Pet dana za šankom u Čeh pubu – Mastercardom neplativo (drugi dio)

Drugi dio kolumne “Pet dana za šankom u Čeh pubu – Mastercardom neplativo.

Pet dana za šankom u Čeh pubu – Mastercardom neplativo (prvi dio)

TREĆI DAN

Sredina je tjedna, pola pet je. Opet sam u Republici Češkoj, u predhappyhour vremenu u kojem se svi pripadnici istog carstva (Pivopije), ali različitih vrsta, rodova, porodica, razreda i koljena, bore za svoje mjesto u svom ekosistemu. Pored mene je desetak radnika iz Zagorja čija odijela fluoresciraju i fosforesciraju toliko jako da svi u prostoriji imaju dojam da piju pivu u tunelu Sveti Rok. Piju najjeftiniji Gambrinus kojem ne znaju izgovoriti ime pa ga zovu Piva za cenera. Jedan tvrdi da je Zemlja ravna, jedan da nije, a osmorica su neutralni k’o Švicarska.

– Dosta, ljudi! Evo tu je stručnjak, doktor fizike! Neka on kaže kakva je Zemlja! – njihovu zemljanu prepirku prekida Ajkula derući se aerodromskom decibelažom.

Pritom mi je digla ruku visoko u zrak kao sudac Rockyju u Rockyju 4, nakon što je spektakularno porazio duplo jačeg Viktora Dragu iz CCCP-a. Nikad nisam bio u situaciji da nekom neukom pojašnjavam okruglost Zemlje, a sad me Ajkula, baš u tu svrhu, pred svima osvijetlila kao što je reflektor osvjetljavao Michael Jordana 1996. godine dok je na početku utakmica izlazio iz svlačionice Chicago Bullsa.

– Zemlja je okrugla jer… – dok izgovaram objašnjenje koje još uvijek ne znam osvrćem se okolo po prostoriji tražeći nešto čime ću ilustrirati svoje izlaganje o toploj vodi na okrugloj Zemlji.

Spas mi donosi nečija kutija šibica. Ona je praktički ravna kao radnikova Zemlja, pa ću dokaz o okruglosti Zemlje podastrijeti kontradikcijom, kao što su to u 18. i 19. stoljeću radili Euler, Cauchy, d’Alambert, l’Hospital, Lagrange, Riemann, Poincaré i ostali “poznati” matematičari. Uskoro sam, mašući kutijom šibica kao neispravnim modelom Zemlje, objašnjavao ravnozemljašu da bi gravitacijsko polje ravne Zemlje bilo znatno veće na gornjoj i donjoj plohi kutije gdje piše “Tvornica žigica Drava” i “Sadržaj: 45 žigica” nego na bočnim plohama kutije gdje se šibica pali i gdje se otvara “ladica”.

– Na prvom mjestu nas dvojica bi sad vodili razgovor zal’jepljeni za strop prostorije kao dva Spidermana, a na drugom bi Rajko Dujmić mogao zakucuvati iza leđa – poentirao sam šaljivo i svoje kratko predavanje potkrijepio zvučnim lupanjem kutije šibica o šank.

Kurca nisu shvatili u mom populističkom predavanju iako sam ga spustio toliko nisko, skroz do razine vrtićke grupe Montessori.

– Ja si zmišlam da je okrugla. Ne znam zakaj, valda zato kaj tak svi vele i kaj su me tak nafčili vu školi. Ali razmem i mog prijatela kaj veli da je ravna. On je fest religiozan – govori jedan neutralni zagorski Švicarac.

– Ja i dalje velim da je ravna. Nisam išel vu velke škole, al sam ziher da su sve to zmislili komunistički masoni. Profesore, najte se srdit. Bumo spili enu. Živli! – diže visoko kriglu s Pivom za cenera nevjerni i religiozni Toma, fluorescirajući kao svetac.

– Ravna je. Živjeli! – otpijem gutljaj i okrenem se za šank razmišljajući o Irskoj i razlici između fluorescencije i fosforescencije.

