Uz večer komedije i smijeha koje već godinama donosi publici omiljena predstava „Kod kuće je najgore“, nova sezona u Kazalištu KNAP otvorit će se u subotu, 14. listopada u 20 sati.
Novu sezonu kultno zagrebačko kazalište, koje djeluje u sklopu Centra kulture na Peščenici, počinje uz novog voditelja. Naime, profesionalnu kazališnu scenu KNAP-a, ali i brigu za bogatu amatersku scenu, od rujna je preuzeo Igor Weidlich, dramski pisac, novinar i predavač.
Weidlich se do sada kao samostalni umjetnik dokazao kao jedan od najizvođenijih suvremenih hrvatskih autora na nezavisnoj sceni, a djela kojima je autor ili koautor pune dvorane diljem zemlje (Puni pansion, Direkt u glavu, Mi o Vuku, Kad udari južina, Who The Fu*k is Biba?…).
Kao dramaturg i prevoditelj radio je i na velikim glazbeno-scenskim djelima u Hrvatskoj i Srbiji (mjuzikl „Pacijenti“ u Lisinskom, mjuzikl „Poljubi me, Kato“ u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, operete „Vesela udovica“ i „Pariški život“ u Madlenianumu…).
U projektima je ostvario suradnje s Petrom Kraljev, Jagodom Kumrić, Katarinom Baban, Slavkom Sobinom, Bojanom Jambrošićem, Mirom Gavranom, obitelji Huljić, Igorom Barberićem, Robertom Boškovićem, Tihanom Strmečki… S Weidlichom smo razgovarali o novoj sezoni i budućnosti kazališta KNAP.
Po čemu se KNAP ističe od drugih kazališta?
KNAP prate epiteti kultnog kazališta, rubnog, iz kvarta. I po tome zaista jest poseban, u njemu su nastale brojne kultne predstave o kojima se i danas govori, iako već dugo nisu dio repertoara, a velika je gledanost i naših aktualnih predstava.
Nije stvar da je KNAP bolji ili lošiji od nekih drugih gradskih kazališta ili kazališta koja djeluju u centrima kulture, već je stvar tog nekog specifičnog pristupa po kojem je KNAP prepoznatljiv.
I opet, nisu nam samo komercijalne predstave u fokusu, iako nam je naša produkcija iznimno važna, pa i suradnje s vanjskim profesionalnim produkcijama. KNAP je uvijek davao i daje platformu mladim produkcijama koje tek moraju ‘stasati’.
A sve to neminovno dovodi to toga da je KNAP kazalište ‘iz susjedstva’, blisko svakome. Samo, takva povijest i tradicija su i velika odgovornost za osobu koja se hvata ovog posla, nakon vrlo uspješnih prethodnika.
Što vas je ponukalo na odlazak i preuzimanje umjetničkog voditeljstva KNAP-a?
Da KNAP traži novog voditelja saznao sam slučajno, ali je nekako sve ispalo prirodno i kao da tako treba biti. Naime, davnih dana, prije bilo kakve moje profesionalne karijere, dolazio sam kao klinac s roditeljima u KNAP gledati predstave, a kasnije sam hodnicima KNAP-a trčkarao kao kazališni amater.
Predstavljena nova sezona Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu
Život me profesionalno odveo u dva smjera – novinarski i predavački, ali i u kulturnom smjeru postao sam prilično izvođen dramski pisac. I za to je zaslužan dobrim dijelom KNAP koji mi je dao vjetar u leđa.
Tako da sam praktički došao na mjesto s kojeg sam krenuo, u Centar kulture na Peščenici. Ravnateljici Centra Anji Planinčić moje se viđenje kazališta očito dovoljno svidjelo da mi je otvorila vrata, na čemu sam joj neizmjerno zahvalan. Sad ‘samo’ treba raditi i ne iznevjeriti kazalište.
Sto novog i drukčijeg možemo očekivati u novom vodstvu? Koje novine i promjene planirate? Što se kuha od novih predstava?
Nekako nam se najzanimljivijim i najproaktivnijm učinilo započeti sezonu raspisivanjem natječaja za novi dramski tekst, za komediju čiju premijeru planiramo za siječanj iduće godine. Natječaj je još u tijeku i odbrojavaju se dani.
Želimo dati prostor novim, mladim autorima, ali i prokušanim dramskim piscima, da se jave sa svojim idejama. Želimo za početak malo više osluškivati i kreativce, kako to radimo i s publikom. Mislim da jedino tako možemo kreirati kvalitetne programe.
Naravno u planu su i neke nove suradnje i gostovanja o kojima ćemo uskoro moći nešto više reći, no siguran sam će Kazalište KNAP postati još vidljivije, s predstavama na koje će publika rado dolaziti, i ono što je još važnije – vraćati se.
