Povodom obilježavanja Dana mozga, u ponedjeljak 22. srpnja, donosimo niz članaka na tu temu kako bismo upozorili na važnost očuvanja tog organa. Razgovaramo s liječnicima te donosimo iskustva oboljelih kako bismo informirali javnost o prevenciji bolesti, ali i prepoznavanju simptoma na vrijeme kako bi se spriječili fatalni ishodi.
Parkinsonova bolest je progresivno degenerativno stanje, općenito okarakterizirano drhtanjem (tremorom), usporenošću pokreta (bradikinezijom), ukočenošću, te abnormalnostima držanja tijela. U svojem najozbiljnijem obliku, povezana je s dubokim fizičkim i mentalnim poremećajem.
Pri pojavi Parkinsonove bolesti prvo se javljaju degenerativne promjene u području mozga poznatome kao crna tvar koja proizvodi dopamin, kemijsku tvar koja omogućuje ljudima da se kreću normalno i precizno. Parkinsonova bolest je okarakterizirana jakim nedostatkom te tvari popularno poznate kao hormon sreće.
‘Dvije godine su pokušavali saznati što se dešava’
O Parkinsonovoj bolesti razgovarali smo s predsjednikom udruge za oboljele od Parkinsonove bolesti “Kreni sad i odmah” Dejanom Đuranom, koji nam je opisao svoju borbu s bolešću i otkrio kako je savladao očaj i pronašao snagu za nastavak života.
“Zapravo sve se desilo prije šest godina. Ja sam prije dijagnoze bio strastveni alpinist. Međutim prije nekih šest godina kad sam se vraćao s planine javljali su se strašni grčevi. To je trajalo godinu dana, sve jače i jače”, opisao je kako se bolest javila.
“Išao sam na razne pretrage, svi su imali različita objašnjenja. Dvije godine su pokušavali saznati što se dešava jer su mi bili kruti mišići da bi jedan terapeut na kraju rekao da to nema veze s mišićima već s mozgom. Na 3D prikazu mozga su mi ustanovili da imam Parkinsona”, opisao je da su za dijagnosticiranje bolesti bile potrebne dvije godine.
‘Dva su bitna razloga iz kojih bicikliram’
“To je sad četvrta godina kako imam dijagnozu. Ja sam u životu inače sve sam rješavao, a ovo je bila prva stvar koju nisam mogao riješiti. Doživio sam šok. Morao sam pustiti životu da sve riješi. Sjeo sam sam sa sobom. Imao sam mogućnost prepustiti se očaju, ili iskoristiti vrijeme koje još mogu biti aktivan”, ispričao je o strašnoj dvojbi pred kojom se našao.
“Tako sam prije četiri godine počeo biciklirati, što kraće, što duže rute. Dva su bitna razloga iz kojih bicikliram. Kao prvo to usporava razvoj Parkinsonove bolesti. Druga stvar je što želim pokazati ostalima koji se nalaze u takvoj situaciji da imaju dvije mogućnosti, prepustiti se očaju ili iskoristiti život”, opisao je svoju motivaciju.
Đuran je opisao simptome bolesti i pojasnio da se oni povlače dok biciklira. “Imam smrzavanje noge, ponekad je ne mogu podignuti. Moj govor je isprekidan. Znam koju riječ trebam izgovoriti, ali jednostavno ne izlazi iz usta. To je sekunda, dvije pa ju zatim izgovorim. Moji pokreti su jako usporeni. Fina motorika mi je totalno narušena. Na primjer mogu zašarafiti šarafić”, naveo je simptome s kojima se svakodnevno suočava.
Fizička aktivnost usporava razvoj bolesti
“To su simptomi koji su izraziti dok ne bicikliram”, naglasio je da fizička aktivnost povlači simptome i usporava razvoj bolesti. “Bicikliram svakodnevno ili svaki drugi dan. Na bilo kakav odlazak van umjesto autom odlazim biciklom. Jedanput godišnje ili dvaput odlazim na duže ture. Trenutno sam na turi od Bugarske do Norveške, međutim završit ću je ranije na Baltičkom moru”, ispričao je kako mu je biciklizam spasio život.
Prošle godine bio je na biciklističkoj turi EuroVelo 6, od Atlantskog oceana do Crnog mora. Đuran može biti velika inspiracija, kako za ljude s Parkinsonovom bolešću, tako i za sve ljude koji su pred odlukom izbora očaja i borbe, kako je sam opisao situaciju u kojoj se našao.