Uskoro sam shvatio da sam zbog ravne Zemlje slabo pio za vrijeme happy houra pa sam se zbog ovog propusta autoposlao u pičku materinu. Suhu situaciju za šankom izvukao je neki štreber s cvikerima debeljine krigli na Oktoberfestu. On je za vrijeme happy houra šank napunio pivama kao Mate Mišo Poljud, pa ih sad dijeli svima onima u neposrednoj blizini koji mu kažu “sa bezecom”. Studirao je matematiku na PMF-u pa sam mozak okrenuo za 180 stupnjeva i s ravne Zemlje skočio na “zanimljive” anegdote s faksa. Uskoro smo pričali o strukturi polja u kojem vrijedi komutativnost ali nije definirano množenje zdesna, o injekcijskim i surjekcijskim preslikavanjima u beskonačnodimenzionalnim vektorskim prostorima i o varijacijskom računu na glatkim mnogostrukostima. Nejak, slab i vidno ranjen, matematičar je napustio češku bojišnicu već nakon tri ili četiri ispaljena rafala. Mene je pak, kao okruglu zvijezdu dana, usisala pijana masa za centralni stol rezerviran za Sodomu i Gomoru, Paris Hilton i Charlieja Sheena, i orgije za Borgije.

Tu sam se, nakon osme ili devete češke “brlje”, razbio jače od bolida Ayrtona Senne u San Marinu 1994. Teksaški sam se izmasakrirao u društvu čovjeka od 130 kila mišića, koji drugog čovjeka od 130 kila mišića može u zubima odnijeti na Sljeme, i to nakon što popije više od Rikarda Lavljeg Srca i Konana Barbarina zajedno. Za pretpostaviti je da sam za centralnim stolom Čeh puba cijelo vrijeme kružio oko ovog češkog Schwarzeneggera kao što Mjesec kruži oko Zemlje zarobljen u njeno gravitacijsko polje. U pijanom zagrljaju s češkim Hulkom urlao sam uspješnice Bijelog dugmeta i Opće opasnosti tako da sam izbacivao pljuvotinu u radijusu od tri metra oko naše zagrljene sveukupnosti. Pjevao sam, dakle, i pastirski i seoski rok’en’ro’, pička mi materina neurbana i pijana. Pritom je češki Dolph Lundgren umjesto “Gdje?! Pokaaaaaži mi!” urlao samo “GLE!”, i to toliko glasno da je svima u sluhokrugu trajno oštetio sluh. Ništa nakon “GLE!” nije znao ni mogao. Toliko su mu zakazali i mozak i motorika jezika da je na refrenima Sve će to, o mile moje uspijevao dreknuti samo “GLE!” Nakon “GLE!”-ova nije bilo nijedne suze, nimalo volje, nijedne slutnje, ni glasa. A moglo je bolje. Nije se ovaj češki Iron Man predavao ni kad se konačno otkinuo od mene i strovalio na šank. Birtijom su do kasno u noć, u zimsku bijelu noć, odjekivali snažni “GLE!”-ovi, bez ičeg prije i ičeg poslije. Kad mu se ćefnulo zaurlati “GLE!”, zaurlao je “GLE!” I to nikome tada nije bilo ni najmanje čudno. Osim možda onima u njegovoj neposrednoj blizini kojima je otpala kosa.

ČETVRTI DAN

Sinoć je Dejv prekinuo s dugogodišnjom curom. Ostavila ga k’o pseto trideseto pa sad pati iskreno kao Hugh Grant u romantičnoj komediji, s obrvama usmjerenim prema gore kao što ih ima Srebrni letač kad na letećoj dasci po svemirima traži svoju izgubljenu ljubav. Dejv je inače lijep k’o tri Brad Pitta, privlači i klinke i 25-35 ženskadiju i milfače i babe. Drugim riječima, Dejv je univerzalno lijep pa na žene djeluje kao univerzalno ljepilo. Marke Tigar.

