Morana Zibar, poznata lovkinja iz mnogima omiljenog HRT-ovog kviza ‘Potjera‘, otvorila je dušu o o vršnjačkom zlostavljanju koje je pretrpjela kao školarka. “Na prepad bi mi prišli s leđa i strgnuli mi gumicu s kose. Uhvatila bi me panika pa bih se samo ukipila. Srce bi mi sišlo u pete. Stajala bih na hodniku dok mi se rugaju. Ismijavali su moju kosu, lice, tijelo. A kad bi osjetili da se bojim i da mi nije nimalo smiješno, onda bi ruganje bilo još jače. To su valjda mogli posebno namirisati”, ispričala je u razgovoru za Telegram.
Najčešće se događalo pod odmorom. Ili u učionici ili na hodnicima moje novozagrebačke škole. Jedan dječak, kolega iz razreda, je predvodio, a još jedan ili dva bi mu asistirali. Dogodilo bi se iznenada i nasumce, valjda bih im upala u vidokrug, a nisu imali druga posla pa bi se mene dohvatili.
Nikada nisam doživjela da bi digli ruku na mene ili nešto takvo, ali ruganje mi nije bilo strano. Kao ni većini mojih vršnjakinja, uvjerena sam. Smatralo se to normalnim, smatralo se da su to samo dječja posla. A ruganje je uvijek išlo baš na temu mog izgleda. Ako se njih pita, izgledam jadno i neprivlačno i, u principu, ne onako kako su oni zamislili da djevojčica treba izgledati”, opisala je.
‘Što god bi mi rekli, ja bih bila uvjerena da je i istina’
“Da nisu zbog izgleda, sigurno bi našli neku drugu temu jer nalazili su je i za druge. Jedna je školska kolegica bila na meti jer je ekstremno tiha i šutljiva, a druga pak jer joj učenje baš i nije išlo. Tako da bi se sigurno i za mene našao neki drugi povod, tako to ide. Što god bi mi rekli, ja bih bila uvjerena da je i istina, ali nikada nisam plakala zbog tih komentara. Nikada se nisam niti požalila nekom. S roditeljima nisam imala takav odnos da pričamo o takvim stvarima. Učiteljici bi to bilo tužakanje, a prijateljicama nisam ni u ludilu govorila koliko mi to smeta, zbog srama. Mislila sam, ako im priznam koliko me to pogađa, vidjet će koliko sam jadna i nesigurna. Ispast ću luzerica. I one će početi misliti ono što mi dobacuju”, priznala je.
“O onima s kojima se nisam slagala ili koji su me znali verbalno povrijediti ne razmišljam već desetljećima, ne zanimaju me. Kad bih danas dobila ispriku tih dječaka koji su me maltretirali, iako sam sigurna da se oni toga uopće ne sjećaju, bilo bi mi drago, na nekoj simboličkoj razini. Kad se rijetko vidimo, na godišnjicama mature, to je potpuno drukčija slika, život nas je sve promijenio.
Skoro sam posve zaboravila i zakopala komentare kojima sam sama bila izložena. Sad to sve gledam iz druge perspektive, kao majka tinejdžerice u digitalnom dobu, i strepim nad njom. Nad nepoznanicama koje se događaju u online svijetu. Nevjerojatno mi je koliko je mnogo načina kako povrijediti pa čak i uništiti nekoga online. Sretna sam što sam kroz osnovnu i srednju školu prošla u analogno doba, kad je sve bilo jednostavnije. Ne mogu zamisliti kako bi mi to razdoblje života prošlo da su postojali internet i društvene mreže. To bi bio pakao. Mislim da ne bih dobro prošla”, poručila je.
Je li moguće, katolički teolog o Thompsonu: ‘Isus se za to nije zalagao’
