Alkoholizam je ozbiljan društveni i zdravstveni problem koji pogađa milijune ljudi širom svijeta. To je stanje u kojem osoba gubi kontrolu nad konzumacijom alkohola, unatoč negativnim posljedicama po vlastito zdravlje, obiteljske i socijalne odnose te profesionalni život. Alkohol, iako društveno prihvaćen i legalan, može izazvati ovisnost koja se razvija postupno, često neprimjetno, dok posljedice postaju sve ozbiljnije. Alkoholizam ne utječe samo na pojedinca, već ima široke društvene i ekonomske posljedice, uključujući povećan rizik od prometnih nesreća, nasilja, bolesti jetre i mentalnih poremećaja. Hrvatska ima oko 250.000 alkoholičara i spada među prvih pet zemalja EU po konzumaciji alkohola.
Povodom Mjeseca borbe protiv ovisnosti razgovarali smo s Mijom Benićem, liječenim alkoholičarem. Djetinjstvo je proveo na selu, odrastanje je bilo uz oca alkoholičara, ali tipično selo, škola, čuvanje stada. Srednja škola mu nije išla, pa otišao u vojsku i nakon toga se vratio kući na selo. Otac ga usmjerava na tečaj za varioca i odlazi k sestri u Zagreb gdje se zapošljava i istovremeno nastavlja školovanje.
„Tu dolazimo do početka alkoholizma. Imao sam dva sata lufta između posla i škole, pa sam s dečkima išli do parka, u dućanu bi kupili vino i pili. Ja sam pio sokove, i tu su dečki govorili kakav si ti dečko, muškarac, nećeš popiti. Uzeo sam ja pivu, i sutradan i tako je to išlo jedna, pa dvije, pa tri pive i onda je krenulo. Počeo sam na poslu s dečkima piti svakodnevno i to je trajalo do pred rat“, priča nam Mijo.
‘Išli smo piti, što god, samo da se ubiješ’
Otišao je u rat, no više je počeo piti nakon rata zbog razočarenja. Tada je krenulo „ubijanje“ u alkoholu, pio je velike količine alkohola i krenuli su problemi kod kuće.
„Moj otac, ja kao alkoholičari pronalazili smo sve načine da dođemo alkohola, nismo željeli čuti nikakve savjete, bili smo u svom filmu. Pio sam svaki dan po litru Lava ili deset „unučića“ plus na poslu. Na poslu smo imali taktiku, ako sam bio pijan nisam išao na posao, ali to je bilo rijetko. Radio sam u državnoj tvrtki, a alkohol je tekao u potocima, bio je na svakom uglu. Ujutro se dogovorimo idemo napraviti posao, odnosno koliko se traži od nas, e onda smo išli piti, što god, samo da se ubiješ. To je trajalo, moje muljanje, laganje i onda su došle nedaće. Ali meni je bilo dobro“, kaže Mijo.
I dok je njemu bilo dobro, obitelji nije, djeca su patila.
„Djeca kada su me vidjela išla su kroz drugu ulicu. Na poslu prodaješ cipele samo da dođeš do alkohola. Nije te briga za kuću, jesu li djeca gladna ili ne. Moja srećom nisu. Ali alkoholičari kažu mi smo odgojili djecu, nisu. Naše su supruge nosile taj teret, othranile djecu, plaćale račune. Mi možemo donijeti novce doma, ali nismo pridonijeli ljudskosti, svojoj djeci. Izvlačio sam se kada su djeca bila na način da im kažem da idemo na sladoled da bi ja mogao kupiti ili popiti „unučića“. Doma sam skrivao „unučiće““, priča nam naš sugovornik. Mijo kaže kako su uvijek muljali i lagali ti nalazili načine kako doći do alkohola. Kaže kako je alkoholizam dotukao njegovu obitelj, ali opet kaže imali su sve.
(Foto: Boris Kovacev / CROPIX)
Sinova rečenica ga je otrijeznila
Većina alkoholičara koji kažu da su sami otišli na liječenje lažu, ili su otjerani na liječenje s posla ili su pred vratima ih čekali koferi, poručuje Mijo. Na liječenje je krenuo nakon što je navršio više od trideset godina.
„Prvo liječenje je bilo ambulantno. Dobio sam uputnicu za Vrapče, malo sam pričao s doktorom i rekao mi da se vidimo za mjesec dana. Nisam onda pio. Pitao sam doktora mogu li ići raditi, nakon nekih pola godine, rekao je možete. Prošlo je godinu, dvije, tri i vratio sam se u alkoholizam i to je trajalo par godina. Tvrtka nas je svake godine slala na sistematski i jedne godine nisam prošao, gama je bila visoka i morao sam liječenje“, prisjeća se Mijo.
U dnevnoj bolnici je proveo mjesec dana, predavanja socijalnih radnika, pedagoga… Nakon što je odradio to liječenje Mijo se vratio na posao i vratio se alkoholizmu.
„Ne da sam pio, nego sam se ubijao. To je trajalo dok jedan dan 29. travnja 2009. godine, pao sam u potok koliko sam bio pijan. Došao sam kući, skinuo se i legao. Kada sam se ustao, išao sam piti vode i udario sam glavom o ormarić. Supruga je bila vani, onda su me ugurali u auto, ali se sjećam u podsvijesti da moj sin govori – zar moram svoga oca voziti u bolnicu? Imao sam imao 2,30 promila, odvezli su me na Sveti Duh pokrpali i u Vrapče. Na šestom odjelu je nešto što se zove podmornica gdje stavljaju ljude na triježnjenje, mala soba, madrac i vas bace unutra i trijeznite se. Kada se otrijeznite puštaju vas kući, no ja sam rekao da ne idem i ne idem iz podmornice dok ne shvatim neke stvari“, kaže Mijo.
‘Priznaj da si alkoholičar’
Nakon svega, prebacili su ga na odjel gdje je ponovno proveo mjesec dana i pustili ga kući. Počeo je odlaziti na sastanke u klubove liječenih alkoholičara, prvi mu nije odgovarao pa je našao drugi. Tamo je razgovarao sa socijalnim radnicima, ali problem je bio što je kako kaže bio pasivni promatrač zbog čega je padao u recidive. No, nakon trećeg liječenja Mijo se aktivno uključio u rad drugog kluba, počeo je apstinirati, shvaćati što se događa.
„Stariji apstinenti su me vodili sa sobom na skupštine, da ja čujem od drugih koliko apstiniraju. Ja sam to sve upijao, nisam više bio pasivan. Svake godine smo išli na izlete, vodili smo studente koji studiraju socijalni rad i bili su kod nas na praksi. Čudili su se kako se zabavljamo bez alkohola. Organizirale su sportske igre, večeri poezije, Valentinovo, trijezni tramvaj…“, kaže naš sugovornik.
Dodaje kako danas s obitelji lijepo živi. Supruga mu nikada nije prebacivala da je alkoholičar, a djeca su ga, kaže, zavoljela. „Kad netko kaže ne moraju svi znati da si liječeni alkoholičar, ma priznaj, priznaj svima u okolini. Vi ako ste moj prijatelj i ja vama kažem da sam se liječio, ako ste pravi prijatelj nećete me ponuditi s alkoholom. Sada živim u toj fazi sada već 17 godina, idiličnim životom“, zaključuje Mijo.
