Brojni Zagrepčani koji svakodnevno prolaze okretištem Črnomerec, primijetili su brojne beskućnike koji tijekom dana, ali i u večernjim satima borave na ovom frekventnom čvorištu na zapadu grada.
Na okretištu Črnomerec večeri su sve gore i gore: ‘Ne pomiče se, iscrpljen je i bezvoljan’
Većina ih samo želi ignorirati, neki im možda dati poneki euro ili kupiti hranu, ali volonteri okupljeni u Facebook grupi “Od srca do srca”, predvođeni pravnicom Vesnom Ribarić, već tri godine brinu o zagrebačkim beskućnicima, želeći im pomoći da su siti, ali i čisti te uredni, kako bi mogli biti pripremljeni za odlaske na razgovor za posao s kojim bi se mogli maknuti iz svoje teške financijske situacije.
U srijedu su Ribarić i njena volonterska grupa donijeli hranu, vodu, ručnike, higijenske potrepštine i odjeću.
Nećakinja ga izbacila nakon smrti njegove sestre
Predrasuda prema beskućnicima ima mnogo, ali jako je malo prilika i hrabrosti koje su potrebne za pristupiti osobi u potrebi i pitati što se dogodilo, zašto je situacija tako teška kakva je.
Horor priče sa zagrebačkih ulica: ‘Nemam vode u kući, ali barem imam gdje biti’
Ipak, kako bi barem malo bolje shvatili probleme beskućnika kojih je ove godine na Črnomercu, čini se, više nego ikad, razgovarali smo, pod uvjetom anonimnosti, s jednim 56-godišnjakom koji nam je otkrio kako je hrvatski branitelj, a na ulicama Zagreba, svojeg rodnog grada, živi posljednje tri godine.
“Zaj***la me pokojna sestra kada je nakon njene smrti, njena nećakinja preuzela polovicu stana. Nećakinja je htjela prodati stan, a ja sam je molio da ne prodaje. Molio sam je da pusti mene, svog ujaka da u tom stanu živi, da ću plaćati račune od svoje braniteljske mirovine, kada umrem, imam kao branitelj pravo na besplatni sprovod, a stan može bez ikakvih troškova ostati njenoj djeci. Ali, ona to nije htjela, a ja nisam imao novce da je podmirim. Nakon prodaje je i ukrala novce”, opisao nam je 56-godišnjak kako se našao na ulici, bez mogućnosti da si nabavi novi stan.
Pregledavajući hlače koje je dobio, naveo je da mu svaka pomoć od bilo koje udruge ili osobe, puno znači.
“Nijedan čovjek u Zagrebu ne bi smio biti gladan”, naveo je.
Policajci došli nakon prijave vozača ZET-a
Kao branitelj dragovoljac, naš 56-godišnji sugovornik je devedesetih kao pripadnih vojske na policajce gledao kao na kolege budući da su i sami policajci sudjelovali u ratu.
Nevidljivi ljudi sa zagrebačkih ulica: Volonteri su nam otkrili ogroman problem koji je pred njima
Međutim, danas, kao beskućnik, branitelj se našao preko puta policije te je i sam iskusio racije i protjerivanje koji su se događali ovog ljeta tijekom intervencija po dojavi građana.
“Vozio sam se u tramvaju noćne linije prema Črnomercu i vozač me prijavio, a kad sam izašao, dočekao me kordon od sedam interventnih policajaca. Ali, dečki su bili pošteni”, rekao nam je 56-godišnjak objašnjavajući kako se policija razlikuje od policajca do policajca pa ima onih koji su u redu, ali ima i onih koji baš i nisu prepristojni ili suosjećajni dok obavljaju svoj posao.
Uz to, otkrio nam je zagrebački branitelj, zaradio je četiri kazne, ali je i priznao da kod nekih od incidenata za koje je prijavljen i nije potpuno nevinim.
“Možda jesam kriv jer su me jednom kaznili radi konzerve pive koju sam imao pokraj klupe na podu. Za to sam dobio 200 eura kazne, a dobio sam i drugu kaznu od 60 eura zbog toga što nisam produžio osobnu. Ali, nisam mogao, nisam imao novaca”, prisjetio se beskućnik ne tajeći kako utjehu zbog svoje situacije nalazi i u alkoholu.
Otkako je policija, kako je rekao, “počela čistiti”, naveo je da okretište Črnomerec nije sigurno te kako ima puno boljih mjesta, a sami beskućnici se često kreću od lokacije do lokacije.
“Osobno mi je najbolja lokacija okretište Dubec. Tamo imaš mira i policija te neće dirati. No ovdje sam već dugo, navikao sam se”, procijenio je.
Bolje na ulici s mirovinom nego u prihvatilištu bez nje?
Dok je Ribarić i ranije upozorila kako je potrebno da institucije urade puno više za zagrebačke beskućnike kako bi ih se smjestilo i pomoglo da prebrode svoje siromaštvo, socijalna skrb ipak može već i sada, barem u teoriji nekako pomoći.
Svaki dan na zagrebačkim ulicama gledamo žalosne priče: ‘Svi smo zakazali, tužno smo društvo’
Stoga smo pitali 56-godišnjeg zagrebačkog branitelja bez krova nad glavom je li se javio socijalnim službama.
“Čujte, imam mirovinu kakvu takvu, imam i kakvu takvu skrb i njegu. I meni je rekla socijalna radnica da mi može srediti Kosnicu, ali će mi onda oduzeti mirovinu i skrb”, ispričao nam je zašto, poput mnogih ljudi u njegovoj situaciji, ne želi otići u prihvatilište za beskućnike.
Međutim, taj je odgovor doveo do jedne, malo oštrije rasprave o vječnom pitanju: je li bolje biti zbrinut od države ili s malim prihodima preživljavati na ulici?
“Ali o čemu ti pričaš? Oni uzmu 800 kuna, ali daju ti skrb i njegu”, rekao je jedan od volontera koji je dijelio hranu nakon što je ranije u životu i sam iskusio beskućništvo.
“Ali, zašto da mi uzmu?”, upitao je 56-godišnjak.
“Zašto? Pa za skrb i njegu. Ja sam bio u Kosnici, ja sam se dignuo, kupio stan i sada volontiram”, ponovio je volonter na što je Ribarić navela kako u stvari uzmu 500 kuna i da je to u redu kada nema drugog rješenja.
Dok je branitelj bez doma čvrstog uvjerenja da mu je bolje biti na klupama nego u prihvatilištu, pitali smo ga i je li barem sigurno ili na ulici ima još problema pored policijskih protjerivanja.
“Uvijek ima problema jer ima narkomana i balavaca. Napadali su i mene, a napali su i jednog mog prijatelja koji je samo legao na klupu pa su ga napali i govorili mu da se makne”, naveo nam je 56-godišnjak koji navodi da sam ne izaziva probleme, ali je spreman ući u tučnjavu ako napadnu njegovog prijatelja.
Iako ne želi ići u prihvatilište premda bi mu upravo to i moglo pomoći da se osovi na noge, a život na ulici je sve samo ne lagodan i zabavan, zagrebački branitelj ne gubi nadu u bolje sutra.
“Ako Bog da, a ima ga, bit će dobro”, zaključio je govoreći o mogućnosti da ikad izađe iz teške situacije u kojoj se nalazi.
