom piću – ne ili ne?

>>> Pet stvari koje treba reći novopečenim tatama, a o kojima se rijetko govori

>>> Treba li imati završen fakultet za pritisnuti gumb za izlaz u ZET-ovom autobusu?

>>> ‘Problem’ grada Zagreba o kojem se šuti: prometna traka ravno + desno skretanje na križanju Vukovarske i Miramarske

>>> O BMW-ima, mirisu urina i pedofilima: Opservacije svijeta kakve vam nikad ne bi pale na pamet

>>> Imate li i vi ovakvih problema s odijevanjem u Zagrebu?

>>> Političar, egotriper, putnik, voajer, djelitelj… Pronalazite li se u ovoj podjeli tipova fejsbuk korisnika?

>>> Pogled iz drugog kuta: Narodne izreke, kada ih ‘analizirate’ na ovaj način, nose još dublji (be)smisao

>>> Kako se nekad živjelo: Sve što Zagrepčani možda ne znaju o ‘zagrebačkom smeću’

>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima

>> Priče jedne mladosti: Vremeplovom iz 80-ih i Starog Novog Zagreba u sadašnjost Novog Starog Zagreba

>>> Pozdrav ‘bok’ karakterističan je za Zagreb i okolicu, koristimo ga stoljećima, no ovakvu analizu sigurno niste nikad pročitali

>>> Drugačija percepcija: Duhovite i prilično istinite ‘karakteristike’ Zagrepčana i Zagreba koje nećete naći u brošurama za turiste

>>> ‘Stari Novi Zagreb’: Predivan tekst pun nostalgije koji će vas dirnuti i podsjetiti na čar zagrebačkog prošlog života


Komentari