Međunarodni dan nestale djece svake se godine obilježava 25. svibnja. Ove je godine AMBER Alert Europe, Europski centar za nestalu djecu, u suradnji s nacionalnim institucijama i organizacijama civilnog društva europskih zemalja, najavio pokretanje svoje kampanje ‘Check Think Report’.
Spomenuta inicijativa namijenjena je roditeljima i skrbnicima te im pruža opsežan vodič o tome što učiniti i što očekivati kada im dijete nestane. Ističu da je nestanak važno prijaviti odmah i ne čekati da prođe 24 sata. Naziv kampanje sažima njezine temeljne savjete, a to su provjera, promišljanje i prijava.
Inače, kampanja će započeti istovremeno u 16 zemalja i na 14 jezika, a predvode je ministarstva unutarnjih poslova, nacionalne policije i vodeće neprofitne organizacije posvećene zaštiti djece u Europi. Nažalost, slučajevi nestanaka djece u Hrvatskoj i susjednim zemljama nisu rijetkost, a svake godine u Europi nestane 300 tisuća djece.
Potresni slučajevi
Podsjetimo, slučaj nestanka djevojčice Danke Ilić (2) u Srbiji digao je čitavu regiju na noge. Nestanak je izazvao val neizvjesnosti među lokalnim stanovništvom i potaknuo hitne akcije traganja. Majka je ispričala kako je djevojčica nestala dok je ona brinula o starijem djetetu.
Iako su od nestanka malene Danke prošla gotovo dva mjeseca, okolnosti cijelog slučaja još uvijek nisu razjašnjene. Tijekom istrage pojavile su se brojne teorije o tome što se dogodilo, a prema dosadašnjim saznanjima, djevojčicu su navodno ubili radnici JKP ‘Vodovod’ koji su priznali krivnju i sakrili njezino tijelo, međutim ono još uvijek nije pronađeno.
Potresan slučaj u susjedstvu potaknuo je brojne roditelje da podijele svoja iskustva osjećaja straha kada su iz vida izgubili vlastito dijete. “Jednom prilikom smo izgubili dijete, tada je imalo četiri godine, u potpuno nevjerojatnoj situaciji, sekunda je bila u pitanju, usred strane zemlje (u pitanju je Turska, u gradu Antalija). Em je bio 31. prosinac popodne, tijekom novogodišnje euforije i gužve na ulicama, em je bio i posljednji dan Ramazana, kada su svi mještani pohrlili na ulice i nastala je velika gužva u centru gdje smo se nalazili”, dio je jedne od priča koju je prenio Telegraf.
‘Nije prošla ni minuta’
“Čuvala me studentica, ja četiri godine. Prepričava poslije majci. Imala je bež mantil i da me ne bi vukla, kaže da ne puštam mantil. Nije prošlo minut, ona osjetila da me nema pored nje. Uznemirila se, traži. A onda me vidi preko ulice kako drugu ženu držim za bež mantil i idem s njom”, jedno je od iskustava nestanaka.
“Drugi dan vrtića, dolazim po frajera, presvučem mu papuče, vrata vrtića zatvorena no svatko toliko netko uđe. Sagnem se da stavim papuče u ormarić, dignem glavu lika nema. Gledam gdje je, kao cool sam, možda se vratio u sobu, nije. Zovem ga, nula bodova. Sad sam već u klincu, ne vjerujem što se događa. Gledam vrata pas mater pa nije netko dijete pustio da izađe kroz vrata?!
Izađem van pitam ženu jel’ vidjela dijete, ozbiljno sam u komi jer je mogao na sedam strana, trčim, u glavi mi već da ga je netko ubacio u gepek. Očajna vraćam se u vrtić i kažem nema mi djeteta. Kadli odozgo s kata silazi frajer i čistačica ga vodi za ruku. Dan danas ja sebi ne mogu objasniti kako je on uspio otrčati na drugi kat dok sam ja stavljala papuče. Najveća noćna mora”, ispričala je jedna korisnica na društvenim mrežama.
Znate li što učiniti ako vam dijete nestane: Policija upozorava kada treba prijaviti nestanak
‘Podignem pogled, nje nema’
“Plaža, negdje oko 11 prijepodne. Žena otišla negdje, ostavila mi je da je čuvam. Malecka trpa pijesak u koficu s pomoću lopatice, udaljena od mene nekih dva metra, na desetak metara od vode. Ja čitam nešto, mobilni telefoni još nisu bili u upotrebi. Okrenut sam licem prema njoj, tako da čim dignem pogled vidim je što radi. Pročitam nekoliko redaka, podignem pogled, i tako… Pročitam sljedeći redak, podignem pogled, nje nema.
Gledam lijevo desno, još nezabrinut, nema je. Ustajem, osvrćem se, ne vidim je. Prilazim mjestu gdje se igrala, vidim lopaticu, osvrćem se, osjećam kako mi se stomak polako steže u čvor. Počinjem da je zovem po imenu, pitam ljude okolo jesu li je vidjeli. Ne. Prošlo je manje od minut. Stomak je veličine stegnute šake. Počinjem trčati lijevo desno, derati se i zvati je iz sveg glasa. Odlazim do vode, urlam. Stomak je veličine klikera. Trčim naokolo kao sišao s uma, prošlo je vjerojatno dvije minute, urlam iz sve snage. Želudac je u procesu sažimanja kao kada zvijezda potroši nuklearno gorivo i krene se urušavati u crnu rupu.
Tada se pojavila moja žena. Razdvajamo se i krećemo na suprotne strane. Krećem se, ali to nije moje tijelo, već nečije tuđe koje hoda i dere se. Jedan čovjek mi prilazi i kaže da izgubljenu djecu drže kod neke bine. Trčim tamo i već iz daljine vidim kćer kako stoji na bini, zajedno s još petoro, šestoro izgubljene djece. I dalje drži koficu u ruci. Moje tijelo ponovo postaje moje, skačem na binu (koja je visine jedno metar i dvadeset) hvatam ju onako uplakanu u naručje, osjećam najveće olakšanje u životu koje sam ikada osjetio i vjerojatno koje ću osjetiti ikada. Sreću. Ljubav. Krivnju. Plačem grleći je. Evo plačem sada ponovo se sjećajući svega 27 godina kasnije”, opisao je jedan otac na društvenim mrežama.
Brutalne riječi odvjetnika o slučaju malene Danke: Rekao je ono što mnogi misle