Vijest o Dejvovom raskidu s curom proširila se brže od Variola Vere. To zaključujem po statistički značajnom broju žena koje borave za šankom puba. U svim drugim birtijama omjer spolova za šankom iznosi 5:0 za muške, a ovdje je, otkad se Dejv oslobodio, 0:5. Za goste. Pardon, gošće. Sa šanka su istisnule i Brokeback kauboja iz Teksasa i čovječjeribastog Engleza i ćelavog branitelja bez novčanika i… sve što piša stojeći. Zal’jepile su se za šank kao dagnje na rivi pored kanalizacijskog otvora u Novom Vinodolskom. Sve i da hoću, više ne mogu prismrditi šanku, osim u nekom ne-vremenu najviše “udaljenom” od oba happy houra, kad je pub prazan kao cvjećarnica grupe TNT.

U jednom takvom međuvremenu kad su dagnje popadale sa šanka, na drvenom okviru “oglasne ploče” na kojoj se reklamiraju kojekakve tjedne akcije, spazio sam natpis “Mamiću, odlazi!”, izrađen onom retro napravom što štanca bijela slova na ljepljivu traku plave, crvene ili crne boje.

– Ajkulo, pa zar i tu Mamić? Kao da je vaša “oglasna ploča” pothodnik u Savskom Gaju – pitao sam je razočaran ovom uobičajenom i vazdazelenom BBB parolom.

– Aaaaa, pa nije ti to Zdravko Mamić. To je naš Mamić. Tu pije s ekipom od 0 do 24. “Mamiću, odlazi!” je za njegovo dobro.

U daljnjem sam razgovoru saznao da je Mamić vlasnik birtije preko puta. Dakle, da razjasnim potanko ovu situaciju jer ovu situaciju treba razjasniti potanko: izvjesni Mamić, koji pije u Čeh pubu od 0 do 24, svako malo odlazi u svoju birtiju preko puta, tamo digne onu ručicu u ladici blagajne što pritišće novčanice od 200 kn, skupi ih nekoliko, i nakon određenog vremena zgužvane preda “neprijatelju”. Mamić je nešto kao Robin Hood koji krade bogatim i daje siromašnim. Ili kao Superhik koji krade siromašnim i daje bogatim. Ustvari, kad bolje razmislim, Mamić je brži, viši i jači od njih. On krade sebi i daje drugima, bilo siromašnim bilo bogatim. Ovakvu supermoć Robin Hood i Superhik nemaju.

Pio sam šestu ili sedmu pivu kad je u pub ušao glavom, bradom, ključnom kosti i žučnom kesicom On. Massimo, jebote! Trenutačno najveća zvijezda hrvatske estrade, koja je pod stare dane zasjala punim sjajem pjevajući populaciji žena >40 pjesme samo o ljubavi, samo o ljubavi i samo samo o ljubavi. S obzirom na to da je ženama koje su prebacile četrdesetu pun kufer i crnaca i njihovih bičeza i nabrajanja o njihovim bičezima, i maslina i stina i ćaće i škoja, i vjetrova s Dinare i gena kamenih, i kavana i kafana, i tamburica i harmonika, sad Massimo, ni kriv ni dužan, pjevajući samo o ljubavi i samo samo o ljubavi, može starom pičetinom napuniti sedam Arena zaredom. Kakogod, bila je to prilika koja se ne propušta, pa je ekran mog mobitela uskoro ocrtavao Ajkulu i moju malenkost u nježnom zagrljaju s hrvatskim Julijom Iglesiasom i njegovih 49 kilograma. Pritom smo pazili da zvijezdu ne usmrtimo tapšanjem po ramenu, jačim kašljem ili opetovanim kihanjem. Nažalost, za vrijeme trajanja ovog selfieja ugazio sam Ajkulinog malog ćuku na podu jer nismo pazili ni on ni ja.

