Zatvorskom sustavu prijeti kolaps kao posljedica najmanje desetogodišnje štednje i nebrige. Zatvor u Zagrebu, Remetinec, pred pucanjem je jer je građen za 500 – 600 zatvorenika, a u njemu ih je uvijek od 1000 do 1100. Prepuni zatvori ogroman su sigurnosni problem, u njima su incidenti svakodnevni, a nedostaje najmanje četiri stotine pravosudnih policajaca kako bi se održao red. Jedan pravosudni policajac tijekom smjene na brizi ima prosječno 80 do 100 zatvorenika. Sustav bi odavno kolabirao, a zatvori se pretvorili u mjesta pobune, da se zatvorenicima masovno ne daju teški psihijatrijski lijekovi, često i kada je riječ o potpuno zdravim osobama. Tako “nakljukani” ne stvaraju probleme. No, dok je na šetalištima i u zajedničkim prostorijama prividno mir, u ćelijama zatvor ne vodi sustav nego organizirane bande čiji su međusobni obračuni svakodnevica, a zlostavljanja drugih zatvorenika, pa čak i napadi na pravosudne policajce, više nisu rijetkost nego uobičajena pojava.
Sukus je to razgovora s nekoliko iskusnih pravosudnih policajaca, koji ističu kako nikada nije bilo ovako te da je dovoljna “jedna iskra” pa da sve ode u zrak. Najgore je, ističu, u Remetincu, gdje su uvjeti nehumani, zbog čega država često isplaćuje goleme odštete zatvorenicima. Remetinec je ujedno i najveći istražni zatvor u zemlji, ali i centar za dijagnostiku u kojem svi zatvorenici provedu mjesec dana otkako uđu u zatvorski sustav, te ih se na temelju informacija dobivenih u postupku dijagnostike upućuje na izdržavanje kazne u druge zatvore.
Koliko god situacija u Remetincu bila dramatična, naši sugovornici koji su pristali razgovarati pod uvjetom anonimnosti kažu kako je u drugim kaznionicama tek neznatno bolje. “U posljednjih više od sto godina jedino što se u zatvorima promijenilo jest da zatvorenici više ne vuku kuglu za sobom. Sve drugo ostalo je isto ili se promijenilo nagore, a najviše su stradali red i disciplina”, govori nam jedan od zatvorskih pravosudnih policajaca pa opisuje svakodnevnu zatvorsku rutinu.
Plave tabletice
“U ćelijama koje su građene za prihvat četiri, nekada šest osoba, natiskano je desetak ljudi. Nema mjesta na krevetima, postavljeni su madraci na pod i zatvorenici tu spavaju. Pored njih je maleni WC bez pregrada, u kojem svi obavljaju nuždu. Nema mjesta za jelo, obroci se jedu na krevetima i na madracima. Sve to rezultira pobunama zatvorenika koji su često veoma dobro upoznati sa svojim pravima. Država na pravosudnim policajcima te izgradnji novih zatvora štedi već godinama, naročito u posljednjem desetljeću, a to nam se vraća kao bumerang deseterostruko skuplje kroz milijunske iznose koje država mora platiti zatvorenicima zbog kršenja njihovih ljudskih prava”, kaže jedan policajac s višegodišnjom karijerom po zatvorima.
Ističe kako pravosudni policajci nemaju vremena za održavanje sigurnosti u ćelijama jer su pretrpani poslom. Liječnička skrb o zatvorenicima svedena je proteklih godina na minimum, pa čak ni zatvorska bolnica “Svetošimunska” nema nijednog liječnika osim onih koji rade na ugovore o djelu. To je, kažu naši sugovornici, bolnica samo na papiru, a nekada je imala čak i dijagnostiku, rendgen, pa i kirurgiju. Danas u Svetošimunskoj rade samo medicinske sestre i pravosudni policajci.
“U zatvorima je još gore. Nema zaposlenih liječnika nego liječničku skrb obavljaju liječnici zaposleni preko ugovora o djelu. To su uglavnom starije osobe, umirovljeni liječnici i slično. Njih boli briga za sve i najjednostavnije im je svima propisati teške psihijatrijske lijekove. S jedne strane, to je i nama lakše, što je žalosno priznati, jer samo kad su pod lijekovima i spavaju, možemo biti sigurni da te noći neće stvarati probleme. S druge strane, terapiju zatvorenicima moraju davati pravosudni policajci, koji nisu prošli nikakvu obuku za to. Čak je i medicinskim sestrama u zdravstvenim ustanovama zabranjeno davati terapiju ako nisu educirane za to, a mi terapije redovito dajemo bez ikakve obuke. I onda nas zatvorenik pita što je ova plava tabletica, jer se dogodi da nema originalnog lijeka pa se zamijeni istim, samo drugačijeg naziva i boje. Naravno da mi nemamo pojma što dajemo, nego samo dajemo ono što je napisano, a kamoli da bismo znali odgovoriti zašto je nekom zatvoreniku to propisano”, kaže naš sugovornik.
