“Iksica” je kamen temeljac kvalitetnog studentskog života. Dokument koji se uredno može prodati za nisku troznamenkastu cifru eura na oglasniku neizostavno je studentsko iskustvo, pogotovo za one koji dolaze studirati u gradove van svog prebivališta. Zbog visokih cijena najamnina stanova za sve one koji nisu uspjeli doći do sobe u studentskom domu, i općenito visokih cijena namirnica diljem zemlje, mnogima je svaka subvencija zlata vrijedna. Jedini je problem što se ove sezone neke popularne zagrebačke menze obnavljaju, pa se u aktivnima svaraju goleme gužve u vrijeme ručka.
Kako bi se smanjilo čekanje u redovima za vrijeme obnove nekih objekata, a usput i pružila prilika studentima iz Novog Zagreba, u ponedjeljak 5. studenog je otvorena nova studentska menza u privremenoj zgradi sveučilišta u ulici Radoslava Cimermana. Kako su napisali u priopćenju, projekt je koštao 60 tisuća eura, a nudi ukupno 80 sjedećih mjesta preko 20 stolova. Hrana se ne priprema, već dolazi iz menze SC-a Stjepan Radić, a mi smo se povodom otvorenja zaputili na popularne studentske lokacije i provjerili kolike su gužve, kakva je hrana i koliko su studenti uopće zadovoljni ponudom jela.
Da će biti problema u određenim dijelovima grada, vidjelo se po najavi privremenog zatvaranja dvije menze u Zagrebu, one na Veterini i na Tehničkom veleučilištu. Ipak, prvo neugodno iznenađenje dočekalo nas je na Britanskom trgu. Tamo se naime nalazi skrivena menza studenata ALU-a. Ulaskom u sunčano dvorište primijetili smo veliki broj građevinara koji su u procesu obnove zgrade koja je teško stradala u potresu. Ista sudbina zadesila je i menzu na FSB-u u blizini Filozofskog fakulteta i FER-a. Prevedno, ništa od ručka.
Gužve na Savskoj, a hrana im ‘ne valja’
Ipak, stari studentski klasici ne izlaze iz mode. Dolaskom na Savsku cestu u zgradu SC-a malo iza podneva, ugledali smo golemu “gusjenicu” od reda za tzv. sporu i brzu liniju prehrane. Za početak smo malo osluškivali komentare studenata, u redu se čeka strpljivo, čini se da je ovaj objekt u pravilu iznimno popularan. Ipak, hrana je daleko od sjajne. Dok se još u tzv. sporoj menzi može pojesti i neko od jela “na žlicu”, brza menza nudi pizze, pržene lignje i sličnu hranu.
Po izlasku smo ulovili jednog mladića s diplomskog studija koji nam je ispričao kako stvari stoje. “SC menza je daleko najgora, razlika između spore i brze verzije je minorna, gotovo nepostojeća. Problem je što je ova menza nekako svima blizu pa imate ovaj red koji i sami gledate. U pravilu se čeka oko pola sata”. Neki drugi studenti uopće ne gledaju što jedu, cijena im je jedino mjerilo. Bez obzira na upitnu kvalitetu hrane, veći je problem što se u ovoj menzi, a pokazalo se i u ostalima, teško može pojesti nešto u kraćim pauzama, pogotovo ako govorimo o dolasku i povratku sa fakulteta između predavanja.
Nešto sretniju situaciju smo zatekli u Veslačkoj ulici. Odmah preko puta sportskog centra “Zagrebello” nalazi se menza u kojoj nešto prije 13 sati nismo zatekli veliku gužvu, čekalo se do nekoliko minuta na red. Jedan od prisutnih nam priča kako je ova menza “standardna”, a najčešći komentar je “ok”. Primijetili smo i nekoliko stranih studenata, no oni nisu bili raspoloženi komentirati hranu. Sličan status uživa i FER, a na sami spomen SC-a se većini prisutnih “diže kosa na glavi”. Paradoksalno, najmrža menza ujedno je i najpopularnija.
Vruće teme Gradske skupštine: U četvrtak će frcati iskre, počelo je već danas
Strogo čuvana tajna na istoku grada
Neki su pak već veterani studentske prehrane u gradu, pa nisu ni trebali novinarska pitanja. Jedan od iskusnijih nam govori: “Sa menzama treba znati. Nije svaka ista, u nekima valja jedno, u drugima nešto drugo. Primjerice, ja imam sreću da sam student na kampusu Borongaj. E to je najbolja menza (s tvrdnjom se slaže i autor teksta). To je velikoj većini studenata ipak potpuno neisplativo jer je riječ o odlasku na drugi kraj grada”, pojasnio nam je.
Na dobrom je glasu zato malena menza u blizini studentskog doma na Lašćini, u kvartu Maksimir. Mala zabačena oaza usred rezidencijalne zagrebačke četvrti nudi posve drugačije iskustvo. “Tamo kuhaju starije gospođe, tete kuharice kuhaju sa šmekom bakine kuhinje, blago onima koji jedu tamo svaki dan”, govori i dodaje kako je cijena dobre prehrane visoka. Dom na Lašćini je u najmanju ruku u upitnom stanju. Problema ima i menza, no o tome na samom kraju teksta.
Nakon Veslačke ulice ostalo nam je još posjetiti novootvorenu hranionicu, prvu na području Novog Zagreba. Nalazi se unutar privremene zgrade Sveučilišta i od svih posjećenih menzi u ovoj gradskoj šetnji (a i po pamćenju iz studentskih dana) niti jedna u gradu se ne može mjeriti s onime što nudi novi restoran “Gaudeamus”. Ulaskom u zgradu stječe se dojam koji ostavljaju puno jači studentski gradovi od Zagreba. Riječ je o pravom studentskom centru modernog tipa.
I dalje se pamte dlake i crvi sa Save
U njoj smo zatekli polupopunjeni kapacitet, veći broj profesora, ali i nešto studenata za ručkom. Odmah pored nalazi se i kafić, a cijene su uz subvenciju itekako povoljne. Za dva ili malo manje eura i dalje je moguće pojesti veliki ručak. Atmosfera je drugačija nego na ostalim mjestima, dojma smo kako u prvim danima nedostaje studentskog duha u ovim prostorijama.
Vrlo važno, na svim lokacijama smo provjerili i stanje sanitarnih čvorova, barem onih muških. Napredak u odnosu na nešto dalju prošlost s početka prošlog desetljeća je zamjetna, a poslali smo i upit jednom od veterana menzi koji nam je potvrdio kako se stanje po tom pitanju promijenilo na bolje.
Ipak, nije da nema problema. Primjerice baš na Lašćini koju smo hvalili, nekoliko je dana u listopadu posluživan je doručak u vrijeme večere. Ravnateljstvo se pravda manjom osoblja i bolovanjima. Nakon skandala s dlakama i ostalim stranim predmetima u jelima prije dvije godine, ovi problemi se čine bezazlenima. Da je student biti lako, student bi bio svatko.
