Kućni ljubimci, poglavito psi, sve su češći suputnici ljudima u Zagrebu, i šire. Posebno je porastao broj pasa u vrijeme korona krize, a kako psi svoju nuždu na otvorenom, čistoća naših ulica djelomično ovisi i o samim vlasnicima.
Neki od njih su neodgovorni, i ne koriste vrećice kako bi “pokupili iza svog psa”. Kako je teško uhvatiti počinitelje na djelu, stanari u Španskom odlučili su šaljivo doskočiti ovom problemu kako bi edukativno upozorili susjede da budu odgovorniji.
“Ne postoji Drekec vila, molimo vas pokupite za svojim psom”, pišu. Mi smo iskoristili ovu priliku da i čitatelje pitamo kako se ponijeti prema počiniteljima. “Stanari Španskog su ujedinjeni – Drekec vila ne postoji. Koja bi po vama bila prikladna kazna da one koji ne skupljaju izmet za svojim psima?”, pitali smo.
‘Lupiti dobro do džepu’
Odgovori su kao i obično, bili kreativni. Neki žele novčane kazne, drugi navijaju za javno sramoćenje. “Da pokupe to golim rukama i natrpaju sebi u džepove. Plus novčana kazna, naravno”, piše prvi. Drugi zaziva visoke novčane kazne, a to je tek početak. “Lupiti dobro po džepu, s 4 znamenke, jer očito je to jedini način da se nauči.
Ne mogu shvatiti ljude koje ne pokupe za svojim psom. Mi još nosimo i vlažne maramice ako slučajno našem psu bude mekanija stolica pa da ne ostane na asfaltu ništa, a onda naiđem maloprije kako je netko nonšalantno ostavio drekec svog cucka na nogostupu”, komentirao je.
Pronašli smo i pomalo bizarnu objavu. U Poljskoj je maskirani osvetnik odlučio uzeti pravdu u svoje ruke. “Prije desetak godina u Varšavi su postajali drekmeni. Bili su obučeni u maskirno i skrivali su se po grmlju. Čim je pas obavio nuždu a pas nije pokupio i udaljio se, drekmen je u rukavicama to pokupio i zamazao psu po glavi, majci, kaputu itd. Nakon 6 mjeseci svi su kupili za svojim pesekima”.
‘Kaže da rijetko viđa taj scenarij’
Za kraj ostavljamo komentar čitateljice koja je na praktičnom primjeru uočila kako su ljudi izgubili vjeru u tuđe ‘manire’. “Neki dan šećem psa, na povodcu mi visi naravno plastični spremnik u kojem stoje vrećice. Moj pesek ima uvijek istu lokaciju gdje obavlja nuždu. Stao je i ovaj put. Nakon njega sakupljam to, jer naravno znam da tu radnici kose, hodaju po tom djelu travnjaka. Zastaje žena sa biciklom.
Kaže da je u šoku i da rijetko viđa takav scenarij, gdje vlasnik za ljubimcem sakuplja izmet. Odgovorila sam joj da ni u vlastitom dvorištu ne bi ostavila, ovo je grad u kojem živim ja, moja obitelj i ostali ljudi pa ga jednako kao i vlastiti dom cijenim. Samo se glavom naklonila i dok odlazi smiješi se i govori kako ima nade.
A ja ostajem žalosno gledajući za njom, jer očito se svega sa svojih nekih šezdesetak godina nagledala. Nisu samo ljudi krivi koji ne sakupljaju za vlastitim ljubimcima, krivim i one koji bacaju opuške, mlade kojima je cijeli grad/država smetlište. Kultura je nestala, nestao je odgoj, odgoj su preuzeli mobiteli, jer se roditeljima ne da komunicirati/educirati. Najviše od svega nestala je i ljudskost”.
