Ako pitate Zagrepčane koji je grad najljepši na svijetu, svi će vam reći – Zagreb! Nekada mu je granica bila na rijeci Savi, a nakon što je prešao Savu i proširio se, očekivalo se da će razvoj biti planiran i u skladu sa svim urbanističkim pravilima. No, kao to obično biva, jedno su želje, a drugo je stvarnost.
U Zagrebu se danas grade zgrade na svakom koraku, umjesto zelenila oko novih zgrada niču betonske površine i parkirališna mjesta, umjesto hlada po ljeti mi imamo vrući asfalt i visoke temperature. Razvoj Zagreba je kroz veći dio njegove povijesti bio međuigra planiranja i nereda, kaže Maroje Mrduljaš arhitekt, teoretičar i kritičar arhitekture i profesor na Arhitektonskom fakultetu. Tako na primjer građani vole Donji grad koji je jedan od nositelja urbanog identiteta.
“Poznajemo ga po urednoj, pravilnoj blokovskoj strukturi i dopadljivim historicističkim fasadama zgrada okrenutima prema ulici. No, od njegovog samog nastanka, unutrašnja dvorišta tih blokova razvijaju se stihijski, kao paralelni grad u gradu. Umjesto da to bude javni ili barem zeleni prostor, u njemu se grade uglavnom improvizirane strukture bez ikakve urbane logike. Ponekad nalazimo na zanimljive i slikovite ambijente, a ta improvizacija nekada je doprinosila i sadržajnoj heterogenosti centra grada, danas ipak najviše možemo govoriti o neredu i previše lako upropaštenom potencijalu.
Sa širenjem grada, učestalo se preskakalo goruće probleme pa primjerice u geometrijskom središtu grada imamo Trnje koje je urbanistički potpuno nekonsolidirano. Dakle, Zagreb je prepun raznolikih urbanih fragmenata od kojih su neki razmjerno zanimljivi, no izostaje snaga da se oni povežu u kakvu-takvu cjelinu”, kaže Mrduljaš.
Ovo su najzapušteniji zagrebački kvartovi: ‘Pa mi još uvijek nemamo kanalizaciju’
Planiranje se promijenilo
Dragan Damjanović, profesor i predstojnik Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta kaže kako se Grad Zagreb i u zadnjih nekoliko desetljeća, ako zanemarimo bespravno izgrađene objekte koji su problem ovoga grada već stotinjak godina, u osnovi razvija prema postojećim urbanističkim planovima, samo je problem što se planiranje grada nakon 1991. godine bitno promijenilo.
Dodaje kako je raspadom komunizma došlo do nestanka većine postojećih velikih arhitektonskih projektnih i građevinskih poduzeća, a istodobno je došlo do otvaranja velikoga broja novih privatnih arhitektonskih projektnih poduzeća koja su započela borbu za svoj udio na tržištu.
“To je dovelo do atomizacije pristupa projektiranju stambenih i poslovnih, pa ponekad i javnih objekata – više se nije osmišljavao grad ili naselje kao cjelina već samo objekt koji je arhitektonskom poduzeću povjerio investitor. Realizacija javnih zgrada, osobito vrtića i škola, pri tome nije glavni problem.
Bez njih bi zagrebački kvartovi bili neprepoznatljivi: ‘Ako ih ne diramo, one ne diraju nas’
Ona doista zna potrajati, međutim, građevine ovoga tipa odreda se ubrajaju u najbolje primjere suvremene hrvatske javne arhitekture. Spomenut ću tek neke primjere, poput vrtića „Vedri dani“, „Jarun“, „Šegrt Hlapić“, „Medo Brundo“, „Sunčana“, „Remetinec“ ili škola u Sesvetskoj Sopnici, Vrbanima i Kajzerici. Većina navedenih škola i vrtića međutim izgleda kao kakav svemirski brod koji se spustio usred urbanističkog kaosa“, ocjenjuje Damjanović.
Glavni je, dakle, problem taj što pri izgradnji novih zgrada svaka građevina ima vlastite gabarite, drugačiju obradu pročelja, a ponekad se susjedne zgrade ne smještaju niti na istu građevnu liniju. Dolazi učestalo i do sraza poslovnih i stambenih sadržaja, upozorava Damjanović – poslovni lokali, kafići i restorani u prizemlju, koji zauzimaju dio javnog prostora izmjenjuju se s prostorima namijenjenim stanovanju što zbog buke sigurno ne pridonosi kvaliteti života. U konačnici, kaže Damjanović, autor knjiga Arhitekt Herman Bollé i Zagreb, Architectural Atlas, parcele su preizgrađene i nedostaju zelene površine, dječja i sportska igrališta.
