NJIMA U ČAST DIGNUTI KIPOVI I SPOMENICI: Hodali su veliki ispod zvijezda (FOTO)

FOTO: Ivan Ramađa

Antun Branko Šimić pisao je: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!”

Umjetnici, književnici… besmrtna bića koja će zauvijek živjeti kroz korice svojih djela.

U čast njima dignuti su kipovi i spomenici, a ako dobro načulimo uši, možda, prolazeći pokraj njih, čujemo njihove davno napisane stihove, vječno nošene vjetrom, kako mirno putuju ulicama rodnog grada i razgovaraju s prolaznicima, otkrivajući im najveće tajne Zagreba.

FOTO: Ivan Ramađa
FOTO: Ivan Ramađa

Antun Gustav Matoš

REVIJA 1

Mili Bože, kud sam pošo?
K izborima ja sam došo,
Ne znam, čemu dadoh glas.
Da sam, braćo, ovo znao,
Glasa njemu ne bih dao,
—Kažu—frigati će nas.


Mili Bože, kud sam zašo,
Naroda još nisam našo,
Ali gulaš nadoh ja.
Ja i razni trafikanti,
Korteži i špekulanti,
Pravi purgar jesam ja!

Jedan šmira, drugi kara,
“Dobiti ćeš komesara”,
Treći veli: “Ti si tat”.
Rauch zatvara, Hamruš špara,
Čini mi se, sve me vara:
Čuješ, Zagreb, hodi spat.

Još Hrvatska nij’ propala,
Nek se hrusti šaka mala,
Štrik nam mećeju za vrat,
Glasna, jasna od pameti,
Mogli bi me još zapreti,
Zato, Miško, hodi spat.

Jedni su za Starčevića,
Drugi su za Tomašića,
Treći za koaliciju.
Ovo nije pravi posel,
Postal bum na koncu osel,
Žive Bog policiju!

Ovaj ide mirno v Peštu,
Drugi opet ima v reštu
Proti volji mukte stan.
Prosto zrakom ptica leti,
Teško j’živet, teže umreti,
Meso j’ skuplje saki dan.

Plovi, plovi, moja lado,
—Pameti ja još ne nađoh,
Ali nađoh čašicu;
Zagreb-grade, ti si bijeli,
Jer si crn i blatan cijeli,
Tebi ovu zdravicu.

Makar stojiš, ti se krećeš,
Makar padaš, ljosnut nećeš
Kako tvrde glupani.
Oni što su danas s vama,
Jesu bogme proti nama
Pak će biti lupani.

Dugo već nam veli Pokret
Da će biti silan okret
Narodne politike.
Oj, Hrvati, braćo mila,
Dugo već nas vodi sila
Narodne pol-litrike.

Hajd, junaci, naprijed žurno,
Jer je vrijeme mučno, burno,
Hajd junaci, ali kud?
Miruj, Zagreb, srce moje,
“Jadran” ima novce tvoje,
Dumi želim sretan put!

Izbori su srećno prošli,
Novi ljudi su nam došli,
Ja sam već posijedio,
A Hrvatu, siromaku,
Još je veći mrak u mraku,
Otkad je pobijedio.

FOTO: Ivan Ramađa
FOTO: Ivan Ramađa

Marija Jurić Zagorka

Grička vještica I – VII

Hoćeš li se prezirno nasmiješiti ovom bijelom papiru što je samilosno primio šapat jednog srca koje si ti zapalila sunčanim žarom? Nemoj se smiješiti, jer blijedi će papir proplakati nevidljivim suzama, a krv kojom su pisane riječi, otkinute iz ranjave duše – problijedit će. Ti ne znaš tko sam i gdje sam. Od tebe me dijeli i nebo i zemlja. Sunce je daleko od tebe, ali ono te grli svojom zlatnom toplinom. Zvijezde su daleko od tebe, ali one ti šapću drhtavim svojim titranjem u tihoj ljubavnoj noći. Ja sam još dalje od tebe, a ipak – budim te ujutro glasnim kucajima srca svoga, uspavljujem te uvečer šapatom pjesme zakopane ljubavi svoje. Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine. Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas. Kad gleda kako se budi sunčani dan, osjećam da si to ti! Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi. Ne, na svijetu nema ništa dragocjenjijeg od bijelog papira i rujne krv iz mojih žila. Da mogu naći papir velik kao cijela zemlja, i da na njega potrošim svu krv svoga tijela, još mi srce ne bi moglo iskazati svu ljubav što je osjećam za te. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan jer mi je sva grud ispunjena tobom…

