Kako nekome tko ne prati nogomet objasniti da doček koji se dogodio na današnji dan prije 21 godinu pratila cijela Hrvatska, a nije u pitanju reprezentacija. Na današnji dan 2005. Niko je postao heroj u očima navijača Hajduka, a u očima svojih Dinamovaca postao je izdajica. E, kako se Zagreb prevario za svoje dijete… Split je taj dan dočekao svog najvećeg purgera još od ere Bernarda Vukasa.
Ipak, sve je više navijača Dinama koji su Niki oprostili prelazak u Hajduk. Da, otišao je u najvećeg rivala, ali priča koja stoji iza svega i više je nego kompleksna. S odmakom vremena može se reći da je Niko u Hajduk otišao iz bunta i revolta prema Zdravku Mamiću. On je prvi koji je ustao kontra njega i upozorio navijače Dinama što se događa, ali tad ga nisu slušali.
S maksimirskog Sjevera se prvi put protiv Zdravka Mamića skandiralo 2006. i to ona pjesma čije stihove najčešće vidite išarane po fasadama metropole: “Mamiću cigane, odlazi iz svetinje.” Četiri godine kasnije BBB ulaze u šestogodišnji bojkot čime su jasno dali do znanja što misle o Dinamovom diktatoru. Tih godina aktualan je bio i transparent: “Nama pusti plavo, ti se drži bijelog.”
Rat s Mamićem
U zimu 2004. Dinamo igra sramotno loše te uprava odluči smanjiti plaće svojim igračima. Ne, baš normalan potez, ali sve je moguće u našem nogometu. Protiv toga u obranu je ustao tadašnji kapetan 19- godišnji (da 19 godina je imao), Niko Kranjčar. Došao je do uprave i rekao da će igrači prihvatiti smanjenje plaće ako upravo i sebi smanji plaće.
Naravno to je odbijeno. Kranjčar je zatim pokušao doći do kompromisa i rekao da se plaće smanje samo onima koji su igrali, a ne da onima koji već imaju znatno manju plaću dodatno srežu iznos. I na to je uprava Dinama na čelu s Mamićem samo rekla ne, a onda zamolila kapetana da kad izađe iz prostorije okupljenim novinarima samo kaže da su se sve dogovorili i da je sve uredu.
Kranjčar je u tom trenutku rekao da se u njemu probudio bunt. Bunt protiv uprave kluba i želja da pokaže navijačima što se događa u svečanoj loži Maksimirske 128. Niko je izašao pred novinare i rekao da nije došlo do nikakvog dogovora. Tada se u Mamiću probudio ego. Tada je Mamić prvi put osjetio da može biti veći od kluba. Par dana kasnije Niko Kranjčar, kapetan, idol navijača, brand kluba i sin legende stavljen je transfer listu te mu je kazano da ne mora dolaziti na pripreme i može tražiti novi klub.
BBB su ga odbili
Godinu ranije Niko je odbio Dinamo Kijev jer kako je sam rekao nije želio na istok. 10 godina kasnije otići će baš u Dinamo Kijev i po njegovim riječima napraviti najveću grešku u životu, ali to je druga priča. Kapetana Dinama je tako zajedno s još tri igrača trenirao i čekao transfer. Stigle su dvije ponude. Prva je stigla baš s istoka, ali ovaj puta iz CSKA Moskve koju Niko odbija iz istog razloga kao i onu kijevsku. Drugu nije odbio, druga je bila ponuda bunta, ponuda da se suprotstavi i upravi i da pokaže svima što se događa u zagrebačkoj svetinji. Prije nego što tekst krene dalje još jedan podsjetnik da je “mali Cico” tada imao 19 GODINA i tek je maturirao poznati MIOC.
Kada je stigla ta ponuda Niko prvo što je napravio okupio je najvažnije BBB u gradu. Nije ih zvao da kaže da je dobio ponudu Hajduka. Nije ih zvao da ih kritizira što su samo par mjeseci prije ušli na trening i derali se igračima da skidaju dresove. Na tu provokaciju tadašnji kapetan se samo osmjehnuo i rekao da on svoj sveti dres ne skida. Okupio ih je da ih upozori u što se klub pretvara. Nažalost, tadašnje vođe BBB nisu ga ozbiljno shvatili. Neki su mislili da klinac od 19 godina priča gluposti, a drugi su pak iz svojih interesa (dobar odnos s Mamićem) odbili Kranjčara.
Nakon sastanak s Boysima Kranjčaru je sada bilo jasno. Odlazak u Hajduk jedini je ispravan način da pokaže prkos, ali odluka nije bila laka. Štimac (tada prvi čovjek Hajduka) došao je u kuću Kranjčarovih i rekao da je sve spremno samo Niko mora potpisati. Priznao je Kranjčar da mu je tata dao veliku podršku jer kako je i sam veliki Cico rekao: “Pa otišao je u Hajduk, u veliki hrvatski klub, a ne u Zvezdu ili Partizan.” Bez obzira na očevu podršku Kranjčar je izjavio da je plakao dobra tri dana jer nije znao što će. Na kraju se možda i sjetio svog buntovnog uzora Roberta Prosinečkog te je potpisao ugovor i tim potpisom postao prvi čovjek koji je ustao protiv Zdravka Mamića.
