Jutros, prije odlaska na posao, zatekao sam nožem probušenu gumu na mom Fordu. Ovaj potez nožem zasigurno je bio čin osvete i pet centimetara kratak reply na moj sinoćnji public komentar na Fejsu u kojem sam napisao da ne volim ljude koji pričaju o autogumama. Ljut kao dva Mamića, tiskanim slovima napisao sam kasapinu prijeteću poruku “KRVI ĆU TI SE NAPITI, GNJIDO JADNA I MIZERNA. KAD SAZNAM TKO SI, VILICOM ĆU TI IZVADITI NAJPRIJE LIJEVO, A POTOM I DESNO OKO” i nagurao je u poderotinu na gumi. Pod dvjestotnim tlakom bio sam jako uzrujan, ali ipak ne toliko da ne pazim na gramatiku i pravopis. Nakon pola sata, kad sam već došao na posao, shvatio sam da prijetećom porukom nisam napravio dobar potez. Pročita li je kasapin, nemala je vjerojatnost da ću sutra zateći sve četiri gume probušene. Stoga sam se s posla vratio do auta, zgužvao poruku i bacio je iz probušene gume. Ostatak dana proveo sam smišljajući što Sonji reći za gumu.
Odlučio sam krivo parkirani auto predstaviti kao “opravdani” motiv kasapljenja gume jer sam pretpostavio da će “pišljivi” krivi parking uzrokovati značajno manju količinu Sonjinog izderavanja nego što bi je uzrokovao public fejs komentar. Krivo sam pretpostavio. Po prepoznatljivoj maksimalnoj decibelaži Sonjinog deranja potpuno je bilo svejedno što je slijedilo nakon “Ne’ko nam je probušio gumu na autu. To je zbog …”. Cijelu je večer Sonja pičkarala mater meni, a ja sam pičkarao mater njoj i onome tko je iskasapio gumu. Pička mu materina i sad, dok ovo pišem.
Sad je na meni bio red da kao “pravo” muško, u manje od dva sata i s minimalnom količinom alata, zamijenim probušenu gumu rezervnom, odvezem auto do najjeftinijeg vulkanizera u Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji i tamo znalački zatražim baš “tu i tu” gumu izgovarajući ona tri broja kojim se gume nazivaju. Ali ja nisam “pravo” muško jer ja ne znam razliku između ljetne i zimske gume, kao što ne znam niti jedan broj od desetak njih kojim se karakterizira osobno vozilo, uključivo i one na registraciji. Drugim riječima, miljama sam daleko napraviti ijednu od gore navedenih supermuških radnji. Pod izlikom prezaposlenosti danima sam odgađao neodgodivo – druge sam roditelje angažirao u prijevozu djece na kojekakve dječje hepeninge, vozio se gradskim prijevozom gdje treba i gdje ne treba, katkad i s tri do četiri presjedanja, i kilometarski dugo nosio i po tridesetak kila špeceraja, riskirajući pritom n-to (n > 10) pokočenje kičme. Sve dok mi nakon Sonjinog dvjesto pedesetog “Ka’ćeš promijeniti gumu, “muškarčino”?! Nisi ni za što sposoban osim za piskaranja po Fejsu!” podjebavačkog podjebavanja nije prekipjelo. Nazvao sam Kuma 3 koji je rođen u horoskopskom znaku Automehaničara, pa je u skladu sa zvijezdama vičan autima i svemu povezanom s njima. Evo ga za pola sata, kaže mi. “Šta je njemu zamijeniti “pišljivu” gumu na autu? Guma će biti zamijenjena i za tri dana sve će biti kao da nikad ništa nije bilo. Nisam muško, ali zato znam one koje jesu – na koncu to ispadne na isto. Jer je muški znati muškog koji je muško. Muško je baš glupa riječ kad se puno puta ponovi. I dobro se rimuje s Duško Dugouško. Ja nisam muško, ja sam Duško Dugouško”, kompliciram misli dok ispred nefunkcionalnog auta čekam dolazak Kuma 3.