Grad kao sustav pripada svima – on je javno dobro
Na najmanjoj površini niče zgrada, nogostupi se smanjuju, nema parkirališnih mjesta, a dio slobodne površine koji postoji oko zgrade se betonira i tako smo okruženi betonom, umjesto zelenim površinama. „I sam sam u šoku kad vidim pojedine gradnje i nije mi jasno kako su mogle dobiti građevinsku ili uporabnu dozvolu. Često trčim po podsljemenskoj zoni i tamo svjedočimo kojekakvim uzurpacijama među kojima je naročito pogubna bila ona koja je sistemski dozvoljena potpuno nepotrebnim širenjem građevinskih zona koje su pojele prirodu.
Ta širenja vjerojatno imaju znatan utjecaj na klimu i eko-sustave grada. Danas se uglavnom gradi od parcele do parcele, jer su takve investicijske okolnosti. Zaboravlja se da grad kao sustav pripada svima, on je javno dobro, i svaka se gradnja mora uklopiti u puno širu sliku iz koje profitira i investitor ali i čitava zajednica. Za aktualno stanje smo svi krivi“, kaže Mrduljaš.
Problem betonizacije moguće je riješiti isključivo zakonskom regulativom, upozorava Damjanović. Nadalje, Damjanović dodaje da treba jasno definirati koliko zgrade smiju biti visoke i koju površinu mogu zauzimati, zajedno s pripadajućim površinama za parkiranje, obzirom na zelene površine koje bi ih trebale okruživati i prometnice koje ih vežu s ostalim dijelovima grada.
“S klimatskim promjenama koje se sve više ubrzavaju to u još većoj mjeri postaje imperativ, jer sve četvrti u kojima nema dovoljno zelenih površina daleko se brže zagrijavaju i ljeti postaju užegle pustinje. I sam sam imao prilike tome posvjedočiti. Nakon što sam se s Borovja preselio u Dugave primijetio sam koliko su u Dugavama ugodnije ljetne noći zbog velikih zelenih površina koje okružuju većinu zgrada i velikog parka u sredini naselja”, kaže Damjanović.
Najviše izgrađeno u Zagrebu
U prvih šest mjeseci 2023. godine prosječna cijena kvadrata prodanih stanova iznosila je 2.219 eura, dok je prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj u istom razdoblju prodano 2.353 novih stanova, od čega ih je 999 prodano u Zagrebu. Osim toga u glavnom gradu izgrađeno je i najviše stambenih kvadrata u Hrvatskoj, odnosno 158.147 kvadrata dok je u ostatku države izgrađeno 90.370 kvadrata.
Ekonomske i financijske prilike u Hrvatskoj su prilično nazadne, a građanima su nekretnine najjednostavniji oblik štednje ili investiranja. Potražnja je puno veća od ponude, tržištem vladaju investitori koji mahom nemaju nikakvog interesa za javnu domenu i urbanost, a gradske službe nemaju snage, znanja ili volje usmjeravati te procese, smatra Mrduljaš.
Zagrepčani otkrili koje kvartove treba zaobilaziti: ‘Dođu gosti i čude se u kojem smradu živiš’
“Uzorni primjer urbane uređenosti, pa i socijalne pravde u stanovanju je Beč. Tamo je grad vodeći investitor u toj domeni, i to već duže od stotinu godina. Privatni investitori su se pak usmjerili u velike projekte uredskih i drugih komercijalnih programa u kojima se dozvoljavaju velike gustoće i veliki profiti, no na koncentriranim, precizno definiranim lokacijama i prema vrlo jasnim pravilima. Dakle, modeli su razmjerno jednostavni, no njihovo kultiviranje jako dugo traje. Mi se krećemo u suprotnom pravcu, umjesto da postavimo održive razvojne modele i postepeno ih implementiramo tako da za njih senzibiliziramo sve dionike, digli smo ruke od usmjeravanja urbanog razvoja”, smatra Mrduljaš.