Pojačan nadzor
Ističe kako je rezultat toga da su zatvori postali golemo crno tržište narkotika. Mnogi prodaju lijekove koje ne koriste kako bi zaradili za cigarete ili si priuštili nešto u zatvorskoj kantini. Taj biznis u zatvorima cvjeta.
“Dolazi vam zatvorenik, zdrav čovjek. Pri dijagnostici kaže da ne uzima nikakve psihijatrijske lijekove te da nije uzimao nikakve droge. Tri dana poslije traži Subotex ili heptanone (terapiju za teške heroinske ovisnike, svojevrsna receptna zamjena za heroin). Sve ti je jasno. Ili ga je netko natjerao da uzima za njega ili će ih prodavati za cigarete, koje su najveća valuta u zatvoru. No, što mi tu, kao policajci, možemo? Ako i pitaš liječnika o tome, on kaže – nisi ti psihijatar, i tu svaki razgovor završava”, prepričavaju nam pravosudni policajci.
Priznaju kako sigurnosni standardi u zatvorima nikada nisu bili lošiji, a svemu doprinosi to što pravosudni policajci nakon osnovnog tečaja ne prolaze nikakvu obuku. Zbog toga se cijeli zatvorski sustav, tvrde, temelji na improvizaciji zatvorskog osoblja.
Međusobni okršaji
“U ćeliji je uvijek jedan glavni kojeg se sluša. Takav zatvorenik često i maltretira druge, ali se oni iz straha to ne odlučuju prijaviti, a mi smo nemoćni dok nam se netko ne požali, iako često vrlo dobro znamo što se događa. Nedjelja je, za ručak je pečena piletina, u ćeliji njih osam jede prilog, a on mrga i na njegovu tanjuru devet komada piletine. ‘Dečki, što se događa?’ Odgovor – nitko ne jede piletinu. Eto, baš u toj ćeliji osam ljudi koji ne podnose piletinu. Primijetimo i modrice.
Ne žele reći da su dobili batine, strah ih je da će biti proglašeni ‘drukerima’ koji razgovaraju s policijom ili dobiti još gore batine. A mi na sve ne možemo i ne stignemo reagirati. Kažu za nekog zatvorenika da je opasan. Na papiru napišu ‘pojačan nadzor’. Kakav pojačan nadzor kad ih od stotinu na odjelu njih sedamdeset na papiru ima taj zapis, a u smjeni su najviše dva policajca? O kakvom pojačanom nadzoru govorimo!?
Ne stignemo ni proviriti kroz špijunku u svaku ćeliju i, naravno, često ne uspijevamo predvidjeti što će se dalje dogoditi. Treba priznati da nekad nemamo druge nego pustiti da se potuku. Vidimo da je u pitanju neki međusobni obračun. Prvo gledamo ruke, imaju li nešto u rukama, neki oštar predmet ili takvo što. Ako ne, nekada nema druge, jer sam policajac s pendrekom ne može mnogo protiv tolike mase. Pustimo ih minutu, dvije, tri da se tuku dok se ne umore, a onda ih počnemo razdvajati. To je uvođenje reda u hrvatskim zatvorima”, gorko će naši sugovornici.
Traže krivca
Pitamo ih kakva je sigurnosna situacija u zatvoru kada se pojavi neka “veća zvjerka”, neko medijski zvučnije ime. Kažu kako su upravo najveći mafijaši često jamstvo reda u ćeliji. “Bogatiji zatvorenici druge zatvorenike kupuju novcem, uzimaju za njih stvari u kantini, tako da nemaju problema. Neki drugi imaju autoritet zbog glasa o sebi. Neki poznati zatvorenici koji se uglavnom vežu uz mafijaške krugove, ma to je milina, moliš Boga da ti takav dođe na odjel jer znaš da ga drugi zatvorenici poštuju i da će u toj ćeliji zavladati red. Ivo Sanader nam je svima ostao u sjećanju kao vrlo ljubazan čovjek. Svakoga je znao, sve je znao o nama i raspitivao se, znao nas je redom po imenu i prezimenu, zvao nadimcima…”, otvaraju se o veselijim temama. No brzo se vraćamo u surovu realnost, a to je da sve što trpe, pravosudni policajci rade za minimalnu plaću. Doslovno.
