Povodom obilježavanja Svjetskog dana srca 29. rujna donosimo donosimo niz članaka na tu temu kako bismo upozorili na važnost očuvanja tog organa. Razgovaramo s liječnicima te donosimo iskustva oboljelih kako bismo informirali javnost o prevenciji bolesti, ali i prepoznavanju simptoma na vrijeme kako bi se spriječili fatalni ishodi.
Andro je imao samo 25 godina kada je saznao dijagnozu koja ga je zamalo koštala života. Mladi otac, s dvije male djevojčice i mladom suprugom, morao je krenuti u tešku borbu s jednim od najtežih oblika raka – rakom limfnih čvorova.
No, taman kada je mislio da će njegov život napokon krenuti dalje i da ponovno može biti zdrav čovjek, doživio je i srčani udar, čime je iznova krenula njegova borba za život.
Dvije teške bolesti nisu pokolebale Andru, danas 47-godišnjaka, koji je unatoč dijagnozama uspio zadržati pozitivan duh te je svoju priču odlučio podijeliti s nama kako bi upozorio druge da pravovremeno reagiraju na simptome koje osjete i time spriječe najgori scenarij.
Ovo je Andrina priča.
Najčešća zloćudna bolest današnjice: Velika je prijetnja Hrvatima, a o njoj se nedovoljno govori
‘Ostao sam zatečen’
“Sve je počelo kada sam imao 25 godina, bio sam mladi otac i dobrovoljni davatelj krvi. Taj put išao sam već peti ili šesti put dati krv, ali nisam mogao jer mi je hemoglobin bio nizak pa su me odbili i rekli da sam anemičan i da moram napraviti pretrage pa dati krv kasnije”, započeo je svoju tešku priču Andro.
“Zatim je došla i visoka temperatura i otišao sam raditi pretrage te su me liječnici poslali na rendgen pluća. Na rendgenu su se pokazale mrlje preko pluća i poslali su me na pulmologiju gdje mi pulmologinja tamo vrlo neprofesionalno rekla da vrlo vjerojatno imam rak pluća na što sam ja ostao zatečen i bez teksta, blago rečeno.
Onda sam ja s tim nalazom otišao izbezumljen kod svoje liječnice opće prakse te mi je ona rekla da to nije tako i da se smirim i da to ne mora biti rak pluća. Rekla mi je da puno stvari ima između pluća i prsnoga koša tako da može biti puno stvari. Mene to svejedno nije smirilo, ali onda smo išli na CT pluća, gdje se pokazalo da ipak nije rak pluća nego tumor limfnih čvorova.
Onda su me poslali na dodatne pretrage te su dijagnosticirali Castelmanovu bolest. To je rijedak tumor koji pogađa jednu u milijun osoba, ali je isto tako benigan, nije toliko opasan, ali tada se nije znalo puno o njemu i nije postojalo adekvatno liječenje. Zatim su me poslali u KBC Zagreb (Rebro) da naprave biopsiju čvora, odnosno da operacijom izvade čvor i da definiraju točno moj problem.”
Hodgkinov limfom
“Onda je došlo do toga da mi kažu da vjerojatno imam Hodgkinov limfom i dali su mi dvije mogućnosti. Jedan doktor mi je rekao da vjerojatno ima toga dosta toga u prsima s obje strane i da je prva opcija teška operacija kojom bi mi otvorili prsni koš po sredini i izvadili mi sve odjednom ili druga opcija da me operiraju s boka ispod ruke pa kad ta strana zaraste da operiraju drugu stranu.
Ja nisam bio ni za jednu ni za drugu opciju jer su obje rizične i teške za oporavak pa sam ja pitao ima li možda treća opcija, na što je on rekao da ima kemoterapija. Ja sam odgovorio da onda želim kemoterapiju, na što mi je liječnik kazao da ćemo prvo krenuti sa zračenjem u Splitu i dobio sam kemoterapiju za Hodgkinov limfom. Imao sam zračenje prsnog koša koje je trajalo mjesec dana, dakle maksimalno moguće.
Nakon toga imao sam niz operacija i biopsija da bi došao do stadija 3+, rak se povećavao i onda su me poslali na Rebro na transplantaciju matičnih stanica. Nisu presađivali tuđe matične stanice, nego su izvukli moje stanice iz mene jer je tijelu bilo lakše prihvatiti moje stanice, a i sigurnije. Nakon stvarno teških 30 dana, tijekom kojih sam čak izgubio 30 kilograma, moj rak je bio u remisiji, povukao se i bio sam skroz izliječen. I moram reći da je do danas tako i ostalo.