U trenutnim uvjetima iznimno visokih cijena stanova pri kupnji nekretnina većina kupaca nažalost ne može birati, odnosno kako bi si osigurala kakvu-takvu nekretninu spremna je žrtvovati standard stanovanja i kupiti stan u našim favelicama, kaže Damjanović. To omogućuje investitorima da i dalje podižu zgrade na neprimjerenim mjestima, da pretjerano izgrađuju parcele ne mareći ni za osiguranje dovoljnoga broja parkirnih mjesta ni za zelene površine i igrališta.
Potres je razotkrio pravo stanje centra grada
Potres je razotkrio koliko se zapravo centar grada treba obnoviti pa se sada postavlja pitanje je li došao na red centar, koji je godinama prije trebao biti obnovljen?
“Stanovnik sam Donjeg grada i svjedok njegovog propadanja. Donji grad očajno je zapušten i potres je bio odlična prilika da se krene u njegovu sustavnu obnovu. I dok se javne zgrade obnavljaju u razumnom tempu, većina urbanog tkiva, a to su kuće s privatnim stanovima, stoji neobnovljeno. Svakodnevno otpadaju komadi pročelja, zabati zgrada su improvizirano sanirani tek toliko da ne prokišnjavaju, a zastarjele i neodržavane nosive konstrukcije zgrada su destabilizirane potresom i tko zna što će se dogoditi prilikom idućeg udara. Za to takvo stanje postoji niz razloga, od nesposobnosti državnih institucija, do otpora samih građana koji nisu bili spremni ući o cjelovite obnove svojih zgrada“, ocjenjuje Mrduljaš.
Dodaje kako se pokazuje da su u Hrvatskoj danas praktički nemogući veliki i složeni projekti u kojima se traži visoki stupanj koordinacije. “Prilično je jednostavno izgraditi Pelješki most, to je situacija „jedan kroz jedan“, isključivo je tehnički problem i to može provesti svako društvo. Obnova centra grada, odnosno zaštićene Povijesne urbane cjeline Grad Zagreb, kako se ovaj prostor službeno naziva, trebala je odavno postati nacionalni prioritet”, upozorava Damjanović.
Nešto je napravljeno
Istovremeno dodaje kako se ne može reći da se ništa nije učinilo: obnovljen je Trg bana Jelačića krajem 1980-ih te brojne građevine na Zelenoj potkovi i općenito u središtu grada tijekom 1990-ih i kasnije, no s druge su strane uvelike zapostavljeni preostali unutrašnji blokovi Donjega grada koji izgledaju otužno.
Obnoviti grad traži puno koraka, sustavno i filigransko provođenje projekta, kontrolu tržišta, obostrano povjerenje između institucija i građana, smatra Mrduljaš. Vrlo je kritičan prema načinu obnove u kojoj neki nalaze način za ostvariti profit bez da se posao obnove obavi po pravilima.
“Nakon potresa, niknula je profiterska mikro-ekonomija pa smo takvo vidjeli nestručne elaborate za obnovu i platili preskupe radove na hitnim zahvatima obnovama. Krivac za to bila je i država koja je nestručno, brzopleto i neprecizno postavila zahtjeve poput faksimilnih zamjenskih dimnjaka. Ne možemo suvislo riješiti niti detalje, a o cjelini se niti ne govori.
Zagrebački kvart muku muči s divljom gradnjom: ‘Ima velik potencijal, ali i velik problem’
Motivirani potresom, a na inicijativu i uz financiranje tvrtke Ingra, kolega Pero Vuković i ja predložili smo sasvim provedivu urbanističku strategiju sanacije Donjega grada koja bi se usmjerila prema zamjenskim gradnjama, proširenju mreže javnih prostora i logičnijim i održivijim pravilima građenja. Iako smo studiju objavili i kao knjigu i prezentirali ju u medijima, gradska vlast nije pokazala nikakav interes za razgovor, oni su još jednom skupo platili već izrađenu studiju jednog jedinog bloka”, oštar je Mrduljaš.
U tijeku obnova
Trenutno se izvodi poslijepotresna obnova niza zgrada, na prvom mjestu javnih, kaže Dragan Damjanović autor knjige “Veliki zagrebački potresi”, no trebalo bi pristupiti sustavnom obnavljanju cijelih uličnih nizova, kako se to radi u drugim europskim gradovima.
