HZZO – zadnji bastion “komunizma” u RH

HZZO UPOZORAVA GRAĐANE: Ne nasjedajte na prevare lažnih predstavnika iz nepostojeće klinike
Dusko Jaramaz/PIXSELL

Remetinec. Kvart na rubnom dijelu Novog Zagreba za kojeg je Malnarova Peščenica Beverly Hills. Najljepše zdanje u Remetincu je zatvorska zgrada. Osim zatvora, Remetinec je poznat i po zgradi Policijske uprave, rock klubu čiji interijer podsjeća na nikad preuređenu bivšu klaonicu i socijalističko samoupravnom objektu HZZO-a.

Jutros su me noge nanijele u gore spomenuti remetinečki objekt – HZZO. Tu sam došao poštambiljati socijalne papira za Davida jer je dijete preko ljeta dodatno oćoravilo, pa mora izraditi nove cvike. Deset je sati, red ispred vrata socijalnog potvrditeljstva neuobičajeno je velik. Pitao sam tko je zadnji, a zadnji je odgovario da je on zadnji, sa značajnim osmijehom jer sad više nije zadnji. Iz razgovora dvoje ljudi saznao sam da već neko vrijeme nikog ne prozivaju. Očito je da Babe No2566 i No3249, s ostatkom HZZO Baba, piju kavu u nekoj HZZO buksi za pijenje kave. Te se HZZO Babe prave društveno značajnije nego što jesu, pa namjerno kasne štambiljati naše papire, kao što neurokirurzi namjerno kasne u vizitu ili sveučilišni profesori na ispit. Time dobivaju na važnosti i društvenom ugledu. Kad su se nakon petnaestak minuta konačno pojavile, očekivano im nitko ništa nije rekao. I ne samo da im nitko ništa nije rekao, nego smo se svi prebacili iz “volj-no!” u “mir-no!” stav, u kojem je svako od nas čekao štambiljanje svog papira. Priznao tko to ili ne, imaju te HZZO Babe doktorski respekt u ljudi, iako to tako ne bi trebalo biti.

HZZO ambijent krajnje je neambijentalan za klizanje po mobitelu. Stoga je svaki od nas u periferni vid zarobio svog zadnjeg, a glavnim vidom blejao u uzorak pločica iz 1964. Sve dok u njemu nije razaznao Pink Panthera u boks rukavicama, koji slomljenog repa lebdi iznad Eiffelovog tornja. Nakon pet minuta blejanja u retro pločice, ipak se jedna tridesetikusurnjakinja drznula proklizati WhatsApp poruku od frendice. To mi je dalo kuraža da i ja prokližem po svom mobitelu jer mi je dopizdilo gledati kako Pink Panther boksa u Francuskoj. Izvadio sam svoj “piece” kao Doc Holliday poniklovani revolver kod OK Corrala i započeo klizati u stilu Sande Dubravčić na Zlatnoj pirueti 1983. U reda-radi klizanju odlučio sam na Googleu ponoviti kako izgleda Lidija Bačić u spotu za svoju novu pjesmu. Promocija novog Bačićkinog hita nije prošla nezapaženo u našoj muškoj WhatsApp grupi, u kojoj pratimo sportske događaje i lijepe žene. “Poder’o bi’ je k’o musliman Glas Koncila”, “Poliz’o bi’ je k’o Gringo od borovnice”, “Unišao bi’ u nju k’o voda u Gunju”, “Kresn’o bi’ je k’o Cigo akumulator od Stojadina”, “Zgađ’o bi’ je k’o Giovanni Cernogoraz glinenog goluba”, “Pregazio bi’ je k’o Radimir Mađare”, “Napunio bi’ je k’o Mišo Poljud” bili su neki od naših muških komentara.

“Okej je Lile, ali nije ništa naročito. Nema jebozovnost i “karizmu” Tine Katanić da pišemo haikue o njoj”, zaključio sam svoje o Lidiji Bačić, prije nego što sam ugledao invalida od svojih 96-97 godina, koji je sparkirao svoja kolica bez motora na kraju HZZO reda. Mišići su mu potpuno atrofirali još dok je Parni valjak bio demo band, pa nikome nije jasno na koji pogon ide. Do njega je drugi invalid, taj nema ruku. Umjesto ruke ima retro protezu, pa podsjeća na vrlo bitnog sporednog negativca u onom filmu s Harrisonom Fordom, u kojem ga krivo optuženog dva sata ganja Tommy Lee Jones. Moram priznati da nisam vidio baš puno modernih umjetnih ruku, ustvari, da ne lažem, nisam vidio niti jednu. No, ova ruka je definitivno retro ruka. Pretpostavljavam da su danas Japanci sa svojom uznapredovalom nanotehnogijom napravili nehrđajuću nanofinu i nanomotoričnu metalnu ručerdu, koja se rastapa i ponovno stapa kao ruka modernijeg Terminatora kad se nađe u belaj situaciji. I koja može kao bager kopati temelje budućih velenebodera u Abu Dhabiju. U pauzi građevinskih radova, nanoruka može tupkati ritam bilo koje Billy Idolove pjesme po krovu VW vozila, kad se jednorukom invalidu-suvozaču ćefne tupkati ritam White Weddinga po krovu Passata na nekom superautoputu u Abu Dabiju.

