U srijedu 14. svibnja obilježava se Hrvatski dan dijabetesa. Ova bolest pogađa najmanje 370 tisuća Hrvata, a vjerojatno i puno više, jer često prolazi nezapaženo, pa ga se često zove “tihim ubojicom”. Prema procjenama HZJZ-a iz 2023. godine, dijabetes ima čak 500 tisuća Hrvata, iako je u sustavu evidentirana broja puno manja.
U Zagrebu na dizanju svijesti o ovoj čestoj bolesti radi Zagrebačko dijabetičko društvo, neprofitna organizacija kojoj je cilj okupiti što veći broj oboljelih od šećerne bolesti te im pružiti aktivnosti kroz koje će ostvariti ciljeve liječenja i biti zadovoljni vlastitim uspjehom.
Udruga djeluje od 1998. godine, a ovog tjedna organizirali su okrugli stol pod nazivom “Invalidska prava odraslih osoba s dijabetesom – između zakona i stvarnosti”. “Ova važna inicijativa pokrenuta je uz podršku Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga (HSDU) te brojnih udruga osoba s dijabetesom diljem Hrvatske. Proizašla je iz višegodišnjeg terenskog rada, konkretnih iskustava članova naše zajednice i brojnih razgovora s nadležnim institucijama”, napisali su na društvenim mrežama.
‘Živjela sam s dijabetesom od šeste godine’
Prošle smo godine razgovarali s jednom od osnivačica udruge, Marijanom Posavac, koja s dijabetesom tipa 1 živi već 46 godina, od kojih je 41 godinu na inzulinu. Ona nam je otkrila kako se kvaliteta života pacijenata s dijabetesom značajno poboljšala kroz godine otkrićem novih metoda mjerenja razine glukoze u krvi.
“Živjela sam s dijabetesom od šeste godine, ali nisam ga imala ja, već moja sestra kojoj je otkriven sa sedam godina. Meni su ga otkrili u 21. godini, kad sam išla na sistematski za vozački ispit, a to je bilo 1978. godine”, prisjeća se. “Plakala sam taj dan kao kišna godina i onda rekla idemo dalje”, prisjetila se dana kad je dobila dijagnozu.
Objašnjava nam da je tad već dobro znala što je dijabetes i kako se on liječi, a u to doba to se dosta razlikovali od današnje situacije. Objašnjava nam kako je tad organizacija bila na puno goroj razini.
Na stanicama po Zagrebu osvanuli plakati s upečatljivom porukom: ‘Mokrite li često’
‘Ni taj sat nije zaživio’
“Zavod za dijabetes je bio u Petrinjskoj. Tamo ste morali ići dati krv i mogao si doći tek za tjedan dana kako bi dobio nalaz razine glukoze u krvi. Danas svaku minutu možemo vidjeti koliki imamo šećer”, pojašnjava nam.
Sad nosi uređaj koji svakih deset do petnaest minuta mjeri šećer. Priča nam o razvoju mjerenja šećera. Prvo su došle trakice na koje se stavljao urin, zatim trakice na koje se stavljala krv pa bi ih se ubacilo u aparat za mjerenje, a početkom 2000. pojavili su se ručni aparatići koji su nosili nadimak satovi.
“Kad je u kući bilo toplo, a vani hladno on bi prestajao raditi. To je bio problem, tako da ni taj sat nije zaživio. Prije šest godina je došao uređaj koji imam sad i sad smo sretni. Osim njega ima i drugih aparatića koje ja ne koristim”, ispričala nam je.
Prije dvadesetak godina je bilo puno teže
Rekla je kako je nakon dijagnoze morala prilagoditi prehranu, izbaciti sve što je slatko i masno. Ovo je još važnije za dijabetičare tipa 2, kao i tjelovježba.
“Ako nisu u stanju ništa drugo, onda barem hodati. U nekom trenutku kad smršave dijabetičari tipa 2 mogu biti bez tableta jer njihova gušterača i dalje radi. Te tablete su kao da imate auto čiji akumulator ne radi pa vam ga susjed pomogne pokrenuti, u tom slučaju one su susjed”, slikovito je opisala ulogu tableta koje nadomještaju proizvodnju inzulina.
Opisala je kako dijabetičari danas žive normalnim životom, no da je prije dvadesetak to bilo puno teže jer dijabetes kad nije kontroliran može uništiti organe. Njena sestra je preminula od dijabetesa te zato podsjeća kako ova bolest, iako često zanemarena može biti opasna po život.
Glavna medicinska sestra otkrila s čime se sve suočavaju: ‘Stres nastupi tek kad je sve odrađeno’
‘Uvijek se može nazvati ili doći porazgovarati’
“S dijabetesom se može živjeti, ali zahtjeva puno edukacije i samodiscipline”, naglašava gospođa Posavac. Rekla je kako je članica Zagrebačkog dijabetičkog društva još od osnutka te da udruga pruža edukaciju, ali i potporu jer članovi često razgovaraju o svakodnevnim problemima.
“Organiziramo i predavanja, a uvijek se može nazvati ili doći porazgovarati. Događanja su većinom ponedjeljkom i četvrtkom. Imamo i našeg Davora koji ide na kongrese po svijetu i prenosi nam novosti”, podijelila je kako udruga pomaže dijabetičarima.
