O nasilju među djecom razgovarali smo s doktoricom Sanjom Jusufbegović iz Poliklinike za zaštitu djece.
Nedavno smo svjedočili slučaju u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi u kojoj je vršnjačko nasilje doseglo nove granice brutalnosti. Naime, djevojčicu Marinu sustavno, svakog dana psihički maltretira cijeli razred.
Ona dolazi iz siromašne obitelji, nema najnoviji model iPhonea i ne nosi markiranu odjeću. Iz nekog razloga njezini vršnjaci u tome su pronašli povod za maltretiranje, također iz nepoznatog razloga, nasilnici iz školskih klupa dobili su dojam da je to u redu.
>>> NASILNICI U ŠKOLSKIM KLUPAMA: Marina ide u 6. razred i nema iPhone, zbog toga je svakog dana maltretiraju
Potaknuti ovim slučajem obratili smo se doktorici Sanji Jusufbegović iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Upitali smo je, za početak, kako zadirkivanje počinje i kako se toliko otme kontroli.
“Zadirkivanja među djecom mogu započeti iz naoko bezazlenih situacija, kao dio uobičajene potrebe za šalom i igrom. Onog trenutka kada jednom djetetu to zadirkivanje počinje nanositi bol, a drugo ne odustaje nego ustraje u takvom ponašanju, sve prestaje biti šala“, kazala je.
“Postupci poput izrugivanja, omalovažavanja, vrijeđanja , kritiziranja i zastrašivanja, te prijetnji kod djeteta kojem su upućeni stvaraju tjeskobu i nesigurnost, koje, ukoliko se na vrijeme ne prekinu, mogu voditi do većih poteškoća”, nastavlja doktorica Sanja.
Psihičko nasilje raširenije je od fizičkog
U hrvatskim školama fizičko nasilje manje je rašireno od onog psihičkog, a djevojčica s početka priče i samo kaže kako bi nekada bilo lakše istrpiti udarce nego otrovne riječi.
“Nemojmo zaboraviti kako je psihičko nasilje znatno raširenije nego tjelesno i zbog ponekad vrlo suptilnih postupaka , teže dokazivo“, objašnjava doktorica Jusufbegović, a čini se da su ovog svjesna i sama djeca koja tučnjavama rijetko pribjegavaju, ali i bez toga ostavljaju ožiljke.
Profili žrtve i napadača
Kao i u svakoj sličnoj situaciji, tako i u ovoj postoje određene karakteristike koje pokazuju djeca žrtve i djeca nasilnici, ipak kod mlađe djece takve profile teže je odrediti jer se još razvijaju.
“Kod djece niže školske dobi ne možemo govoriti o tipičnom profilu zlostavljača i žrtve, budući se radi o mladim osobama u razvoju, no ono što zasigurno znamo da su žrtve oni koji su po nekim svojim osobinama i obilježjima drugačiji od drugih, pri čemu ga potencijalni zlostavljač vidi nezaštićenim”.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Cilj takvog postupanja je stvoriti kod drugoga loše osjećaje kako bi se jedno dijete ili skupina djece osjećali nadmoćno.[/box]Osim maltretiranjem slabijih u statusu nadmoćnijih veliku ulogu igraju i statusni simboli, pa djeca udaraju gdje god bi moglo zaboljeti, a najuočljivije im je, naravno, ono što prvo vide. Odjeća, tehnologija ili tjelesna građa…
“Takva je potreba uvijek prisutna kada ne postoji istinski osjećaj sigurnosti i samopoštovanja za sebe samog, nego je taj osjećaj lažne sigurnosti izgrađen na krivim postavkama, što uključuje i materijalne te statusne simbole. Prevladavanje materijalnog nad suštinskim ljudskim osobinama, poput suosjećanja i želje za zajedništvom, nije problem koji se odnosi na djecu, nego nas odrasle koji postavljamo mjerila toga“, govori nam psihologinja.
Iz ovog je lako iščitati da velika krivica leži i na roditeljima koji će danas često djecu zabaviti mobitelima, tabletima i sličnim gadgetima umjesto da s njima bave i da u njih usade prave vrijednosti. Teško je djeci naučiti što je dobro, a što ne, ako im nitko to ne pokazuje.
Zašto roditelji okreću glavu?
Upravo su roditelji ti koji bi svojoj djeci trebali ukazati da je nešto što čine loše, ali najčešće upravo oni kreću glavu.
Razloga može biti mnogo, možda ne mogu i ne žele vjerovati da je njihovo djete nasilnik, možda se ne žele suočiti s istinom koja govori da je takvo ponašanje došlo od kuće, a sigurno postoji i jedan dio onih koje nije briga, jer nismo jednom čuli “Djeca se trebaju naučiti braniti” ili pak “Ma to su dječja posla”…
[box type=”warning” align=”” class=”” width=””]Roditelji su izgubili dio osjećaja osobne snage i autoriteta.[/box]“Roditeljima je često lakše okrenuti glavu od činjenice da se njihovo dijete ponaša nasilno, iz razloga što bi se morali suočiti s razlozima zbog kojih je do takvog ponašanja došlo. Osjećaj nemoći kod roditelja je danas dosta raširen, iz jednostavnog razloga što su izgubili dio osjećaja za sebe, što uključuje i doživljaj osobne snage i vrijednosti na kojima su oni odrasli, priklanjajući se često ishitreni m trendovima u društvu”, tvrdi Sanja.
Što poduzeti?
Djeci žrtvama prije svega treba vjerovati i ponuditi im sigurno utočište, a mijenjanje razreda i škole trebale bi biti posljednja opcija, u svemu tome roditelji i škole moraju surađivati.
“Škola i roditelji su različite karike, međusobno povezane u rješavanju problema. Promjena škole za svako je dijete posljednja od opcija u rješavanju problema nasilnih vršnjačkih odnosa”, za kraj je rekla psihologinja.
Uvođenje uniformi
Ono što bi nasilje možda umanjilo , ako već ne iskorijenilo, jest uvođenje uniformi koje bi za svakoga bile iste. Ovim potezom barem bi se klasne razlike prikrile jer nebi bilo mjesta za markirane traperice, majce ili modne dodatke.
Ipak, prvo što se mora poduzeti, poduzima se kod kuće. Na roditeljima je da svakog dana u svijet pošalju malu osobu koja zna razlikovati dobro od lošeg, a ne nasilnika koji će terorizirati svoje kolege.
Jedno je sigurno, djecu treba upoznati s posljedicama psihičkog nasilja, a kazne u školama podhitno se moraju postrožiti jer organiziranje povremenih roditeljskih sastanaka na ovu temu, očito, nema nikakvog efekta.
