Vrijeme je Došašća i u prošlu nedjelju su ljudi na svom adventskom vijencu upalili drugu svijeću koja simbolizira ljubav, čime smo korak bliže najradosnijem blagdanu u godini – Božiću.
Posebno je razdoblje u godini kada su ljudi veseli, nastoje što više vremena provesti sa svojim bližnjima te pomagati drugima. Osim toga, mnogi uživaju u posebnim obiteljskim tradicijama i običajima.
Tako je Zagrepčanka Monika (33), s nama podijelila jednu posebnu tradiciju koju je njegovala njezina baka, a kasnije je u istoj uživala sa svojim unukama. Kako nam je objasnila, nije riječ o zagrebačkoj tradiciji, ali je njezina baka, jednom kada se doselila u Zagreb, sa sobom dovela i ‘dio običaja’ iz svog kraja.
‘Baka nas je naučila običaju iz njezina kraja’
Naime, nekada je u selima diljem Bosne, bio običaj da mladi ljudi na Badnjak, nose takozvane ‘badnjake’ od kuće do kuće u selu, a zauzvrat bi im ljudi davali poklone.
“Nas je tom običaju naučila pokojna baka koja je prije rata došla u Zagreb. Uvijek bi nam pričala kako su oni kao klinci i mladi ljudi nosili grančice, takozvane ‘badnjake’ te kucali od vrata do vrata u selu i izvikivali prigodne riječi, a ljudi bi im onda davali poklone”, kaže Monika te dodaje kako je njihova baka, svojim unukama prenijela taj običaj. Doduše, u malo modificiranom obliku.
“Kako mi živimo u gradu, gdje, koliko je meni poznato taj običaj nije postojao, morali smo se malo prilagoditi. Naime, baka je tada živjela s nama, pa smo se moje sestre i ja, u ranu zoru (oko 4 sata) na Badnjak, budile i nosile baki grančice od lijeske.
Majka u užasnoj situaciji zavapila za pomoć: ‘Većina ljudi uopće ne shvaća kakav je to život’
Na Badnjak bi dobile dva poklona
Stale bismo ispred njezine sobe i prigušenim glasom vikale ‘oj domaćine’, tako da se roditelji ne probude, ali da nas baka čuje. Onda bi ona rekla ‘oj’, a mi bi na to odgovorile ‘Badnjak na kuću, sreća u kuću, a baka bi rekla: ‘ajde, ajde’, i mi bismo ušle u sobu. Tad bismo se malo podružile s bakom, ostavili joj grančice, a ona bi meni i mlađoj sestri dala po 20 kuna i čokoladu, a starijoj sestri 50 kuna i čokoladu”, prisjeća se Monika.
Kako kaže, ta joj je tradicija iz djetinjstva ostala u lijepom sjećanju. “Mi smo taj običaj obožavale, danima prije bi ga iščekivale i tjerali mamu i tatu da odu ubrati nam grančice koje smo nosile kao badnjake. Tim više nam je sve to bilo super jer naši prijatelji nisu bili upoznati s tom tradicijom pa smo osjećale da je to nešto zaista posebno.
Naravno, bile smo oduševljene i činjenicom da na Badnjak dobivamo dva poklona, jedan od bake, a drugi ispod bora, za kojeg su nam mama i tata rekli da ih donosi mali Isus, a otvarali smo ih na Badnju večer, nakon zajedničke večere”, priča Monika kojoj je veoma drago da su ‘dašak’ starih seoskih običaja, barem na kratko, uspjele prenijeti i u metropolu.
Isti običaj, s malim razlikama, i u drugim krajevima
Dodaje i kako je njenoj mlađoj sestri uvijek bilo krivo jer nije imala prilike iskusiti ovaj običaj na selu odakle je izvorno potjecao jer je nošenje badnjaka, prema bakinim pričama, uvijek zvučalo kao prava avantura.
“Badnjake smo nosili baki s tatine strane, ali takav je običaj, s malim razlikama, postojao i u selu gdje je odrasla moja mama, nedaleko Banja Luke. Oni su pak išli nositi badnjak kod stričeva i najbližih susjeda. Odsjekla bi se velika hrastova grana i prislonila uz kuću, nju su zvali ‘badnjak’. Djeca bi tom granom cimali, a šuštavo lišće bi udaralo po krovu.
Pri tom bi zvali: ‘Domaćine čuješ li?’, a on bi iznutra vikao, ‘čujem čujem’, a onda bi djeca vikala: ‘badnjak na kuću’, a domaćini odgovarali: ‘Bog i Gospe u kuću. Ajde unutra’. Tada bi ušli i malo se podružili, a djeca bi dobila mali kuglof ukrašen kockama šećera. Bio je u obliku kruga pa su ga djeca zvala ‘kovrtanj’. Ako je obitelj bila bogatija djeci bi dali i poneki slatkiš”, objašnjava Monika.
Muškarac na Adventu zgrozio pojedine građane: ‘U desetak minuta zaradio je sigurno 50 eura’
‘Svi su se trudili ‘podignuti badnjak’ kod bogatijih ljudi’
Dodaje i kako se ta hrastova grana držala dokle god bi se držao i bor, a također se išlo u ranim jutarnjim satima, oko 5, dok je još bio mrak. “Mama mi je pričala da bi hodali po visokom snijegu, kako je to samo nekad znalo napadati, do koljena, pa je to djeci bila prava zimska idila. Također, svi su trudili ‘dići badnjak’ kod onih ‘podmazanijih’ seljana jer su i pokloni bili bolji. Primjerice, ako je netko radio u Njemačkoj, znalo se da će i pokloni biti bolji, a ponekad su dijelili i novce”, prepričava nam.
Iako su ovi običaji danas zamrli, a i sama Monika priznaje da su zadnji ‘badnjak’ svojoj baki nosile prije više od 15 godina, neke tradicije ostaju nezamjenjiv dio kulturnog nasljeđa, podsjećajući nas na zajedništvo i toplinu prošlih, minulih vremena.