U budućnosti svakako želim vidjeti dvije produkcije u sezoni, od koje bi jedna bila novi tekst domaćih autora. Naravno, za to treba i novca, ali i to je posao voditelja kazališta. Ne mogu se tješiti, moram zasukati rukave.
Godinama radite i kao dramaturg i dramski pisac, obično komedija i mjuzikla. Što vas privlači tim žanrovima?
Mjuzikl je moja prva strast i o suvremenom glazbenom kazalištu dosta toga znam. Žanru me privukao svaki aspekt, od zarazne glazbe koja ima svoje zakonitosti u takvim formama, do fantastičnih mogućnosti pričanja priče i emocija koje može pobuditi samo mjuzikl.
Proteklih godina sam s Robertom Boškovićem radio i u Beogradu, u Madlenianumu gdje smo čak i operete približili novoj publici postavljajući ih u smjeru mjuzikla. Rezultati govore za sebe, to su neke od najgledanijih predstava i uvijek su rasprodane.
Šovinistička istina u krivom zrcalu: Ova predstava otkriva svu tajnu muškog ponašanja
S druge strane, koji put su u kazalištima uvjeti takvi da se i s malo mora napraviti mnogo pa napravimo i komediju s dvoje izvođača, ali i takva predstava mora pružiti doživljaj kao da su ljudi gledali spektakl.
Mnogi misle da je komedija laka, ali ne, mnogo je teže napraviti dobru komediju jer ona mora biti i iskrena i otvorena, pa tako i sadržavati dramu koje gledatelj možda u prvi mah neće biti ni svjestan. Sve su to izazovi za kreativni um.
A danas je poseban izazov ljude nasmijati, ali i natjerati da razmišljaju. Meni osobno nema ljepšeg prizora nego kad vidim ljude da nasmijani izlaze iz dvorane i prepričavaju ono što su gledali.
Kako komentirate stanje zagrebačkih gradskih kazališta, programski i općenito? Što može bolje?
U svim tim institucijama ima vrlo vrlo kreativnih ljudi sposobnih mijenjati ili barem prodrmati društvo. Kultura je temelj društva, oko toga ne treba dvojiti. Tko god bili ‘oni gore’ u nekom trenutku, moraju na umu imati jednu stvar – kazalište, pa tako i kultura ne smiju im biti zadnja rupa na svirali kad rade proračune.
A što se tiče programskih shema pojedinih kazališta, smatram da u Zagrebu imamo cijeli spektar predstava koje su sposobne doprijeti do svih građana i najraznolikije publike. Toliko nijansi u programima, žanrovima… Jedino što si ne smijemo dopustiti jest elitistički pristup i podcijeniti publiku.
A tu je čar kazališta koja djeluju kao dio centara za kulturu, kao što je KNAP. Mi smo najbliži zajednici, mnogima smo i prvi doticaj s kulturom. To je prednost, ali i velika odgovornost.
Za kraj, jedno uvijek aktualno pitanje: Kako privući više mladih i djece u kazalište?
Ne treba ih privlačiti, treba ih pustiti da sami dođu. Iskustva mi pokazuju da u publici sjedi sve više mladih. Ne zato što ih je netko silio da tamo dođu, nego zato što im se sviđa predstava, čuli su od prijatelja da je dobra.
Ako ih takne, i oni će dovesti prijatelje. Kad jednom netko doživi kazalište i pronađe svoj omiljeni žanr, taj i ostaje. Moraju doći jer žele tu biti, a ne zato jer ih nastojimo privući. Samo, trebamo na umu imati da im ne možemo muljati, nove generacije puno su brže na reakciji ako to osjete.
Kazalište se ne smije ponašati kao da nisu stigla neka nova vremena u kojima smo i kao ljudska bića evoluirali, drugačije doživljavamo priču, drugačije promišljamo. Kod novih generacija su te mjene sve brže i brže, i nisu uvijek u dobrom smjeru jer su vitualni eskapizam i trivijalizacija sadržaja uzeli danak.
Ali zato je na kulturnjacima ta zadaća da pokažu kazalište kao ‘sočniju’ i dugoročno isplativniju verziju kreativne stvarnosti. Mladi koji osjete kvalitetno kazalište najbolje će znati sami odlučiti hoće li se vratiti u gledalište.
Na repertoaru će publika ove sezone imati prilike pogledati trenutačne produkcije KNAP-a: „Muškarci više vole plavuše“, „PLAY HARMS ili sasvim obične besmislice“ te „Kako ubiti suprugu ili supruga bez suvišnih zašto“, a tu su i brojne suradnje s produkcijama u sklopu platforme KNAP+, koje će vrlo brzo donijeti i neke nove naslove, ali i neke koje je publika već imala priliku vidjeti te je spremna ponovo ih nagraditi pljeskom, poput predstave „Otvoreni brak“ Gala teatra.
