Veći dio umirovljenika danas lošije živi nego prije nekoliko godina. Male mirovine, visoke cijene i sve teži život. Tako je umirovljenica Ana koja je stajala u redu u dućanu, počela svoju priču. “Znate, nije danas lako. Muž i ja smo izbjegli iz Vukovara, i došli smo u Zagreb s djecom. Muž otišao na ratište i na žalost zarobili su ga”, priča gospođa Ana.
Kaže kako su sve uspjeli preživjeti i podići dva sina, školovati ih, završili su fakultete, zaposlili se i danas su sretni odrasli ljudi. “A mi, mi smo razočarani, stvarno. Mirovine male, jedva pokrijemo režije i hranu. A cijene… vidite i sami, sve ide gore. Svaki put kad dođem u dućan, isto se pitam što je sada poskupjelo preko svake mjere”, kaže naša sugovornica.
Priča kako je sve teže živjeti, sve je tužnije, a to se nije smjelo dogoditi. Otvara novčanik i govori kako podigne novce da ima za dućan, što treba kupiti i svaki mjesec sve brže taj novac nestaje. “Evo za ovo sam mogla kupiti puno stvari, sada gledajte stvari za juhu, kruh, mlijeko, jogurt i malo mesa na akciji. 30 eura nestane u trenu. To je sve! Pa zar to nije žalosno?”, pita se gospođa Ana.
‘Moj se muž pita je li se za ovo borio’
U razgovoru gospođa Ana kaže kako je žalosno sve što se događa oko nas.
“Moj muž često kaže, zapravo se pita, je li se za ovo borio. Jedni kradu, druge baš briga za narod. Pa je li normalo da tamo neki balavac ukrade 30 milijuna i pobjegne? Nije to lako slušati. Nema u njemu ljutnje, više neka tuga”, kaže gospođa Ana.
Dodaje kako smo došli do toga da u svojoj državi teško živimo, da oni koji su ostavljali svoje zdravlje radeći i boreći se za svoju zemlju danas gledaju što će jesti. “Da nam sinovi ne pomažu, ne znam kako bismo. Oni imaju svoje živote, svoje brige, ali opet nađu načina. Bez njih… stvarno ne znam. Znate što je najgore? Što se čovjek navikne šutjeti”, rekla je gospođa Ana.