FOTO: Ivan Ramađa
FOTO: Ivan Ramađa

Miroslav Krleža

Evropa danas

Od najmračnijih ljudožderskih dana, o zvijezdama , o bolestima, o životnim tajnama i pitanjima Evropa (po svoj prilici) nikada nije znala više nego što znade danas, i znajući danas više no što je ikada znala, a sumnjajući u sve što zna, Evropa danas ne zna što znade i pojma nema što hoće. Evropa danas rafinirano bezglava: s jedne strane pametna, kao maska protiv otrovnih plinova, a druge slijepa kao staromodna lumbarda, a istodobno izazovna kao velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla. Evropsko bogatstvo, usred sveopćeg raspada i nereda, danas je perverzno kao krletka od suhog zlata, optočena draguljima, u kojoj skakuću crvenozeleni tropski kalibri s jedne srebrne šipke na drugu, i dok ta milijarderska igračka stoji nekolika hiljada funti šterlinga, pred izlogom prolaze gladna, zelena, evropska lica, sjene nerada i besposlice, što umiru od gladi, jer mjesto njih rade strojevi. Taj pasivni mimohod sušičavih sjena ispred draguljarskih izloga po velegradskim ulicama postao je već književnom šemom, dosadnom kao što su dosadne sve književne šeme što traju duže od pedeset godina.. Ali kako ti naši gladujući sugrađani nisu samo književni clichet i književni ukras socijalnotendenciozne naravi, nego i životna stvarnost, to su ti kontrasti između gladujućih prolaznika i draguljarskih izloga samo jednim dokazom više, kako je naša današnja suvremena stvarnost zaostalija od dosadne prošlostoljetne književne zaostalosti.

“Četvtu godinu besposlen primam svaki posao”, to je bio natpis limene pločice, što sam je vidio gdje visi oko vrata nepoznatog evropskog prolaznika, promatrajući zlatnu krletku optočenu draguljima u jednom evropskom draguljarskom izlogu.

Petrica Kerempuh
FOTO: Ivan Ramađa

Petrica Kerempuh – “Balade Petrice Kerempuha”, Miroslav Krleža

Po Medvednici

Po Medvednici, kakti maček,
vleče se čarni, čarni oblaček.
Opet bu nam tuče opalo taček,
zakaj je prek planke skočil čarni maček?

Po Medvednici kakti tenta vleče se oblaček,
zacopral nam je orsag copernjak seh copernjaček.

Muž merka se to
bez hasne,
bedaček.
Garmi, blisiče,
veter nosi tiče,
tiči perhuču, kriče,
bu nam potropala tuča su zob
i helde još jedini falaček.

Nigde nigdar nade ni pomenjši traček.
Ak nisi pod vodom il pak sušom žgan,
popali ti pole nemškutar, Lutoran,
Hasankan, Tatarkan, budimski Sinan,
al zemalski kapetan,
medvedgradski ban.

Sakim vragom sfundan saki božji dan,
cvrlji se muž polehko kak v ponjve puran.
Kampana Jezuševo, simtamle na stran:
“Kaj ste vre čuli, kume: Sisek je zežgan!”

V varožlinske gmajne se podravske hiže
popalil je Turčin paša iz Kanjiže.

Sanobor je prepun Ungnadovih Španjolov,
otpelali su snočka tristpet jarmov volov.

Tahi je v Stubice spreluknal tri device,
kaj muži nisu zmleli muke za gornice.

Jašprišt je včera, vu ime Klera,
došel da nam zadnju kravu pretera.