Na muški je način došao Kum 3, i bez standardnih “Kako si?” i “Šta ima?” muški otvorio gepek i muški izvadio rezervnu gumu, što nije bio nimalo lak posao jer se neki vijak, zašarafljen još za vrijeme tvorničke izrade automobila, toliko zapekao da je više puta nogom trebalo primijeniti kilonjutnmetarske momente sila dok nije popustio. Muški je dizalicom digao Forda i muški stavio rezervnu gumu na osovinu. Sve je muški teklo po muškom planu, već sam muški krenuo prema lokalnoj muškoj birtiji da muški zalijemo dobar muški posao, ali, eto ti vraga – rezervna se guma ne može montirati jer nemam odgovarajući ključ! Broj XY. Šta ćemo sad? Pita’ćemo nekog, pomoći će nam slučajni prolaznici muškog spola i roda jer je poznata njihova međusobna spolna solidarnost. Naleti prvi slučajni muški prolaznik, pitamo ga za ključ broj XY, a on, bacivši oko na situaciju i gumu, odgovara da ne trebamo ključ XY, nego YX. Koji on, nažalost, nema. Sad više ne znamo što da tražimo od idućeg slučajnog muškog nailazitelja. Sljedeća dvojica bila su metroseksualna, da ne upotrijebim neki drugi prefiks prije seksualnosti – oni se ne razumiju u aute. Treći slučajni prolaznik ima ključ, ali za BMW-a Peticu. Pritom je jedva dočekao da izgovori kombinaciju ova tri slova i jednog broja, iako zna što svi tada misle o veličini njegovog spolovila. Peti ili šesti nabasavač srećom vozi Forda koji je parkiran stotinjak metara od mog unesrećenika. Donese ključ, ali neadekvatan. Vozi Forda, ali ne Focusa nego Mondea, pa njegov ključ nije ni XY ni YX nego ZW. U međuvremenu se oko auta i situacije skupilo tucet do tucet i pol’ “pravih” muškaraca, kao što se žene okupljaju u butiku shopping centra u kojem je 75%-tna rasprodaja. Očito je da svaki spol ima svoje govno na koje slijeće. Dodatno uspaničen zbog novonastale situacije, kroz maglenu percepciju čujem da se trojica supermuškaraca svađaju koji je ključ potreban za pozitivno razrješenje mog problema. Jedan stariji čiča je naslonio nogu na jednu od “zdravih” Fordovih guma i pokretima noge, naučenim na Stojadinu još davne 1983., njiše moje bolesno motorno vozilo u svrhu saznavanja doslovno svih njegovih performansi. Dvojica mlađih, s rukama u položaju konjskih amova, zaviruju izvana u kokpit i komentiraju unutrašnjost limuzine. Dok ih unezvjereno gledam jedan me solobrko pita bi l’ ga prod’o, i ako bi’, pošto. Dvojica u ribičkim jaknama bez rukava, ali s trideset džepova, čuče i pipajući poderotinu glasno se svađaju kojim je nožem zločin počinjen. Ostatak okupljene muškadije komentira koještarije iz automoto svijeta, pričaju brojkama i slovima o najnovijim Laborghinijima, Audijima A-do-kojeg-je-već-broja-došao i hibridima, a svi zajedno u džepu nemaju dvadeset kuna. Oni, koje je peklo spolovilo za moju situaciju, držali su ruke prekrižene iza leđa u dlan-kontradlan poziciji i svađali se je l’ bolji “Švaba” ili “Francuz”, a oni, “suosjećajni”, su podbočili ruke o kukove i stručno raspravljali problematiku gume i ključa, sa strogim pogledom fokusiranim u “ranu” na autu i ništa drugo. Kum 3 je u okupljenom mnoštvu nabasao na rođaka od rođaka od rođaka od njegovog daljnjeg rođaka iz okolice Imotskog, pa se s moje problematike prebacio na problematiku transporta domaćeg vina marke Kujundžuša i pedeset kila k’umpira od ujca iz Prološca Donjeg, preko šofera Autoprijevoza Grabovac, do nekog rođaka u Zagrebu koji stoji u Španskom. Ja se pak, sa “svega” dvjesto kuna u džepu, brinem koliku količinu pive donijeti iz dućana za važne karike okupljenog muškog lanca. U brizi me prekidaju moja djeca, koja su, iskoristivši gužvu šmugnula u auto i tamo se “bratski” potukla, njišući auto na dizalici u smjeru suprotnom od smjera njihanja “automehaničara” koji je još uvijek ispitivao kvalitetu mog “osakaćenog” motornog vozila. Valjda je htio na brzaka dati stručnu dijagnozu bolesti osakaćene limuzine i preporučiti realnu cijenu onome koji se interesirao za kupnju. Nervozan kao žena u PMS-u bez čokolade, pitomom dernjavom, s rukama u prijetećem položaju i zatrčavanjima s naglim zastajkivanjima, potjerao sam djecu da se tuku negdje gdje ih vidim samo periferno. “Eto, kakva me Božja kazna snašla. Zarobio me Stvoritelj u samom centru vulkana s petnaestak “vulkanizera” koji se kote brzinom od tri nova “stručnjaka” po minuti. Tako mi i treba kad serem po Fejsu što treba i što ne treba”, razmišljam s pokajanjem većim od pokajanja apostola Petra, ili kojeg li već, nakon što je prokazao Isusa.