Heroj i izdajica
Ali s tim potpisom započeli su najteži dani njegove karijere, a možda i Cicine. Jasno, Zagreb je bio šokiran. Kapetan i sin legende odlazi u Hajduk. U najvećeg rivala. Palili su njegove dresove, ispred njegovog stana palili su svijeće, svinje su oblačili u njegov hajdučki dres. Pjevali mu: “Svinjo debela, nema oprosta” i “Cico pijanico, Niko izdajico.” Grozote koje se nisu smjele dogoditi jer vođe Boysa su znali pravi razlog odlaska iako vjerojatno ni sami nisu mogli pretpostaviti da je tako ozbiljno to o čemu 19-godišnji klinac govori. Sve je gospodski šutio pa čak kada su i s istoka letjele baklje. Kada ga pitate koji trenutak pamti u karijeri reći će: “Ona prečka na Maksimiru. Ne znam kaj bi bilo da sam zabio. Samo znam da sam u te dvije sekunde čuo muk. Nijedan zvuk nije došao do mene. Teško mi je bilo dok sam slavio naslov s Hajdukom jer sam znao da je moj Dinamo u lošoj situaciji.”
Dok je u Zagrebu vladala ljutnja zbog Nike u Splitu je bila euforija. 10 tisuća ljudi dočekalo ga je pred Poljudom. Bilo je jasno iz njegovog pogleda da je zbunjen i šokiran, ali i tužan jer napustio je svoj klub i svoj grad za kojeg bi dao sve. I baš taj odlazak u Hajduk bio je dokaz da bi dao sve. Split ga je zavolio. Pustimo sa strane to što im je donio naslov i to što je došao u Hajduk kao kapetan Dinama. Split ga je zavolio jer je bio iskren od samog početka kada je rekao: “Ponosan sam kaj sam purger i moje srce će uvijek pripadati Dinamu, ali dat ću sve od sebe za vas.” Zato ga je Split voli i dan danas. I dan danas kada ga novinari idu pitati za koga navija u derbiju ne odgovori direktno nego onako da pročitate između redova: “Kaj za koga? Kaj vi mislite za koga navijam.”
Kažu da je trebao imati veću karijeru. Možda i je, ali Niko je bio nogometni umjetnik koji će radije dati kroz noge tri puta nego zabiti gol. Njemu je nogomet ona istinska dječja ljubav i igra. Onaj beton i asfalt na kojem odrasteš i zaradiš svoje prve kraste na koljenima kroz Niku su živjeli tijekom cijele karijere. Zato su ga svi i voljeli.
Iznad svih Dinamo
“Žalosno je što se mi Zagrepčani nismo uspjeli oduprijeti ljudima koji od našeg kluba rade ono što Dinamo nipošto ne bi smio biti. Možda je i ovaj moj potez početka spašavanja Dinama, kako bi se klub vratio u prave ruke” rekao je kada je došao u Hajduk. Ispostavit će se bile su to zapravo proročke riječi. Kada su ga pitali koji je najteži trenutak u karijeri izjavio je: “Bio je derbi na Maksimiru, ja u dresu Hajduka. S nekih 20 metara pucam prema golu i lopta leti. Vidio sam je u golu, u tih nekoliko sekundi razmišljao sam što će biti ako zabijem. Lopta je završila u prečki, ne znam što bi bilo da je ušla.”
Taj njegov buntovnički potez označio je početak borbe za pošteni i transparentniji Dinamo. Za klub koji neće ići po sudovima zbog mutnih ugovora. On je htio samo najbolje za svoj klub kojeg voli otkad zna za sebe. I zato pobjeda demokratskog Dinama pobjeda je i Nike Kranjčara. Nažalost i dalje postoje navijači Dinama koji ovaj njegov potez smatraju izdajom, ali to je njima na sramotu. Mnogi od onih koji su palili svijeću i derali se “Svinjo debala” godinama kasnije shvatili su ono što je on prvi shvatio.
“Ja sam slobodan” pjeva Haustor u antologijskoj pjesmi “Šal od svile”. Hoće li Niko ikada biti u potpunosti slobodan od etikete izdajice? Nadajmo se da da. Niko je zapravo “fantom slobode” kako je pjevala Azra. Sebe je odvukao “ravno do dna” kako bi dokazao nešto i pomogao svom Dinamu. U javnosti uvijek skromno kaže kako nije napravio ništa posebno i da je to radio iz čistog osjećaja. On je zapravo uvijek bio navijač Dinama jer volio je taj klub baš kao što je volio i nogomet. Iskreno i dječački.
Niko kao Niko.
