Izbornika hrvatske nogometne reprezentacija Zlatka Dalića teže bi mogla oštetiti izgovorena riječ nego slabiji rezultati. Iskren kao i uvijek do bola on je ideju o nacionalnom stadionu u svom istupu okarakterizirao u najmanju ruku nepotrebnom, a mi dodajemo – stupidnom. On je, zapravo, samo izrazio svoju želju da hrvatska reprezentacija igra širom Hrvatske, pa i napose u Splitu koji je dekadama zakulisnim i sebičnim igrama izbačen iz konkurencije.
Pa tako zbog bijesa imamo situaciju da je reprezentacija u Splitu kod nekih na jugu čak i nepoželjna, što je strašna činjenica sama po sebi. Naravno, te ljude u njihovoj nepodnošljivosti ne valja opravdavati, ali kako opravdati sve one koji su se svesrdno trudili da Split ne postoji ne zemljovidu na kojem igra reprezentacija.
Zagreb se prometnuo u praktički stalnog domaćina reprezentacije i zbog prometnih veza i zbog komfora rada i djelovanja Saveza koji je stacioniran u Zagrebu. Bilo je tu i indolentnosti i nedostatka političkog sluha djelatnika Saveza koji su bii usko vezani za Zagreb te su Split jednostavno minorizirali unatoč očitoj nepravdi i zapostavljenosti.
Potom je, protokom vremena, došlo do paradoksa, u Splitu su pobijesnili i kada su u Savezu Dalmaciji dali neke prijateljske utakmice iznjedrilo se nezadovoljstvo. I te su utakmice prijateljskog karatkera prošle u lošijem ozračju na tribinama što se iskoristilo kao alibi za potpuno odbacivanje Splita kao domaćina utakmica hrvatske reprezentacije.
Zagovornici takve politike HNS-a vole se služiti terminom – “hrvatski Wembley”. Iskazujući tako namjere da ubuduće hrvatska nacionalna momčad sve utakmice igra samo u Zagrebu. Pa je tako nastala izvedenica – nacionalni stadion. Protiv koje se usprotivio izbornik Zlatko Dalić. Na užas svojih poslodavaca koji će mu to opasno spočitnuti. I to baš u ovim momentuma kada ga ni rezultat nije pogladio. A Dalić je posve u pravu. Baš ono što se kaže, sto posto!
Taj centralizam objašnjava se primjerom engleske nogometne reprezentacije koja sve utakmice igra u Londonu. No, Engleska je tek samo jedan primjer, pa i Francuska, Danska, Austrija, Makedonija, Mađarska, Škotska, Irska, Estonija, Island… Te zemlje igraju svoje utakmice u glavnim gradovima na nacionalnim stadionima. Postoje i zemlje koje rasrpšuju svoje utakmice u više gradova, poput Italije, Španjolske, Njemačke, Švicarske, Ukrajine, Grčke, Nizozemske, Bosne i Hercegovine, Srbije… Dakle, ‘sindrom Wembley’ ili nacionalni stadion nije pravilo ni obaveza.
Svaka zemlja trudi se iznaći najbolje rješenje, napose iz razloga što broj gledatelja na utakmicama reprezentacija u posljednje desetljeće rapidno opada.
Posvemašnja favoriziranost Zagreba s idejom o nužnoj gradnji nacionalnog stadiona očito tišti ostale nogometne centre, napose Split koji s pravom zbog svog i nogometnog i svih ostalih atributa traži barem približno isti odnos sa Zagrebom. Kada su u pitanju domaćinstva utakmica hrvatske reprezentacije, dakako. Reprezentativci u hrvatsku momčad većinom dolaze i iz Zagreba i iz Splita, klubovi Dinamo i Hajduk kao sto i više godišnjaci imaju najveći utjecaj u hrvatskom nogometu, u svemu su ravnopravni osim što u jednom gradu reprezentacija najčešće dolazi, u drugi najčešće ne dolazi.
I zato je Dalić rekao tešku istinu koja mnogima na odgovara. I zbog nje će nastradati, oni koji iskaču iz tračnica kojima putuje HNS rješavaju se izbacivanjem iz vagona. Uostalom, ima već djelatnika Saveza koji već laju da si je Dalić zabio autogol. Nemaju takvi srama!