“Nedavno sam bio u Brnu u Češkoj i začudio se koliko je uređena povijesna jezgra toga grada (koja je inače daleko veća od zagrebačke). Česi su očito shvatili da će im se ulaganje u baštinu višestruko vratiti kroz povratak ljudi u centar i kroz turizam. Nadam se da će se to prije ili kasnije dogoditi i u Zagrebu. Iako ne priželjkujem dodatnu apartmanizaciju u zaštićenoj jezgri, svjestan sam da će se situacija tamo promijeniti tek s tržišnim prevredovanjem građevina”, kaže Damjanović.
Ujedno upozorava kako vlasnici nekretnina moraju shvatiti da je i za njih dobro posjedovati zaštićenu nekretninu i koliko je centar Zagreba privlačan turistima, jer obnovljeni objekti povećavaju kvalitetu života i cijenu nekretnine.
Nekoć omrznuti zagrebački kvart postao hit: ‘Stanovi planu čim dođu na tržište’
Novi Zagreb nastajao je u drugačijim društvenim okolnostima
Često se govori kako je Novi Zagreb primjer dobrog planiranja, cijeli jedan dio grada nastajao je planski s potrebnim sadržajima, barem djelomično. Dio sadržaja došao je preko rijeke tek 40, 50 godina nakon izgradnje naselja, a s time i njegovo širenje, koje traje i danas. Maroje Mrduljaš, jedan od autora serijala „Betonski spavači“, podsjeća da je Novi Zagreb ipak nastao u sasvim drugačijim ekonomskim i društvenim okolnostima. On je lijepi primjer planskoga grada koji, doduše, nije nikada sasvim dovršen.
“Četvrti u Novom Zagrebu variraju u arhitektonskim ambicijama, ali sve u njima je projektirano razumno i funkcionalno, s pažnjom prema javnoj domeni. Meni su nadraže Dugave, jer je u većem dijelu obilježene izvanrednom arhitekturom, a urbanizam je i formalno i sadržajno napredan. Kroz čitavu četvrt raspoređene su prostorije društvene namjene i disperzne jedinice dječjih vrtića koje su trebale aktivirati dvorišta između zgrada. To što veći dio tih prostora nije u izvornoj funkciji nije problem urbanizma nego naše nesposobnosti da koristimo potencijale koji su nam dati”, kaže Mrduljaš.
Iskustvo s razvojem Zagreba u zadnjih tridesetak godina pokazuje da je izuzetno teško realizirati planirana naselja na način na koji se gradilo u drugoj Jugoslaviji, iz razloga što su privatne tvrtke preuzele inicijativu, kojima je na prvome mjestu profit dok im je javni interes na drugom mjestu, ako o njemu uopće razmišljaju, rezolutan je Damjanović.
“Na red za izgradnju sada navodno dolazi već pomalo mitski kompleks Gredelja. Nadam se da javne institucije neće pokleknuti pred pritiskom investitora i da će se ta golema površina na kvalitetan način uključiti u život grada i time konačno povezati Donji grad s južnim dijelovima Zagreba”, kaže Damjanović.
Zašto smo nostalgični prema vremenima izgradnje Novog Zagreba, pita se Mrduljaš. “U to vrijeme se nastojalo racionalizirati investiciju s idejom da se sa što manje sredstava dobije što veća kvaliteta za sve. Danas investicije ustvari i nisu racionalne nego samo idu prema tome da se uz što manje sredstva ostvari što veći profit za investitora“.
Garsonijera u centru Zagreba o kojoj svi pričaju: Je li ovo najmanji stan koji ste ikad vidjeli?
Od 50-ih do 80-ih naselja su se osmišljavala
Koja su naselja pomno i smišljeno izgrađena i služe svojim stanovnicima u svim aspektima, pitamo Dragana Damjanovića.
“Ako mislite na dijelove grada sagrađene nakon 1945., u dobro osmišljene i realizirane projekte mogla bi se ubrojiti gotovo sva planirana naselja, od Zapruđa, Sigeta, Utrina, Sopota, do Travnog, Dugava, Sloboštine, Savice, Jaruna, Malešnice, Španskog i drugih. Nabrojena naselja pokazuju dakako brojne razlike u pristupu kako urbanističkom planiranju tako i projektiranju pojedinačnih stambenih ili stambeno-poslovnih zgrada od 1950-ih do kraja 1980-ih no svima im je zajedničko osmišljavanje naselja kao cjeline, odnosno svih sadržaja neophodnih za njegove stanovnike. Dodjelom stanarskih prava pojedincima i obiteljima različitog imovinskog statusa uspješno se spriječilo pretvaranje tih naselja u urbana geta siromašnih što predstavlja jedan od najvećih uspjeha stambene politike u vrijeme komunizma”, kaže Damjanović.
