Obrtnički sajam sa zagrebačkog Velesajma, gdje su preko dva radna dana predstavnici odnosno izlagači pomalo zaboravljenih zanimanja prezentirali rad, prilike i izazove svog posla pokazao se kao veliki pogodak. Učenici iz svih krajeva Hrvatske, uglavnom osmaši koje ovog ljeta čeka upis u srednju školu, s velikim su interesom šetali oko štandova Paviljona 7 i 7a u potrazi za prilikama kojih, barem nam se čini – ne nedostaje.
Unutar šezdesetak izložbenih programa gdje smo ispratili sve od frizera do automehaničara, dobili smo realan uvid u stanje na tržištu. Rezultati su polovični. Za neka zanimanja se traži ‘karta više’, dok drugi jedva uspijevaju privući mlade prema svojim štandovima kako bi im prezentirali benefite svog zanimanja.
U potonju skupinu spadaju definitivno dimnjačari. Dok su na štandu pored njih mladi učenici s velikim zanimanjem gledali servis plinomjera, kod dimnjačara je bilo – prazno. Upravo zato smo s velikim interesom porazgovarali s dvojicom majstora i jednim zaposlenikom obrtničke i industrijske graditeljske škole u Zagrebu. Oni su nas upozorili na opasnosti koje su iza ugla.
‘Zamišljaju ljude koji rade prljavi posao’
Naime, sve je manje interesa za ovim zanimanjem, a posljedice mogu biti kobne. “Imamo pet prvaša ove godine”, rekao nam je profesor i nastavio. “Nitko nije došao na štand za ozbiljno pitati o našem programu, evo jedna djevojčica je bila i otišla”, razočarano dodaje. Spomenimo kako su na stolu prezentirali i dimnjačarsku opremu, koja izgleda kudikamo modernije od zastarjelog stereotipa oko ovog zanimanja.
S druge strane, svoj pogled nam je dao i prisutni majstor koji je prezentirao opremu i upozorio na važnost pravilnog održavanja dimnjaka. “Mi smo tu prvenstveno radi zaštite života ljudi ali i imovine. To je ozbiljan i odgovoran posao. Tko želi ovo raditi, naći će posao. Nije ovo više posao u kojem ste prljavi i zmazani svaki dan”, kaže nam.
“Ljudi zamišljaju dimnjačare kao ljude koji rade prljavi posao. Neke je i sram. Bilo je učenika koje je bilo sram obući odoru dimnjačara na manifestacijama ovakvog tipa”, nadovezao se profesor i otkrio trik koji bi mogao pomoći u ozbiljnijem shvaćanju zanimanja. Potez bi bio gotovo kozmetički.
‘Tehničar za dimovodni sustav’
“Pričao sam sad s osobom iz obrtničke komore. Trebamo promijeniti ime ovom zanimanju. Četiri umjesto tri godine obrazovanja, odbaciti naziv dimnjačar i nazvati ovaj posao tehničar za dimovodni sustav”, predložio je. Na naše pitanje ‘tko će čistiti dimnjake za pet ili deset godina’, izraz lica im se promijenio. Deficit radnika mogao bi biti koban za neka kućanstva.
“Ne pada incidencija događaja. Ako pratite medije, vidite i sami, otrovanje, dimnjaci i gušenja. Sve se to može spriječiti”, zaključio je. Tvrde, sve se može naučiti, ali jedan uvjet, premda neformalni ipak postoji. Dimnjačarstvo sa sobom nosi visinske radove. “Ne možete se baviti ovim poslom ako vas je strah visina”, ispričao nam je na kraju majstor.
‘Epilog može biti tragičan’
Da je sve što su nam dimnjačari napisali odnosno upozorili nas stvarno, dokazuje i samo kratko korištene internetskih tražilica. Upišete li riječi dimnjak i gušenje, naći će te slučaj iz Gline sa samog početka tekuće nam godine, gdje su život izgubila dva muškarca zbog požara na dimnjaku.
Primjera ima još, a činjenica da je trenutno u prvom razredu tek pet učenika koji se školuju za dimnjačare svakako brine. Jer, kako nam je ispričao profesor “kada neki majstor pogriješi s pločicama ili keramikom, to se razbije, baci u smeće i idemo ispočetka. Ovdje epilog može biti tragičan”, kaže na kraju.