Osim ova dva invalida, svoj štambilj u redu čekao je i mladi bračni par s trogodišnjim sinom jedincem, koji je plakao kao trogodišnji sin jedinac. Urlao je jedinac dobrih deset minuta, a da moderni par nije ni aknuo ni beknuo, a kamoli ga ušššššuššššškao. Valjda su mislili da će ih zbog jedinčevog urlanja oni fino odgojeni pripadnici starijih generacija propustiti u redu. Ali jok, u HZZO redu nema privilegiranih. Relativno brzo su ulazili zadnji i zadnje u HZZO sobu. Konačno je i moj zadnji ušao, pa sam sad ja nečiji zadnji koji je prvi na redu.

Uz Kubu, Kinu i Institut Ruđer Bošković, HZZO u Remetincu je zadnji bastion komunizma, marksizma, staljinizma, lenjinizma, diktature proleterijata i socijalističkog samoupravljanja na Kugli. Stoga su posjeti ovom HZZO-u prava poslastica za one nakaradne kao što sam ja, koji vole gledati te socrealističke CCCP-ovske interijere. Nekome je to možda čudno, no velikom sociološkom studijom pokazano je da čak 56% ljudi u zapadnoj Europi voli gledati komplicirane operacije oka na TV-u, a 61% njih i video snimke u kojima morski pas zubima trga stradalnike od morskog psa. Uskoro sam se iznenadio ugodnije nego Stipe Mesić nakon drugih predsjedničkih izbora. Naime, nakon osamdeset sedam godina postojanja, kancelarija socijalnog potvrditeljstva se preuredila! Da, preuredila, dobro piše. Ugradili su im PVC prozore i kupili im moderni uredski stolac, kao i metalni ormar za držanje registratora. Sad je u kancelariji prisutan miks starog i novog, pa je ovaj samoupravno-socijalistički interijer još nakaradniji nego što je bio. Sve podsjeća na situaciju u kojoj se dobro ušvicani sumo borac pošpricao slatkim parfemom kako bi poništio smrad svog znoja. Stolac Babe No2566 je novi, s kotačićima i pokretnim naslonom, dok Baba No3249 sjedi na žutom stolcu iz 1956. Stolac je žute boje jer su dijelovi spužve jedino što je preostalo od mekšeg dijela stolca. No, zato Baba No3249 ima tanki crni moderni monitor, a Baba smještena u space-shuttle stolcu debeli bijeli, mutne i titrajuće slike, idealne za pokvariti vid i u plus i u minus smjeru. U pozadini je vazda uključeni tranzistor iz 1962., iz kojeg pjevuše Tereza, Gabi Novak i Elvira Voća na Radio Sljemenu. Ova stanica još uvijek postoji samo zato što njen program slušaju HZZO Babe diljem RH. Na masivnim svijetlozelenim stolovima su planeri površine dva kvadratna metra. Po njima Babe šaraju bilješke kad se jednom u dvije godine jave nekome na telefon.

Iako sam zbog svog pedeset i drugog prestanka pušenja već danima poprilično nervozan i svadljiv, odlučio sam se za srednji pristup u komunikaciji s Babama. Ni preponizan, ni jako svadljiv. U poniznom pristupu HZZO Baba bi se mogla iživljavati na meni poniznom kao što se školski siledžija iživljava na papku kad ga namiriši. S druge strane, u svadljivom pristupu bi mi mogla reći da nešto ne štima s papirom i za kaznu me poslati u neki drugi komunistički bastion, na suprotnom kraju gradu.

– Dobro jutro – odmah na ulasku pozdravio sam HZZO Babe razgovjetno i glasno, onako kako to nameće srednji pristup.