FOTO: laudato.hr
FOTO: laudato.hr

August Šenoa

Zagrebu

Povrh starog Griča brda,
kao junak lijep i mlad,
smjele glave, čela tvrda,
slavni stoji Zagreb-grad;
živ, ponosit,
jak, prkosit,
kad slobode plane boj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Mnoge bure povrh njega
prosu svijeta udes ljut,
al’ pod krilom našeg stijega
on stajaše tvrd i krut.
Ljutit stresa
juriš bijesa
i razmrvi vraga roj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

FOTO: Ivan Ramađa
FOTO: Ivan Ramađa

Dora Krupićeva – “Zlatarevo zlato”, August Šenoa

Mladica po duši dobra, a ne videći zla, bila bi i po sebi našla put kojim poći valja da ne zagrezneš u zlo. Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijega djetinjstva toliko uslobodila da je već nisu smatrali djetetom, da su je dapače svi nazivali “zlatarovom mudrijašicom”, jer se mala – a nije to za ono doba šala – naučila bila čitanju i pisanju od varoškoga školnika Blaža Dragšića. Pa tek kad pupolj budne ružicom, djevojče djevicom! Divna li oku milja!

Kad je nedjeljom i svetkom, idući od rane mise preko Markova trga kući svojoj, premetala drobne nožice, obuvene crvenim šiljastim postolicama, kad joj se lijepa glavica njihala pod kitnom partom, a bujne joj se crne plete spuštale niz plavetni, janjećim krinom ošiveni zobun, kad je ručicama držala na prsima veliki, srebrom okovani molitvenik, stidno gledajući pred sebe, da nisi mogao spaziti munjevita oka od dugih svilolikih trepavica, bio bi rekao svatko: eto, svetica sašla sa oltara među svijet da milim pojavom razveseli snuždene ljude.

Mnogomu se građanskomu sinu – a ne kojekakoviću – otimale oči za Dorom; mnoga je majka u duši računala, kad li bude Dora zrela za njezina sina, pače i velikaški gospodičići, kad ih iznebuha oprži sjajno oko zlatarove kćeri, znak bi prišapnuti: “Ej da nije, što je!” Ali nije se Dora dičila samo lijepim licem, već i ljepšom dušom. Bilo je tu i drugoga uzroka, uzroka doista velevažna, jer zlatom važe. Veli se: “Bolji je dobar glas nego zlatan pas”, a u Dorice bijaše i dobar glas i zlatan pas. Nije dakle ni čudo da su mladicu svi zorniji zagrebački mladići nuđali božićnicom te obilazili, željkujući i snujući zlatarovo zlato; nu od toga zlata ne bijaše im zlata i zatvorena zlatarova vrata.

FOTO: Ivan Ramađa
FOTO: Ivan Ramađa

Tin Ujević

Zavjetrina

Strasnim mirisom lipa draga veče
sa uspomenom na olbanske zove.
– (Noćas će zadnja krvca da isteče
iz ognja bila i iz grudi ove.) –

Mirišu lipe pred Sveučilištem.
Ulica struji zaboravom jada.
Nečujno gazam svojim mučilištem,
u pitanje se grč savjesti sklada:

– Je li to onaj Zagreb koji ima
da blaži vatru groznice u meni
što minuh tuđin među domaćima,
dok još se rijeka bagreno rumeni? –

Oblak na oblak. Sjeta povrh sjete.
Sa praznom dušom ja ću tu da slažem
bokor uz bokor, sonet na sonete
i teret suza na licu da važem;

a dotle, noću ja ću, lud, da slušam
valove mora u mom slijepom oku,
talase šuplje što prepasno kušam,
kao kroz školjku, kroz savjest duboku;

i onda, tiha varoš, sunce spasa,
nudi mi konak svojeg ogrtača;
a ja kroz sreću noći znam, bez glasa,
užas od sebe i zlu nemoć plača.

Petar Preradović
FOTO: Ivan Ramađa

Petar Preradović

Rodu o jeziku

O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
O presladkom glasu onom
U komu te mile majke
Usnivahu sladke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se sviest probudi
Te ti spozna i uvidje
Da ti bolje nije nikdje
Do na tvoje majke grudi!

Po njemu te sviet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uviek k njemu teži,
U njegovo jato hrli,
Oko njega mi se grli
I u čvrsto kolo veži
Pa ti ne će vremeniti
Burni triesi da nahude;
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti!

Ljub’ si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve čto jesi:
Svoje tielo, udo svieta,
Bus posebnog svoga cvieta
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez vnuka.
U prošasti sjena puka,
Ubuduće niti sjena!

Komentari