Mnogi misle da je život iza samostanskih zidova smrtno ozbiljan, bez imalo šale i smijeha. Istina je posve suprotna. Rijetko gdje ima toliko bezazlene šale i radosnoga smijeha kao u samostanima i redovničkim kućama, u ovom slučaju među fratrima.
A predmet i povod međusobnoga zadirkivanja, smijeha i šale može biti vrlo različit – stoji u predgovoru knjige “Fratri se šale i smiju – pošalice i duhovne dosjetke među hercegovačkim franjevcima”, čiji je autor fra Ivan Dugandžić.
Nova je to knjiga ovog poznatog hercegovačkog svećenika u izdanju naklade Naša ognjišta, poručuju na mrežnoj stranici Hercegovačke franjevačke provincije u kojoj fra Ivana znaju kao svećenika rođenog u Krehinu Gracu, nadomak Čitluka u Bosni i Hercegovini, gdje je i završio osnovnu školu nakon koje je u Dubrovniku upisao klasičnu gimnaziju.
Mladi bibličar
U novicijat je stupio 1962. u Humcu, a Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sarajevu. Školovao se i u Njemačkoj te je za svećenika zaređen davne 1969. godine u Frohnleitenu u Austriji. Nakon dvogodišnjeg pastoralnog djelovanja, prema dostupnoj biografiji, zaputio se u Wurzburg, gdje se školovao na poslijediplomskom studiju iz biblijske teologije.
Doktorirao je kod jednog od najpoznatijih i najpriznatijih svjetskih bibličara Rudolfa Schnackenburga, a po povratku u svoju rodnu BiH kao mladi bibličar pun znanja i ljubavi prema Bibliji, u nemogućnosti da se potpuno posveti znanosti, koristio se drugim opcijama kojima je riječ Božju posredno prenosio slušateljima.
Tako je pokušao popularizirati Bibliju prema kojoj je širio ljubav i kao autor u raznim crkvenim listovima, ali i kao predavač kojega se moglo čuti i na raznim duhovnim vježbama.
Najveća pozornost
Godinama je fra Ivan Dugandžić živio i djelovao u samostanu u Humcu nadomak Ljubuškog, odakle odlazi u Međugorje, a potom u Zagreb kao odgojitelj bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije koji su studij teologije u Sarajevu zamijenili zagrebačkim.
Na zamolbu dr. fra Jerka Fućaka, s kojim je otprije surađivao na dopisnoj teologiji, fra Ivan se uključuje u nastavu i preuzima dio njegove satnice odnosno Institut za teološku kulturu laika pri KBF-u, no već iduće akademske godine počinje predavati i biblijsku teologiju Novog zavjeta na KBF-u, ali i na Katehetskom institutu.
Nakon što je 1992. godine fra Jerko iznenada umro, fra Ivan Dugandžić, iako još u zvanju asistenta, preuzeo je sve njegove predmete. Zbog manjka kadrova počeo je predavati i na Institutu za kršćansku duhovnost na KBF-u te na Filozofsko-teološkom fakultetu Družbe Isusove i evangelističkom Teološkom fakultetu “Matija Vlačić Ilirik”. Docentom je imenovan 1997. godine, izvanrednim profesorom tri godine poslije, potom je 2005. postao i redovni profesor.
U mirovini
Budući da je 2008. navršio 65 godina života, a iako su mu nedostajale dvije godine do napredovanja u trajno zvanje redovnog profesora, po sili zakona bio je prisiljen umiroviti se. Unatoč tomu što ga je dekan fakulteta zamolio da i sa 70 godina života nastavi honorarno predavati, on je tu molbu odbio i prepustio svoj posao mladim snagama.
Fra Ivan je inače, uz održavanje nastave na KBF-u, u dva mandata obnašao službu prodekana za nastavu te bio pročelnik Katedre Svetog pisma Novoga zavjeta. Premda je autor niza knjiga, najveću pozornost nedvojbeno je privukla njegova knjiga “Međugorje u očima mjesnih biskupa Žanića i Perića”, za koju je u predgovoru fra Tomislav Pervan napisao “napokon”, objasnivši da je riječ o zbirci dokumenata koji su široj javnosti u tom obliku, i tako cjelovito, do Dugandžićeve knjige bili nedostupni.
