Prije četrdeset godina dogodila se jedna od najvećih nuklearnih nesreća, ona u Černobilu, u nuklearnoj elektrani „Vladimir Iljič Lenjin”. Nesreća se dogodila tijekom eksperimenta kojim se pokušalo utvrditi mogu li turbine, u slučaju nestanka vanjskog napajanja, osigurati dovoljno energije za hlađenje reaktora dok se ne uključe dizelski generatori.
Nakon nesreće radioaktivni oblak proširio se velikim dijelom Europe, dosegnuvši čak i Irsku. Najteže su pogođene Ukrajina, Bjelorusija i Rusija, koje su primile najveći dio kontaminacije. Radioaktivni oblak došao je i do Hrvatske, ali kako se nije znalo što se točno dogodilo u Černobilu, tadašnje vlasti su šutjele o nesreći. No, voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere iz Zagreba dr. Alice Bauman je, suprotno proceduri, prva obavijestila javnost o mogućoj opasnosti koja dolazi iz Ukrajine. Naime, u Zagrebu, 1200 kilometara od Černobila, izmjerena je povećana razina radijacije, a Radio 101 je bio prvi koji je objavio vijest o tome.
“Da se u Černobilu te 1986. 26. travnja dogodilo nešto opako, strašno i opasno, svijet nije znao danima, katastrofu u nuklearki Rusi su držali u strogoj tajnosti. No da se nešto događa počelo se ubrzo nagađati, radioaktivni oblak širio se brzo nad Skandinavijom, Poljskom i drugdje po Europi pa jednako tako i nad Hrvatskom… To su bili dani pred 1. svibnja, dakle vrijeme koje je u Jugoslaviji jednako kao u današnjoj Hrvatskoj, ono vrijeme kada se broje dani koje je moguće spojiti sa praznikom, dakle, neradni dani koje će ljudi provesti negdje u prirodi, druženju, šetnjama i uobičajenim prvomajskim aktivnostima… no ne i te godine”, priča voditeljica tadašnjeg Omladinskog radija, kasnije Radija 101 Dubravka Bratoljić.
Teško do informacija o nesreći u Černobilu
Dakle, Stojedinica, tadašnji Omladinski radio, bio je prvi medij u tadašnjoj Jugoslaviji na kojem se čula vijest o černobilskoj katastrofi… “Na radiju je u to vrijeme radila novinarka Lea Bauman, a njena je mama, dr. Alice Bauman bila voditeljica Laboratorija za radiokativnost biosfere na Institutu za medicinska istraživanja. U satima nakon tragedije primjetilo se da radioaktvnost zraka raste, stoga su znanstvenici na Institutu mjerili i provjeravali stanje svakih par sati. Dr. Bauman nazvala je svoju kćer Leu i rekla joj da se nešto događa te da u slučaju izlaska vani stavi masku na lice, pokrije usta. To su čuli kolege Damir Kramarić i Boris Vlašić, a netko je rekao da je u blizini Sabora vidio puno automobila i vojnih džipova i da se nešto čudno dešava.
U skladu sa tadašnjim pristupom kreiranju vijesti, pogotovo u takvim nesvakidašnjim situacijama, gdje se do informacija nije dolazilo lako ili uopće i gdje se iznalazio svaki mogući način, što luđi to bolji da se do njih dođe, Damir i Boris su otišli direktno tamo i rekli da su primijetili da je neka izvanredna situacija i što se događa, na što im je jedan major rekao da pričekaju dok završi sastanak i zaključao ih u kancelariji. Oni su pak s telefona nazvali radio i u eter rekli da su uhićeni, da ih drže zaključane i da je neka frka. Tada je dr. Bauman čula i na austrijskoj tv što se dogodilo i odlučila da javnost treba znati što se događa i kako se u skladu s time ponašati te je došla sa kćerkom Leom na radio i snimila izjavu koja je puštena u eter”, priča Dubravka.
U vijestima na Omladinskom radiju objavljivali su ono što se u takvim, nedovoljno poznatim okolnostima uopće moglo, dakle, da se dogodila katastrofa, da radioaktivni oblaci dolaze i do nas, čim bi dobili aktualna mjerenja radioaktivnosti zraka javljali su i ono najvažnije, kako se ponašati i maksimalno zaštititi. “Ljude se upozorilo da ne izlaze, da zatvaraju prozore, da ne jedu lisnato povrće… Trebalo je zaštititi sve a naročito novorođenu i malu djecu od prvog vala radioaktivnog zraka u kojem je bilo puno joda 131 koji je opasan za štitnjaču”, prisjeća se Dubravka.
Žućkasto ljubičasta kiša
Sama dr. Bauman izlaskom u javnost došla je u vrlo nezahvalnu poziciju, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske Ante Marković izjavio je da je prekoračila ovlasti i da je treba uhititi, prisjeća. Pozvana je u Ministarstvo zdravstva u Beograd i tek nakon toga je izdano priopćenje u biltenu savezne vlade da je postupila ispravno i tek nakon toga se černobilsko zagađenje počelo pratiti na teritoriju cijele Jugoslavije.
“Moje je najjasnije sjećanje na te dane sablasno prazan grad, puste ulice na kojima nisi mogao vidjeti nikoga, pustoš, nelagoda i zabrinutost… Ja sam tih dana pješice odlazila na radio, pamtim prazne ceste kojima sam tog dana prije 1. svibnja hodala preko Trešnjevke do Horvaćanske pa do Studentskog doma na Savi gdje je tada bio smješten Omladinski radio, a padala je žućkasto ljubičasta kiša.
Znam da sam ubrzala korak i u sebi mantrala – neće mi biti ništa, evo još samo par minuta i stigla sam i po dolasku na radio, sjećam se kolege koji mi je rekao, pa ono ok, jesi ti pri sebi? Jel ti šetnja bila ugodna? Sad odi u studio pa pročitaj ljudima friška mjerenja”, prisjeća se Dubravka Bratoljić.