Mrduljaš je kritičan prema stanju i izgledu naselja u Zagrebu. “Obzirom da sam rekreativni sportaš s djecom, osobito gravitiram prema prirodi i parkovima: divno i raznoliko Sljeme koje je nažalost u jako lošem stanju i na kojem treba pod hitno obnoviti skijašku infrastrukturu, melankolični parkovi-šume podsljemenske zone, velebni Maksimir s uzornim zoološkim vrtom i uvijek aktivni sportski centar Jarun kojem bi dobro došla i neka osvježenja.
Tim dobro poznatim ambijentima bih dodao i jezera na Savici, jedno magično, građanima možda i manje poznato i sasvim divlje mjesto. Sve te zelene zone spominjem jer ni one nisu sigurne od devastacija i treba ih brižljivo čuvati i unapređivati, naročito u kontekstu klimatskih promjena. Ima nekih malih urbanih enklava koje odista cijenim i koji su mogli postati modeli za razvoj grada, no ti projekti ostali su uglavnom neprepoznati“.
Tužni prizori u Zagrebu: Dječji parkovi zatrpani smećem, sprave su potrgane i zapuštene
Riječ je kaže Mrduljaš o grupi skladnih terasastih zgrada kod ulice Vijenac na Tuškancu prema projektu Anamarije Semenčić i Aleksandra Bakala iz 1970-ih godina. Te zgrade su uklopljene u topografiju i objedinjuju kvalitete obiteljske kuće i zajedničkog stanovanja. U jezgri kompleksa iz kojeg su isključeni automobili je trg iznad garaže koji je danas zbog nedostatka sadržaja pomalo sablastan, no i dalje vrlo lijep, smatra Mrduljaš.
“Drugi je recentniji projekt „stambenog tepiha“ u Markuševcu prema projektu Hrvoja Njirića iz kasnih 2000-tih, koji također pokazuje kako je moguće kombinirati kvalitetu obiteljske kuće s većom gustoćom izgrađenosti i time čuvati okoliš od ekstenzivne potrošnje prostora. Oba primjera pokazuju odličnu integraciju arhitekture i urbanizma što je danas gotovo nepostojeća praksa. U samome centru, za mene je najviše urbano mjesto u Zagrebu dvoetažni pasaž Obrtničkog doma u Ilici. Šteta što se njime ne može slobodno proći do lijepog dvorišta u bloku u Dalmatskoj”, kaže Mrduljaš.
Kaos naselja – kao da kalemite hrast na šljivu
Dragan Damjanović upozorava kako se ne može reći da je sve što je izgrađeno nakon 1991. produkt urbanističkog kaosa. Naime naselja izvedena u sklopu Programa društveno poticane stanogradnje (POS) pokazuju visoke standarde, osobito Špansko-Oranice.
“Najveće naselje nastalo u sklopu toga programa, Sopnica-Jelkovec dugo se percipiralo u negativnom svjetlu što zbog problema s osiguranjem prometne povezanosti s centrom i realizacije javnih objekata što zbog određene koncentracije socijalno ugroženijih skupina stanovništva, no u novije vrijeme se sve više počinju uviđati i njegove kvalitete koje osobito dolaze do izražaja ako se ovo naselje usporedi s velikim dijelom novije izgradnje obližnjih Sesveta, o Trešnjevci, Dubravi, Kajzerici i već spomenutoj Svetoj Klari da i ne govorimo. Sva ta kaos naselja izgledaju mi kao da kalemite hrast na šljivu – preveliki udovi niknuli su na slabašnom tijelu i samo je pitanje kada će se krošnja izvaliti uz veliki tresak“, oštro zaključuje Damjanović.
Mrduljaš kaže da ako govorimo o razvoju grada većeg mjerila tada mu je prihvatljiv razvoj koji pokazuje barem minimalnu civilizacijsku razinu urbanog reda i kakvu-takvu konzistenciju u većem mjerilu. “Utoliko je razvoj linearnog poslovnog down-towna uz Radničku prihvatljiv, jer unutar njega pronalazimo pojedine artikulirane javne prostore koje su razvili privatni investitori. To je minimum na kojem bi trebalo inzistirati”, zaključuje.