– Dobar dan. Nama je jutro već davno prošlo. Mi smo tu od sedam – odgovara mi Baba No3249, ona s tankim monitorom i tvrdim stolcem. Pritom me ne gleda. Potpisuje neke papire i priča s Babom No2566 koja ne radi ništa, osim što iz limenke pijucka Colu s okusom vanilije.

– Mene su učili da je jutro do dvanaest – odgovario sam polubahato na Babin “Dobar dan”.

Još sam htio reći da je dan što se tiče pozdrava baš lijepo matematički djeljiv s tri. Od 06:00 do 12:00 je “Dobro jutro”, od 12:00 do 18:00 je “Dobar dan”, a od 18:00 do 00:00 je “Dobra večer”. Od 00:00 do 06:00 je “ništa” jer tad spavamo. Svoju diobu dana po pozdravima ipak sam prešutio jer bi to Baba No3249 shvatila svadljivo, ironično, sarkastično i posprdno. Još bi u možebitnom razgovoru mogla izreći sintaksu “Dobar veče”, na što bih morao reagirati zbog prevencije teškog osipa. Ali, i moje “Jutro je do dvanaest” rezultiralo je Babinom konstatacijom da papir ne vrijedi za okvire, već samo za stakla. Da sam rekao “Dobar dan” na njen “Dobar dan”, vrijedio bi i za okvire.

– Okej, samo za stakla – završio sam dijalog s Babom No3249. S osmijehom turista ispred gradskog izvora vode na središnjem trgu u Barceloni izašao sam u Remetinec.

Na koncu, socijalna “pomoć” za naočale od sto eura iznosila je 26 kuna i 30 lipa. Ovaj iznos mi je pokrio trošak goriva potreban za odlazak u Remetinec. Ostalo mi je još šest kuna za Colu s okusom vanilije u limenci.

________________________________________________________________________

>>> Pet dana za šankom u Čeh pubu – Mastercardom neplativo (drugi dio)

>>> Pet dana za šankom u Čeh pubu – Mastercardom neplativo (prvi dio)

>>> Ruža, Danica, Anka i Mirjana – imena koja utjeruju strah u kosti

>>> Odlučili ste prestati pušiti? Evo što vas čeka!

>>> Kolumna ponedjeljkom: “Slatka” turopoljska jaja za “malog”

>>> Kolumna ponedjeljkom: Kokoš ili jaje – što je podcjenjenije?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Dugoročna vremenska prognoza = kratkoročna uspavanka

>>> Kolumna ponedjeljkom: Promjena gume na autu – zvati kuma ili HAK?

>>> Kolumna ponedjeljkom: Teorija lajkova na Facebooku

>>> Kolumna ponedjeljkom: Drukčiji pogled na temperaturu

>>> Kolumna ponedjeljkom: Do kojeg je datuma “dopušteno” čestitati Novu godinu?

>>> Kolumna: Braon novčanik

>>> Neobična božićna priča

>>> Kolumna ponedjeljkom: O napolitankama i retro predmetima

>>> Coca-Cola u alkoholnom piću – ne ili ne?

>>> Pet stvari koje treba reći novopečenim tatama, a o kojima se rijetko govori

>>> Treba li imati završen fakultet za pritisnuti gumb za izlaz u ZET-ovom autobusu?

>>> ‘Problem’ grada Zagreba o kojem se šuti: prometna traka ravno + desno skretanje na križanju Vukovarske i Miramarske

>>> O BMW-ima, mirisu urina i pedofilima: Opservacije svijeta kakve vam nikad ne bi pale na pamet

>>> Imate li i vi ovakvih problema s odijevanjem u Zagrebu?

>>> Političar, egotriper, putnik, voajer, djelitelj… Pronalazite li se u ovoj podjeli tipova fejsbuk korisnika?

>>> Pogled iz drugog kuta: Narodne izreke, kada ih ‘analizirate’ na ovaj način, nose još dublji (be)smisao

>>> Kako se nekad živjelo: Sve što Zagrepčani možda ne znaju o ‘zagrebačkom smeću’

>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima

>> Priče jedne mladosti: Vremeplovom iz 80-ih i Starog Novog Zagreba u sadašnjost Novog Starog Zagreba

>>> Pozdrav ‘bok’ karakterističan je za Zagreb i okolicu, koristimo ga stoljećima, no ovakvu analizu sigurno niste nikad pročitali

>>> Drugačija percepcija: Duhovite i prilično istinite ‘karakteristike’ Zagrepčana i Zagreba koje nećete naći u brošurama za turiste

>>> ‘Stari Novi Zagreb’: Predivan tekst pun nostalgije koji će vas dirnuti i podsjetiti na čar zagrebačkog prošlog života

Komentari

loading...