Ponukana nedavnom raspravom o preseljenju iz Zagreba u manje mjesto, javila nam se jedna čitateljica koja je dugogodišnju želju pretvorila u stvarnost. Rođena Zagrepčanka udala se za Slavonca te su u Zagrebu kreditom kupili zajednički stan.
“Kako su djeca rasla sve više me je vukla želja o preseljenju na selo. Svaki put kada bi otišli u posjet suprugovim roditeljima u Slavoniju, nedaleko od Osijeka, meni je došlo da tamo i ostanem. Uvjeti baš nisu bili nešto i govorimo o periodu kada se Slavonija masovno raseljavala pa je sve to bila samo tiha želja.
No, onda je došao period korone i tko god je imao mogućnost, radio je od doma. Tako je bilo i u firmi za koju ja radim, no za razliku od brojnih drugih koji su se povratkom u normalu vratili uredskom životu, vodeći u firmi za koju radim su uočili brojne benefite takve odluke. Ostavili su nam da sami izaberemo, a obavezno nam je dva puta mjesečno dolaziti na sastanke, no čak i tu ostavljaju mogućnost online sastanaka”, piše nam čitateljica Lana.
‘Pala je odluka na Slavoniju’
Ponukan novim uvjetima rada i stabilnim primanjima, nakon nekog vremena prvi se iz firme preselio jedan kolega koji je s obitelji otišao u južnu Dalmaciju. “Rekla sam mužu ako može on, možemo i mi s tim da je do zadnjeg ostalo pitanje gdje ćemo. Suprug je više bio za preseljenje u neko manje mjesto u zagrebačkom prstenu, no mene je iskreno vukla želja za životom u Slavoniji. Starija kći je taman završavala prvi razred pa sam bila uvjerena kako još nije kritično da mijenja školu jer to još uvijek nisu bila prijateljstva zbog kojih bi dijete patilo, a sin je još bio u vrtiću pa sam nekako razmišljala da je idealno podvući crtu i donijeti veliku životnu odluku.
Noćima smo razmišljali, gledali oglasnike, kalkulirali. Sputavalo nas je jedino to što suprug nema mogućnost rada od doma, ali vjerovali smo kako se i za njega mora nešto naći, nisu više godine kada čovjek treba strahovati za radno mjesto. No, ispostavilo se da nam je zagrebački prsten preskup, odnosno kada bismo prodali stan i vratili kredit, morali bismo dignuti još jedan jer cijene kuća ako su novije ili pak one koje trebaju adaptaciju, u konačnici nisu ispod 300.000 eura, a to je zvučalo kao novi kredit plus jako puno vozanja zbog ovisnosti o glavnom gradu”, prisjeća se Zagrepčanka.
Kroz neko vrijeme su se usuglasili da probaju vidjeti kakve su cijene nekretnina u okolici Osijeka, a ubrzo se pokazalo kako je to bio potez koji će im promijeniti život. “Pronašli smo nekoliko kuća i dogovorili razgledavanja pa smo svaki vikend jurili kako bi sve pregledali dok nismo našli kuću kakvu smo željeli. Obitelj nas na prvu nije baš ozbiljno shvatila, prijatelji su govorili da ćemo požaliti, da Zagreb nudi puno mogućnosti dok se Slavonija raspada.”
‘To nemaju niti neki dijelovi Zagreba’
“Znali smo da njihova uvjerenja ne moraju biti naša stvarnost i nismo se dali pokolebati. Predprošle godine u travnju smo oglasili stan. 80 kvadrata stana u Podsusedu smo prodali za 270.000 eura. Stan je zahtijevao sitnije adaptacije pa nismo očekivali da ćemo dobiti traženu cijenu, ali od trenutka kada je oglašen nama nije prestajao zvoniti mobitel i prodali smo stan u kratkom roku. Isplatili smo kredit, a kuću u Slavoniji smo platili 110.000 eura i u nju uložili još nekih 20.000 kako ne bi morali razmišljati o skorijim ulaganjima. U selu je vrtić koji smo dobili u roku odmah. Ostali smo u Zagrebu do završetka školske godine, a onda smo krenuli sa selidbom. U razredu je 13 učenika, škola je mala i puno se brže rješavaju svi problemi. Daleko je manje viroza i posjeta liječniku, što smo u Zagrebu imali puno češće.
Treba nadodati i da su režije puno manje, ljudi su nas brzo prihvatili, djeca su se sprijateljila, imamo kuću preko 200 kvadrata, veliki vrt prepun različitih voćaka, mali vinograd. Sve o čemu smo sanjali. Gužva i buka su daleko od nas. Do grada nam treba 15-ak minuta autom, a selo ima kompletnu infrastrukturu od plina do kanalizacije što nemaju niti neki dijelovi Zagreba. Suprugu je trebalo tri mjeseca da nađe posao u struci i to sa nešto manjom plaćom nego li je u Zagrebu”, prepričava nam.
“Troškovi uslužnih djelatnosti su manji nego li je to u Zagrebu, od frizerskih usluga, automehaničara, majstora, ma gotovo svega. No, na stranu cijene, atmosfera je skroz drugačija, ljudi su puno topliji, a djeca mogu neometano šetati ulicom bez da strahujem na koga mogu naletjeti. Od negativnih strana samo mi nedostaje obitelj i prijatelji koji su u Zagrebu, ali treba nam dva i pol sata vožnje, a i oni dolaze k nama tako da se i to da srediti. Svi koji o tome razmišljaju, savjetovala bih im da se usude jer ovdje se puno toga promijenilo u zadnjih nekoliko godina i život je daleko bolji nego u velikom gradu”, poručuje Lana.