U međuvremenu, za šank su se zal’jepile i dvije kineske dagnje. Došle su do Čeh puba krećući se po silnicima magnetskog polja koje proizvodi solo Dejv svojom patnjom i Munchovim krikovima u ultrazvučnom području. Dejv je očito internacionalno i interrasno privlačan svim internacijama i interrasama na Zemlji. I onoj ravnoj i onoj okrugloj.

PETI DAN

Petkom je u poslijeradnom vremenu udarno doba u Čeh pubu u koji hrle sve pivopije čije je radno mjesto udaljeno manje od 3 km zračne linije. Stoga danas nisam solo drinker, već pijem s Brankom električarem, kojeg sam pokupio usput, na stepenicama faksa. U četvrtoj smo rundi i još uvijek čvrsto stojimo na nogama. Daleko smo od sedme runde u kojoj prosječno baždaren čovjek najčešće završava na konopcima, kao Lennox Lewis u meču s Mavrovićem 1998. godine. Branko Sportaš s porte morao se vratiti na portu nakon

treće, što će reći da sam tri runde bio obgrljen Brankadima kao u obgrljenoj rimi sonetnog vijenca Franceta Prešerena. Sad sam u one-Branko situaciji, u kojoj pričam o elektrici u fušu.

Centralni dio češke institucije zauzelo je društvo od osam fićfirićića, od kojih barem njih šestorica znaju razliku između Eksploziva i Ekskluziva na RTL-u i kako se točno piše i izgovara Matthew McConaughey. Svi redom nose jakne s krznom a nisu članovi nijedne ekspedicije za osvajanje Južnog pola i svi redom piju Jackie Colu jer im strahovito nedostaje majčin zagrljaj. Siguran sam da jednom mjesečno krvare i imaju izrazitu potrebu za slatkim. Od stranaca za šankom danas je tu samo Turčin koji izrazito sliči na iritantnog Rami Maleka pa iritira okolinu gore od penzionera koji neprestano cvrči zubima u Domu zdravlja Centar. Desno od nas su dva ribiča koja nose one prsluke s tisuću džepova, od kojih su neki džepovi dobili mlade. Užasno smrde. Ne znam po čemu smrde pa ih poskriveći njušim ne bi’ li otkrio uzrok. Lijevo je Šprajc sa svojim novinarima. Gdje bi to bio Šprajc nego lijevo? Ima dubok glas i jake podlaktice pa ga štujem kao i svi u RH. Krigla u njegovoj ruci izgleda kao fildžan u mojoj. Kad govori, svi šute, a stolci vibriraju i čine ugodu za jaja. Smije se dubokim i teatralnim ha-ha-ovima kao Ignjat Glembay, čime budi i Richtere i Mercallije u Seizmološkom zavodu Geofizičkog odsjeka PMF-a. Jednom riječju, može se reći da je Šprajc muževnija reinkarnacija druga Tita.

Osim Šprajca, snagom žarulje od 200 W, u prostoriji svijetli napirlitana plavuša bajna s onim retro valovima na dugoj plavoj kosi koje voli svaki hetero mužjak u beskonačnom Svemiru. “Sve što je ikad pojela otišlo je baš tamo gdje treba” rečenica je koja najslikovitije opisuje bajno tijelo plavuše bajne. Nekim spletom, za nas sretnih, okolnosti zalutala je u Republiku Češku kao Snježana Mehun u dežurnu kladionicu na Ferenščici. Oćutio sam erekciju mišlju, za vrijeme koje se ništa nije diglo osim moje krigle, jer nakon četiri pive čovjek mojih godina može osjetiti samo fantomsku erekciju. Nešto slično kao što tetraplegičari osjećaju fantomsku bol u udovima. Dobro je rekao prof. dr. sc. Lauc na gostovanju kod Tončice Čeljuske da je sve nakon četrdeset pete bonus, pa i fantomska erekcija.