Fra Dugandžić je relevantan za pisanje takvog djela utoliko što je bio član dviju biskupskih komisija o Međugorju koje je osnovao mostarsko-duvanjski biskup, mons. Pavao Žanić, te je i prema Pervanovim riječima odlučio podići zastor, odnosno ukloniti veo s nepristupačne dokumentacije iz koje se donekle mogu iščitati psihogrami pojedinih čimbenika koji su uključeni u međugorski fenomen.
Objektivna istina
“Autor se vjerojatno osjećao ponukanim ponuditi javnosti i drugu stranu medalje, ne onu iskrivljenu i toliko puta karikiranu, da ne kažem krivotvorenu, nego ‘sine ira et studio’ ponuditi spomenutu dokumentaciju kako bi svatko mogao stvoriti vlastitu sliku o tome gdje je i na kojoj strani istina, a na kojoj poluistina ili pak podvala, ne usudim se reći laž”, rekao je svojedobno fra Pervan u razgovoru za Večernji, ukazujući na dugogodišnja osporavanja međugorskog fenomena, pri čemu se fra Ivan Dugandžić među ostalim pozabavio i ulogom mostarskih biskupa mons. Žanića i mons. Perića koji ga nasljeđuje, a koji je donedavno vodio Mostarsko-duvanjsku biskupiju.
“Dok se Ratko Perić, zaključujući godinu biskupa Žanića, svim silama trudi dokazati kako njegov predšasnik na čelu Mostarsko-duvanjske biskupije i osobno i uz pomoć dviju komisija proučava fenomen, angažirajući i Biskupsku konferenciju i Svetu Stolicu u donošenju istine o enigmatskoj pojavi, on sam javnosti podastire novu neistinu, koja je očita svakom tko je iole ozbiljno pratio razvoj međugorskih zbivanja”, piše fra Ivan, koji je ustvrdio da nije istina da je biskup Žanić angažirao Biskupsku konferenciju i Sv. Stolicu, već mu je komisiju na razini Biskupske konferencije bivše države nametnuo prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal J. Ratzinger, a Međunarodnu komisiju pod okriljem Kongregacije za nauk vjere ustanovio je Ratzinger u svojstvu pape Benedikta XVI., koji je i samim osnivanjem tih komisija odbacio Žanićev, ali i Perićev sud o Međugorju kao neprihvatljivom.
“Biskupu Žaniću nije bilo stalo do objektivne istine o ukazanjima do koje će doći uz pomoć stručnih i objektivnih ljudi”, kaže nadalje fra Ivan i dodaje da na to ukazuje činjenica da je svoju prvu komisiju osnovao početkom 1982., odnosno više od pola godine od početka ukazanja.
Negativan stav
Ne očekujući ništa od Komisije, Žanić je istodobno pokušavao uvjeriti papu da u Međugorju nema ništa autentično, ocjenjuje fra Dugandžić i podsjeća da je on to i sam priznao u pisanom uratku iz listopada 1984. godine na talijanskom jeziku koji je poslao širom svijeta. “Tu čitamo: Mostarski biskup nastojao je obavijestiti Svetu Stolicu o svim događajima u Međugorju. Dva je puta razgovarao sa Svetim Ocem.
Papa mu je preporučio da bude vrlo oprezan (‘postupiti s mnogo opreza’!). 2. lipnja 1982. biskup je opet bio u Rimu i podnio je izvještaj Svetoj Stolici. Preporučeno mu je da se ne žuri u davanju suda jer će vrijeme donijeti i nove dokaze za ili protiv. ‘Viđenja’ uostalom još traju, moguće je da se dogodi nešto novo. Nije bilo moguće ostati prekriženih ruku jer je propaganda učinila svoje korake i dojmove i željela je staviti biskupa i komisiju pred gotov čin: ‘Evo, vidite, tu je mnoštvo koje se moli, obraća se, tu su ozdravljenja itd.’”, navodi nadalje fra Dugandžić, napominjući kako iz Žanićevih riječi nije teško zaključiti da je osnivanje Komisije bilo samo farsa jer ju je osnovao početkom 1982. godine, a sam otkriva da je idućih pet mjeseci dva puta bio kod Svetog Oca u nastojanju da mu nametne negativan stav o Međugorju.