“Naša je osnovica za vježbenika, dakle pravosudnog policajca u prvoj godini rada, 1050 eura. S dvadeset godina radnog staža možeš dogurati do 1400 – 1500 eura, a uz noćne smjene i rad svim blagdanima te prekovremene, dakle ubijanje od posla, a već si čovjek u godinama, možeš ‘natući’ do najviše 1800 eura. Svi nosimo stres kući svojim obiteljima. Sanjam uvijek jedan te isti san, budim se usred noći zbog toga. Sanjam da neka vrata nisam zaključao. Vidimo puno toga. Česta su predoziranja, ali i pokušaji ubojstva te samoubojstva zatvorenika. Jedan trenutak si na pauzi za ručak, drugog trenutka skidaš obješeno tijelo.
Umjesto da ti daju psihijatra ili psihologa, dobiješ hrpu papira koje moraš popuniti i svi u tebi traže krivca za to što se dogodilo. Ako se požališ na bilo kakav psihički problem zbog posla koji obavljaš, uzimaju ti ovlaštenje i spuštaju te na nižu plaću. Tako je s nama pravosudnim policajcima. Šefovi su, pak, nedodirljive ‘svete krave’ koji su na svojim pozicijama dvadeset, trideset godina i jedva čekaju kada će izbori ako se pojavi ministar pravosuđa koji nešto želi promijeniti”, zaključuju svoju priču.
(Foto: Ronald Gorsic / CROPIX)
Okorjeli kriminalci
Dopredsjednik i glasnogovornik Sindikata pravosudnih policajaca Hrvatske Jelenko Krešo potvrđuje priče svojih kolega. Kaže kako su se problemi nagomilali, a nitko ne čini ništa da ih riješi.
“Aktualni ministar pravosuđa Damir Habijan jedini je dosad pokazao volju i interes, ali on ispod sebe ima strukture koje su tu godinama i kojima nije u interesu ništa raditi. Treba postojati i interes vrha Vlade. Mi problem guramo pod tepih i cijeli zatvorski sustav oslanjamo na šačicu pravosudnih policajaca koje niti dovoljno educiramo, niti plaćamo, ne nabavljamo im osnovnu opremu, postavljamo ih da rade u groznim uvjetima, a rade u zatvorima punima vlage i stjenica koje nose svojim kućama. Nažalost, postanemo interesantni na nekoliko dana, kao sada nakon napada na pravosudne policajce te paleža zatvora u Gospiću, ali naši su šefovi svjesni da je to medijska pozornost koja će trajati dva-tri dana i onda će se sve smiriti. Da nema medija, ne bismo ni toliko mogli pokazati javnosti. Zahvaljujući medijima, više nas se ne doživljava kao batinaše, ljudi postaju svjesni problema u zatvorima koji se ne smanjuju. Umjesto pomoći, od nadređenih dobivamo prijetnje da će nas prijaviti jer širimo paniku, a kolege koji ukazuju na propuste razmještaju na druga radna mjesta, na sudove i u zatvore u drugim gradovima, poslove ispomoći i slično. Istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj nakon umirovljenja najkraće žive upravo pravosudni policajci i policajke.
Plaće su sramotne. Svaka čast svakome, ali krajnje je neumjesno da je koeficijent pravosudnog policajca na sudu 1,45, a u zatvoru 1,58. Taj čovjek radi s okorjelim kriminalcima i nasilnicima svaki dan, a kolega u policiji koji radi na radnome mjestu voditelja tiskanice uredskog materijala, tako se službeno zove, dakle kancelarija, ima viši koeficijent i on iznosi 1,60. Tko to može objasniti? Nekada smo po plaćama bili iznad kolega iz MUP-a, a sada smo i primanjima i opremom i uvjetima rada debelo ispod”, kaže Jelenko Krešo, koji tvrdi da je ključno hitno promijeniti zakone te uložiti u gradnju novih zatvora, zaposliti najmanje 400 pravosudnih policajaca, rasteretiti postojeće zatvore i povećati primanja pravosudnih policajaca. U suprotnom, kaže, sustav će se urušiti, to je sada samo pitanje trenutka, a ne zamišljeni scenarij.