Tu sam ugasio periferni vid i skoncentrirao se na Branka električara i završetak razgovora o postavljanju električnih instalacija u fušu u Pisarovini. Trudim se ne klizati po mobitelu jer u Čeh pubu svi drže svoja virtualna oružja duboko u džepu, međusobno pričaju gledajući sugovornika u oči i pritom se smiju kao da je 1986. godina. Dok s vremena na vrijeme, u pravilnim razmacima, Branku upućujem a-ha-ove koji prate njegovo razvođenje struje u trokatnici autohtonog domaćinstva, u pozadini razmišljam da kresnem selfie sa Šprajcom, al’ me strah jer nisam dovoljno pijan. Strah me i Šprajca i od toga da na fotki ne ispadnem k’o govno, a ne mogu se s njim slikati pet puta kao s magarcem u Svetom Filipu i Jakovu. Moram ić’, ub’će me žena, al’ ko mu jebe mater, popi’ću i petu češku “brlju” i riskirati trajni prijenos ribičkog smrada na moju duksu. Ionako smrdim po Čehoslovačkoj, a ubi’će me žena jednako došao kući sa četiri ili s pet dobrih vojaka Švejkova. A s pet možda sijevne blic i istodobno obasja i Šprajca i mene.

– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –

POST SCRIPTUM

U ponedjeljak su se vratili bjelosvjetski putnici, moji voljeni suispijači čeških “brlji”.
– Šta ima u Čehu? – pitaju me.
– Ništa – rekoh – sve je po starom.

________________________________________________________________________

>>> Ruža, Danica, Anka i Mirjana – imena koja utjeruju strah u kosti

>>> Odlučili ste prestati pušiti? Evo što vas čeka!

>>> Kolumna ponedjeljkom: “Slatka” turopoljska jaja za “malog”

>>> Kolumna ponedjeljkom: Kokoš ili jaje – što je podcjenjenije?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Dugoročna vremenska prognoza = kratkoročna uspavanka

>>> Kolumna ponedjeljkom: Promjena gume na autu – zvati kuma ili HAK?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Teorija lajkova na Facebooku

>>> Kolumna ponedjeljkom: Drukčiji pogled na temperaturu

>>> Kolumna ponedjeljkom: Do kojeg je datuma “dopušteno” čestitati Novu godinu?

>>> Kolumna: Braon novčanik

>>> Neobična božićna priča

>>> Kolumna ponedjeljkom: O napolitankama i retro predmetima

>>> Coca-Cola u alkoholnom piću – ne ili ne?

>>> Pet stvari koje treba reći novopečenim tatama, a o kojima se rijetko govori

>>> Treba li imati završen fakultet za pritisnuti gumb za izlaz u ZET-ovom autobusu?

>>> ‘Problem’ grada Zagreba o kojem se šuti: prometna traka ravno + desno skretanje na križanju Vukovarske i Miramarske

>>> O BMW-ima, mirisu urina i pedofilima: Opservacije svijeta kakve vam nikad ne bi pale na pamet

>>> Imate li i vi ovakvih problema s odijevanjem u Zagrebu?

>>> Političar, egotriper, putnik, voajer, djelitelj… Pronalazite li se u ovoj podjeli tipova fejsbuk korisnika?

>>> Pogled iz drugog kuta: Narodne izreke, kada ih ‘analizirate’ na ovaj način, nose još dublji (be)smisao

>>> Kako se nekad živjelo: Sve što Zagrepčani možda ne znaju o ‘zagrebačkom smeću’

>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima

>> Priče jedne mladosti: Vremeplovom iz 80-ih i Starog Novog Zagreba u sadašnjost Novog Starog Zagreba

>>> Pozdrav ‘bok’ karakterističan je za Zagreb i okolicu, koristimo ga stoljećima, no ovakvu analizu sigurno niste nikad pročitali

>>> Drugačija percepcija: Duhovite i prilično istinite ‘karakteristike’ Zagrepčana i Zagreba koje nećete naći u brošurama za turiste

>>> ‘Stari Novi Zagreb’: Predivan tekst pun nostalgije koji će vas dirnuti i podsjetiti na čar zagrebačkog prošlog života

Komentari