Pita se nadalje Dugandžić do kojih je rezultata Komisija mogla doći u tako kratkom vremenu te propitkuje i zašto Žanić nije poslušao mudar savjet vrha Crkve da se ne žuri u davanju suda jer je Svetom Ocu bilo stalo do cjelovite istine, što zahtijeva dug put i puno strpljenja. “Biskupu Žaniću žurilo se jer mu nije bilo stalo do cjelovite istine, nego da vlastitu istinu nametne drugima, a što je bila njegova istina”, pita se Dugandžić, koji u knjizi podsjeća i na Žanićev zaokret s obzirom na to da je u prvim mjesecima ukazanja tvrdio da djeca ne lažu, da bi došao do toga da ih naziva varalicama. “Duboko sam uvjeren da nitko djecu koja kažu da su vidjela Gospu, da nitko tu djecu nije podgovorio”, govorio je isprva Žanić, na čiji je zaokret možda utjecao i tadašnji komunistički sustav. O tome također u svojoj knjizi govori odvažni fra Dugandžić, koji je svoj stav o Međugorju iznosio i za tamošnji radio, objašnjavajući što je za njega bio presudan trenutak u kojem je povjerovao djeci.
Mistična iskustva
“Sjećam se da sam šesti dan od početka ukazanja s fra Tomislavom Pervanom prvi put posjetio Međugorje. Tada sam se susreo i s djecom vidiocima, koji su mi se na prvi pogled učinili posve normalnim adolescentima. U ulozi koja ih je zapala, a ta uloga je nezavidna, nisu se izgubili i prepali. To je bio moj prvi dojam! Bili su nepokolebljivi u svojoj tvrdnji, da svaki dan, u određeno vrijeme, na Podbrdu, vide Gospu koja im daje poruke. Premda su već do tada bili izvrgnuti pritiscima i prijetnjama milicije, ostali su postojani i hrabri.
Nastavio sam ih potom dalje promatrati i bio sve sigurniji da u njihovu ponašanju nema ništa patološko, dakle ništa bolesno, a poruke koje su prenosili u Gospino ime bile su kratke i šture, što je govorilo u prilog njihovoj autentičnosti. Takve su, naime, sve biblijske poruke. Kada čovjek sam nešto izmišlja, on obično to nacifra i iskiti. Tako je u meni polako rasla sigurnost da oni doista imaju autentična mistična iskustva susreta s nebeskom pojavom, koju su oni sami opisali kao prelijepu ženu u sivoj haljini s djetetom na rukama”, izjavio je u razgovoru za Mir Međugorje, naglasivši da je Međugorje od početka nailazilo na otpor s različitih strana.
“Bilo je doista trenutaka kada se činilo da su se sve sile ovoga svijeta urotile protiv Međugorja, ali onda odjednom otpor splasne i Međugorje ide dalje. Nema tu nikakva trijumfalizma, već kako kaže sv. Pavao: ‘Jakost se očituje u slabosti’ (2 Kor 12,9). Zato Međugorje ostaje znak tihe Božje nazočnosti, pa i nade u svijetu koji se pjeni u manifestiranju sile, a zapravo je nemoćan da išta promijeni nabolje. Dobronamjerni tražitelji to u Međugorju prepoznaju i prihvaćaju kao vlastiti put”, govorio je fra Dugandžić.
Još tekstova o vjerskim temama možete pročitati u najnovijem broju tjednika 7dnevno, kojeg možete kupiti na kioscima. Inače, možete se pretplatiti na tiskana ili online izdanja putem web adrese http://7dnevno.hr/pretplata ili slanjem maila na adresu [email protected]. Možete poslati i SMS “ŽELIM PRETPLATU” na broj 099 4379 116.