Međutim, nekih pet, šest godina nakon osjetio sam jaku bol u prsištu i mislio sam da mi je to od želudca jer se sve dogodilo nakon jela. Otišao sam s posla kući i nisam obraćao pažnju i kad sam opet sutradan otišao na posao, nakon jela vratila se bol koja je bila još i gora i počeo sam povraćati. Imao sam osjećaj kao da mi slon sjedi na prsima i rekao sam kolegi da mislim da imam sve simptome srčanog udara, ali to je bilo više rečeno u šali.
Kolega se zabrinuo i pitao hoćemo na hitnu, ali ja sam rekao da je vjerojatno u pitanju želudac. Došao sam kući, bio je vikend i otišao sam usred noći na WC i ista se bol ponovila. Već sam postao zabrinut zbog toga i tada sam odlučio otići na hitnu.”
‘Sva tri puta je bio srčani udar’
U bolnici su mi prvo rekli da imam GERB (vraćanje želučanog sadržaja u jednjak) i dali su mi tablete za smirenje toga i razrjeđivanje krvi, međutim su me uputili na hitni kardiološki, gdje su mi vadili krv i vidjeli da su mi povećani srčani markeri koji upućuju na srčani udar. Odmah su me ostavili u bolnici i napravili koronarografiju, odnosno kroz žile su mi ušli u srce i vidjeli da je došlo do začepljenja dviju arterija koje vode do srca i hitno sam odmah prebačen i stavljen za operaciju.
Liječnici su mi rekli da je sva ta tri puta bio srčani udar i da sam ja sva tri puta to preživio na nogama i da je to nevjerojatno i sreća da sam došao taj dan jer da sam samo jedan dan zakasnio, bilo bi prekasno. Međutim, nisu me smjeli odmah operirati jer su mi na hitnoj dali tablete za razrjeđivanje krvi pa se moralo čekati da prođe učinak tableta kako ne bih iskrvario tijekom operacije.
Morao sam imati otvorenu operaciju srca. Izvadili su mi iz noge vene i napravili dva bypassa na srcu. Dvije vene su premostile dvije začepljene krvne žile i spojili ih na srce tako da ono može normalno raditi. I sve je to završilo dobro, ali je srce ostalo oštećeno. Imam kardiopatiju jer je srce pretrpjelo velika oštećenja i postao sam tjelesni invalid kojem srce radi s kapacitetom od 40 posto, a kod zdravog čovjeka srce radi od 65 do 70 posto. Meni je kapacitet umanjen pa se brže umaram i postao sam trajni invalid.”
‘Imam samo jednu želju – biti zdrav’
“U međuvremenu, dok sam se oporavljao prvih 15 dana, ponovno je napravljena greška doktora jer se poslije operacije dobiju tablete koje se piju. Također se dobije i tableta za izmokravanje koja dok srce ne vrati svoj normalni ritam prazni vodu iz čovjeka i tjera ga mokriti jer sva voda koja se oko srca zadržava, srce je ne može dovoljno ispumpati pa se tabletama to izbacuje.
Međutim, moj kardiokirurg je prijevremeno ukinuo tu tabletu, već nakon 14 dana. Rekao je da je meni dobro i da mi to ne treba, ali je bio u krivu jer nakon što sam prestao piti tablete, ja sam se počeo osjećati loše jer moje srce nije moglo toliko pumpati i skupila se voda do mjere da je srce jedva kucalo jer je bilo oko njega puno vode. To su nekako riješili, međutim, to je dodatno oštetilo srce.
Nastavio sam piti tabletu za izmokravanje narednih šest mjeseci dok se sve nije reguliralo. U fazi oporavka sam opet izgubio do 20-30 kilograma jer mjesecima nakon operacije nisam mogao jesti kao prije. Od tada do danas moram piti desetak različitih tableta svakodnevno od betablokatora do tableta za masnoću i drugih vrsta različitih tableta koje moram piti doživotno.
Sa samo 40 godina završio sam u mirovini, s 80 postotnim oštećenjem organizma. Život mi je sada takav, ali nadam se da više neće ići na gore. Zaista, od svih želja koje sam imao, danas imam samo jednu, a to je da budem zdrav”, ispričao je Andro.
18 tisuća Zagrepčana boluje od ove neizlječive bolesti: ‘Stalno su u strahu, u njima je nemir’
