Šibarjevo je Zagrepčanima tjeralo strah u kosti: Djecu bi lupkali, a djevojke su, da izbjegnu šibu, morale dati ovo

Screenshot: Zagreb Memento

Uz kićenje bora na Badnjak, te jedenje bakalara te večeri, kao i bogat božićni ručak s puricom, teško je pobrojati brojne tradicije koje ljudi rade ili su radili u blagdansko vrijeme. Pogotovo one koji su iščeznuli i pripadaju nekim drugim vremenima.

Takav je primjer jednog hrvatskog pučkog običaja znanog kao Herodeševo, makar će starijim zagrebačkim generacijama ono biti zasigurno poznatije kao Šibarjevo.

Kako navodi Hrvatska enciklopedija, riječ je o hrvatskome pučkom običaju šibanja koje se odrađivalo 28. prosinca. Taj je datum poznat i kao “dan Nevine dječice”, a nazvan je po bliblijskome kralju Herodu Velikom.

“Odrasli su običavali ošinuti djecu svježim prutom ili korbačem pletenim od vrbovine. Također su se šibali momci i djevojke. Po predaji, običajem se podsjeća na ubijanje djece u Betlehemu, što je prema Bibliji naredio Herod Veliki”, navodi Hrvatska enciklopedija.

Dodaju kako taj običaj (koji je danas više predmet dječje igre, a izgubio se negdje između dva rata), svoje korijene vuče i iz poganskog magijskog čina.

Tada se vjerovalo kako se šibanjem postiže dobro zdravlje ili pomlađivanje, a ovo vjerovanje došlo je iz uvjerenja kako se životna snaga sa svježe biljke šibanjem prenosi na osobu koja prima udarce.

Udri za Isusa!

Običaj šibanja bio je popularan u cijeloj Hrvatskoj i to ne samo za božićno vrijeme.

“Šibarenje ili baraban je jedan običaj kojeg je dr. sc. Jasna Čapo u svojoj knjizi Hrvatski uskrsni običaji  nazvala mobilnim, javlja se i u Velikom tjednu i za Božić i pluta okolo po datumima”, rekla je za Zagreb.info Anamarija Starčević Štambuk, voditeljica knjižnice Instituta za etnologiju i folkloristiku.

Skrenula nam je pažnju i na nekoliko tekstova koji se tiču ovog običaja, a koji su bili predmet proučavanja etnologa.

Tako je spomenuta doktorica Jasna Čapo, uvidjevši kako se običaj šibanja pojavljuje i za Uskrs, a ne samo nakon Božića, uvidjela i drukčije motive i objašnjenja tadašnjeg šibanja.

“Pučka objašnjenja uskrsnoga šibanja bez iznimke su u svezi s poviješću Isusove muke ili s crkvenim značenjem korizme. Primjerice u Sikirevcima u Slavoniji, govorilo se da šibanje simbolizira osvetu Židova koji su bičevali Isusa”, pisala je dr. Čapo u svojoj knjizi “Hrvatski uskrsni običaji”.

Dodala je i kako su, prema zapisima iz Vodica kod Šibenika u Dalmaciji, djeca tukla klupe sa šibom uz poklič: “Barabana tucimo, a Isusa pustimo”, referirajući se na barabu koji je bio pošteđen raspeća.

Sablazan i surovost Zagrebom

Dok su Slavonija i Dalmacija imali šibanje i kao dio uskršnjeg običaja, u Zagrebu se ono ipak držalo više oko 28. prosinca.

Tako nam je Starčević Štambuk preporučila knjigu “Zagrebačka blagdanska ozračja: slavlja, priredbe zabave na početku 20. stoljeća” Aleksandre Muraj iz 2013. godine.

Muraj tako piše da je u Zagrebu, kada prođe mir Badnjaka, Božića i Štefanja, Herodoševo se u Zagrebu iščekivao kao početak kakvog rata.

“Svake je godine, naime u dnevnim novinama 27. prosinca bila otisnuta obavijest tj upozorenje istovjetnoga teksta u vezi s događajima uobičajenima 28. prosinca”, piše Muraj dodajući kako se taj, iz godine u godinu isti tekst pod naslovom “Herodoševo” objavljivao u ime Redarstvene oblasti Gradskog poglavarstva.

U tom tekstu je pisalo kako gradsko poglavarstvo zabranjuje javnu tučnjavu sa takozvanim “herodešima”, kako bi se izbjegla “sablazan i surovost”, te je redarstvenicima bilo odobreno svakoga tko sudjeluje u takvim tučnjavama privesti.

Zagrebački herodeši su pored šiba, koristili i korbače (bičeve) ispletene od vrbe bekovine.

Dok bi roditelji svoju djecu prije spavanja, u nježnoj varijanti običaja lagano lupkali šibama dok spavaju, prije nego se potrude, herodeši su selima u zagrebačkoj okolici bili zloglasni po tome što bi ulazili u tuđe kuće te šibali i odrasle. Pogotovo djevojke koje, da bi bile pošteđene, svojim šibateljima morali dati jabuke.

“Osnovni je smisao tih radnji poticao iz vjerovanja da će išibana djeca bolje napredovati i brže odrastati, a da će odraslima sačuvati zdravlje”, dodatno je u svojoj knjizi pojasnila Muraj.

Zaključila je doduše i kako je prije nestanka običaja u međuratnom razdoblju, herodešima to ipak bio povod za nepodopštine, bez pridavanja takve važnosti šibanjima, pogotovo onima agresivnijima, za koje bi ljubitelji horora mogli reći da im je 28. prosinac bio  svojevrsna zagrebačka inačica “purgea“.

Običaj se zagubio, a u međuvremenu je razvoj  kulture, kao i izum elektrošokera i suzavaca (koja će dama više nositi jabuke po ulici) vjerojatno zacementirao iščezlost ovog običaja koji će za zagrebačke ulice ostati samo sjećanje.

 

 

 

 

Komentari