Sve veći broj ljudi iz raznih dijelova Hrvatske, osobito iz manjih sredina, posljednjih godina seli u Zagreb u potrazi za boljim prilikama. Razlozi su najčešće obrazovanje i posao, ali i želja za kvalitetnijim životom, višim primanjima, većim izborom sadržaja te boljim uvjetima stanovanja.
Ipak, prelazak iz mirnijeg, manjeg mjesta u veliki grad sa sobom nosi brojne izazove. Osim ubrzanog tempa života, gužvi i drugačijeg načina komunikacije među ljudima, mnogi se susreću i s određenim kulturološkim šokom. Navikavanje na anonimnost, manjak bliskosti među susjedima te osjećaj izoliranosti česte su teme o kojima govore oni koji su tek stigli u metropolu.
Upravo se o tim iskustvima povela rasprava i na platformi Reddit, gdje su korisnici dijelili što ih je najviše iznenadilo nakon dolaska u Zagreb.
‘Malo veće selo’
“Iznenadilo me koliko je mojih vršnjaka baš konzervativnih, često i primitivnih svjetonazora. Očekivao to jesam za stariju populaciju, ali takvi mladi ljudi su mi baš bili šok”, “Dolazim iz malog mjesta na sjeveru gdje su gotovo svi Hrvati, pa me u Zagrebu zateklo koliko ima Bosanaca i Hercegovaca, pogotovo na visokim pozicijama dok su naši izvan Hrvatske”, pisali su pratitelji.
“Kad Zagrepčani pričaju o svom gradu, čovjek bi pomislio da je to neki New York, London, ili šta ja znam kakav već megalopolis. Kad ono malo veće selo”, “E da, i arogancija prema svima koji nisu iz Zagreba i općenito to gledanje s visoka”, “Posebno se u toj nadmenosti prema ‘dotepencima’ ističu ljudi rođeni u velikim gradovima, ali limitiranih osobnih postignuća, zaostali u svom osobnom razvoju, karijeri, školovanju, nezadovoljni sami sobom, prestrašeni životom i zapetljani u mrežu vlastitih nesigurnosti”, dodali su drugi.
“Nekultura u prometu, nema onoga neizgovorenog pravila da svaka osoba pusti jednog vozača ispred sebe, ljudi bi valjda svoju majku rođenu udarili u branik prije nego što bi nekog drugog pustili prije sebe”, “U malom gradu smo svi bili kao familija, znaš tko šta kuha za ručak, nosimo si kolače, pije se kava ispred zgrade, djeca se igraju. Ovdje, koliko god da smo svi fini međusobno, nema tog osjećaja pripadanja i poznavanja susjeda. Nikad nikoga ne čuješ”, zaključili su neki od čitatelja.
