Trener svih trenera sasvim iskreno: ‘Fali meni dodir, sve mi fali! Nema tu pameti, nemam je ni ja’

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Pri kraju godine koja je donijela puno teškoća i briga, a u posljednjim danima u okolici Petrinje i još jedan potres u Hrvatskoj, Miroslav Blažević u razgovoru za Dnevno.hr približio je kako doživljava probleme koji nas ‘šibaju’. Kao i svi, i Ćiro je jako zabrinut zbog svih nevolja koje su nas snašle.

“Ne mogu vjerovati, ljudima je i ovako teško, sad i ovakav potres, zabrinut sam za stanje nacije, nevolje ne jenjavaju, množe se. Ja kao dio puka, naroda kojem pripadam dijelim i očaj i brigu za zdravlje svih nas”, izjavio je Ćiro Blažević.

Ćiro voli medije, voli publiku, voli život.

“Nedostaje i meni život, kao i svim ljudima. Nedostaje mi dodir, da, ma sve mi nedostaje!”

Otkrio je i je li zdrav.

“Jesam, hodam svaki dan po nekoliko sati, pobjegnem u Kraljevicu. Čuvam se, što da radim. Sad ovi jadni ljudi koji su zbog virusa izbjegavali jedni druge moraju družiti kako bi si pomagali oko sanacije šteta zbog potresa – moraju biti zajedno. Nema tu pameti, nemam je ni ja. Bojim se, ali ja sam svoje proživio, tko zna što čeka ove ljude u srednjim godinama, pa ove mlade. Čudna vremena, ni sanjao ovako ružne stvari nisam.”

Rekao je i kako “onaj tko se ne boji taj ni ne živi.”

“A tko se ne boji. Onaj tko se ne boji taj ni ne živi. Sjećam se u Japanu, bio sam komentator jednih novina, bili smo zajedno u sobi na nekom 60. katu tokijskog hotela. Naši taman ispali od Ekvadora, svi tužni. Kad odjednom, tutnji, sve se ljulja, a naša tri kofera, vaš, moj i onaj od pokojnog Tomislava Židaka – voze se po stanu. Znate one aerodromske kofere, s kotačićima. Oni su se jednostavno vozili kroz sobu, nekoliko metra lijevo, pa natrag desno. A mi se držali za štokove vrata. Onda nam Japanci vele da je to normalno kod njih. Da su mi davali milijarde ja samo zbog tih kofera ne bih završio u Japanu kao moj prijatelj Ivica Osim.”

‘Nema smisla sine’

Dobro Ćiro, igra se nogomet, održavaju sportske priredbe, bez gledatelja. Kako vi gledate na sve to?

“Prvo da vam kažem – gledam. Gledam, gledam, vidim krasne poteze, zna se igrati, dobrih utakmica ima. A opet nema smisla. Nema sine. Nogomet i svaki sport se igra zbog publike. Pa i ja kad sjedim u kafiću u gradu volim da su ljudi kraj mene, da dok pričam imam publiku. Imam i sad što za reći a nema nikoga. Hvala što ste me se sjetili. Bez publike, bez ljudi, bez društva nema ničega. Nema onog stvarnog osjećaja strasti i emocije. A kad nema emocije, to ti je sine kao brak ne bez ljubavi, nego bez krova nad glavom i bez kune u džepu.”

Dinamo je bio dobar u Europi, a hrvatsko prvenstvo?

“Sve ti je to za ocjenu pet. Po kvaliteti. Po ugođaju sve je jedinica. Publika nije uživala, nije bilo daha, uzvika na tribinama, samo goli beton, sumaglica neka, tišina. A to mene izbezumljuje. Ne samo mene. Da mi je dočekati huk trideset tisuća ljudi, spasio bi se. Ne samo ja, spasili bi se svi. A hrvatsko prvenstvo? Vidim ja da se po klubovima radi s mladim dečkima, ima tu igračića, dobrih, kad ih se dotjera to će biti pravi proizvod za izvoz. A od toga naš nogomet živi. Samo, ako ovo potraje, tko će više kupovati igrače. Ma, sve ovo postaje farsa, bezumlje, strah. A ne smijemo se žaliti, i vlade i ustanove sve čine da se zaraza suzbije, što bi bila publika kada se na stadionu najlakše zarazi. Sjetite se početaka pandemije u ožujku, onih utakmica na prepunim tribinama u Italiji i Španjolskoj, Engleskoj, pa zaraza je tada eksplodirala.”

Kako ćemo dalje?

“Šuti sine, dobro je da se tapka u mjestu, da ne idemo natrag!”, zaključio je Ćiro.


Komentari