Brat bratu, barem je tri sata trajala ova situacija s probušenom gumom. U tih se tri sata izredalo desetak momčadi autoznalaca, a dvjesto kuna iz mog džepa pretvorilo se u dvadesetak zgužvanih limenki Žuje s gratisom od 13% posto. Situaciju je konačno, gedorama ili nečim takvim, u manje od minute razriješio moj prijatelj Iks Ipsilonović, koji je slučajno naletio i minutni posao nekoliko puta popratio konstatacijom: “Šta me nisi odma’ zvao?”. Tri puta sam rek’o “Eto, jebiga”, trudeći se da ne otkrijem zabrinutost što više nemam cvonjka za pivsko, a kakvo drugo može biti, oduženje ovoj majstorskoj usluzi. Situaciju je novčano izvukao Kum 3, sretan što je prozborio ne dvije-tri, nego 2.000-3.000 sa svojim “novim” rođakom, pa je operacija “Mijenjanje gume” završila u debelom sumraku u lokalnoj birtiji gdje smo satima u skorogrdović stadiju pijanstva slovima i brojkama raspravljali o autogumama i svim ostalim dijelovima kojekakvih limuzina, kabrioleta, kupea, karavana i hatchbackova.
Nakon što sam dugo, s dugouzlaznim á-ovima, bio pokáran Sonjinim káranjima, na koncu sam dana, debelo p’jan, zaključio da bi operacija “Mijenjanje gume” i financijski i vremenski i psihološki bila višestruko isplativija da sam pozvao HAK-ovu službu za pomoć na cesti. S druge strane, možda je ipak ovako bolje ispalo, jer sam do najsitnijeg detalja znao karakteristike i cijene svih ljetnih, zimskih i univerzalnih Good Yearki, Michelinki, Yokohama, Dunlopica, Bridgestoneki i Fuldi. Istinabog, do jedanaest navečer.
________________________________________________________________________
>>> Kolumna ponedjeljkom: Teorija lajkova na Facebooku
>>> Kolumna ponedjeljkom: Drukčiji pogled na temperaturu
>>> Kolumna ponedjeljkom: Do kojeg je datuma “dopušteno” čestitati Novu godinu?
>>> Kolumna ponedjeljkom: O napolitankama i retro predmetima
>>> Coca-Cola u alkoholnom piću – ne ili ne?
>>> Pet stvari koje treba reći novopečenim tatama, a o kojima se rijetko govori
>>> Treba li imati završen fakultet za pritisnuti gumb za izlaz u ZET-ovom autobusu?
>>> O BMW-ima, mirisu urina i pedofilima: Opservacije svijeta kakve vam nikad ne bi pale na pamet
>>> Imate li i vi ovakvih problema s odijevanjem u Zagrebu?
>>> Kako se nekad živjelo: Sve što Zagrepčani možda ne znaju o ‘zagrebačkom smeću’
>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima
