Odnos čovjeka i prirode vječna je tema o kojoj su ispisane brojne knjige, novinski tekstovi, znanstveni radovi, održana brojna predavanja, edukacije raznih vrsta – po obrazovnim ustanovama, udrugama, gradovima, općinama, četvrtima i na sve druge moguće načine – no i dalje negdje zapinje, taj odnos nije dokraja definiran, a onaj dio koji je jasan i za koji postoje točno propisana pravila u praksi rijetko funkcionira.
Jedan od primjera nefunkcioniranja na svakodnevnoj razini jest odvajanje otpada raznih vrsta, od komunalnog do glomaznog, a upravo je ovo posljednje uzrok divljih deponija koji nagrđuju prirodu. Koliko je ova tema važna, svjesni su svi koji imaju na umu da smo planet posudili od svojih potomaka, a nismo ga zarobili samo za sebe pa da imamo misiju iscrpiti sve njegove resurse u nekoliko tisuća godina te ga odbaciti kao potrošenu staru krpu i krenuti na drugi. Jer drugog nema. Imamo samo ovaj dom.
O ovoj i drugim važnim ekološkim temama razgovarali smo s prof. dr. sc. Mladenom Šolićem, voditeljem laboratorija za mikrobiologiju Instituta za oceanografiju i ribarstvo te redovitim profesorom iz ekološke skupine predmeta na sveučilištima u Splitu i Zagrebu, koji je dosad objavio 11 knjiga te više od 150 znanstvenih i stručnih radova.
Ekološke teme
Popularizirao je ekološke teme knjigama “Ljepota različitosti”, koja govori o problematici biološke raznolikosti na Zemlji, “Umijeće življenja”, koja se bavi ekologijom ponašanja životinja, “Krojenje života”, koja govori o odnosu živog svijeta i neživog okoliša, te “Put u Liliput” koja proučava utjecaj klimatskih promjena na živi svijet na Zemlji. Dobitnik je nagrade HAZU-a 2006. godine za najviša znanstvena dostignuća u Republici Hrvatskoj u području prirodnih znanosti i matematike.
ENERGREEN: O čemu govori knjiga “Šuma bez staze”?
MŠ: “Šuma bez staze” moja je posveta ekologiji, znanstvenoj disciplini kojom se bavim već 40 godina. U vremenu duboke ekološke krize koju je izazvao čovjek ekološka znanost postaje važna za svakoga, pa i za one koji još nisu svjesni ozbiljnosti krize. 21. stoljeće mora biti stoljeće ekologije, a ljudska civilizacija mora biti usmjerena prema ekološkom načinu razmišljanja ako želi zadržati dobre uvjete života za sebe i buduće generacije.
Središnja tema knjige odnos je čovjeka i prirode, promatrano kroz prizmu razvitka ekološke misli tijekom posljednjih 200 godina. Ekologija se nikada nije mogla razvijati mimo očiju javnosti – politike, ekonomije, religije – kao što su taj luksuz imale neke druge znanstvene discipline. Ekologija je oduvijek bila duboko društveno ukorijenjena znanost koja je ukazivala na neraskidivu povezanost i isprepletenost prirode i ljudske civilizacije, koje su se uvijek zrcalile jedna u drugoj, a često je bila doživljavana i kao subverzivna znanost jer je upozoravala na probleme koji nisu bili glazba za uši vladama, korporacijama ili drugim centrima moći.
Ekološka znanost baštini veliko intelektualno nasljeđe. Suprotstavljene ideje izmjenjivale su se na ekološkom tronu, a svaka od njih donosila je određenu razinu istine, mijenjajući naše poglede na prirodu, ali i na ljudsko društvo. Upravo zbog te svoje unutarnje raznolikosti perspektiva ekologija je iznimno pridonijela našem poimanju prirodnog svijeta i našeg mjesta u njemu. Društvene norme ponašanja i društvena etika utjecale su na ekološku etiku, ali je vrijedilo i obrnuto. Ekologija je postala znanstvena podloga ekoloških pokreta i environmentalizma kao filozofije koja se suprotstavlja društvenim procesima koji produbljuju ekološku krizu i kao etike koja zagovara poštovanje prirode, čiji smo mi ljudi sastavni dio.
Naslov knjige inspiriran je jednim stihom romantičarskog pjesnika Georgea Gordona Byrona koji glasi: “There is a pleasure in the pathless woods” ili u prijevodu Luke Paljetka: “Puno je slasti u šumi bez staze”. “Šuma bez staze” u ovoj knjizi funkcionira kao dvostruka metafora. S jedne strane, to je metafora za netaknutu prirodu, koja je toliko izvan domašaja čovjeka da u šumi čak ni staze nema. S druge strane, to je metafora za ekološku znanost koja je, tražeći temeljne ekološke principe i zakonitosti, lutala različitim smjerovima, poput grupe ljudi koji pokušavaju naći put iz šume bez staze pa je svatko krenuo nekim drugim putom.
Novo otkriće moglo bi zatresti svijet: ‘Velika promjena događa se brže od kuhanja čaja’
Zaštita prirode
ENERGREEN: Radi li se u Hrvatskoj dovoljno na zaštiti prirode?
MŠ: Republika Hrvatska kao članica EU-a slijedi i provodi sve aktivnosti u domeni zaštite prirode koje propisuje nacionalna i legislativa EU-a vezana uz zaštitu vrsta, staništa, ekosustava, biološke raznolikosti. Pritom nam nitko ne brani da budemo odvažniji i postavimo još više standarde od onih koje propisuje EU. Međutim, korijeni problema mnogo su dublji i svakako globalni. Ljudi su se genetski i kulturno razvijali kao odgovor na ekosustave u kojima su živjeli i o kojima su ovisili.
Tijekom najvećeg dijela svoje povijesti ljudi su živjeli u skladu s prirodom, koristili njezine usluge na obnovljiv način i prirodi vraćali u upotrebljivom obliku ono što su od nje uzeli. Međutim, s industrijskom revolucijom stvari su se bitno promijenile. Naš industrijski i tehnološki razvitak donio nam je velika očekivanja za budućnost. Očekivali smo znanstveni, tehnološki i ekonomski svijet čuda, ali smo uzrokovali ogromna razaranja u svijetu oko nas. Zanemarili smo prirodni svijet u svim svojim planovima razvitka.
Pogrešno smo pretpostavili da možemo biti potpuno odvojeni od prirode, nismo razumjeli da smo sastavni dio prirode o kojoj ovisimo. Primjerice, potrošnja ugljikovodika povećala se 800 puta od 1750. godine, odnosno 12 puta u razdoblju od 1950. do 2000. godine, što je 3-4 puta više od porasta fotosintetskih kapaciteta kopnenih biljaka. Mi već dulje vrijeme prelazimo granicu ekonomskog rasta, kada negativni učinci rasta postaju veći od koristi.
Biološka raznolikost
Mi sve resurse koje planet može obnoviti tijekom jedne godine iz godine u godinu iskorištavamo sve ranije. Taj je dan ekološkog duga (Earth Overshoot Day), primjerice, 2023. godine bio 2. kolovoza. Drugim riječima, koristimo oko 35 % više resursa i usluga ekosustava nego što biosfera može obnoviti, trošeći prirodni kapital koji postoji na našem planetu i čija je količina ograničena. Na primjer, poljoprivredno tlo, koje se većinom stvara na vremenskoj skali centimetara po stoljeću, na mnogim područjima troši se brzinom od metra po stoljeću.
Podzemna voda, posebno “fosilna” podzemna voda (koja se nakupljala tijekom ledenih doba), na većem dijelu planeta crpi se iz vodonosnih slojeva daleko iznad brzine ponovnog punjenja. Napokon, biološka raznolikost, biljke, životinje i mikroorganizmi koji su radni dijelovi ekosustava, istrebljuju se brzinom bez presedana u ljudskoj povijesti (danas se oko milijun vrsta smatra ugroženima).
Takva ekonomija potpuno je neodrživa, ne samo u pogledu nemogućnosti osiguravanja dovoljno energije i hrane za sve ljude na planetu nego i u pogledu osiguravanja života vrijednog življenja za sve. Raspodjela dobara koje proizvodi korporativna kapitalistička ekonomija izrazito je nepravedna. Rast ekonomije ne donosi boljitak svima, donosi ga samo malom, sve manjem dijelu čovječanstva (ali ni njima zadugo), dok se s rastom ekonomije broj gladnih, siromašnih i obespravljenih ne smanjuje nego povećava. Ali čak i da je raspodjela pravedna i da donosi trenutačni boljitak svima, ona je duboko neodrživa. Kako je to primijetio Kenneth Boulding: “Bilo tko tko vjeruje u neograničen rast bilo čega fizičkog, na fizički ograničenom planetu, ili je lud ili je ekonomist” (svakako nije naodmet reći da je Boulding i sam bio ekonomist).
Pogledajte što su znanstvenici našli u ljudskom mozgu: ‘Nije slučajno, toga će biti sve više’
Ekstraktivna ekonomija
Od kraja 19. stoljeća naša je civilizacija prešla iz organske ekonomije, koja je po svojoj prirodi neprekidno obnavljajuća ekonomija, u nešto što bismo mogli nazvati ekstraktivnom ekonomijom, koja je po svojoj prirodi terminalna ekonomija, ovisna o iskorištavanju neobnovljivih resursa. Uzimanje tvari i energije iz naših ekosustava za naše ljudske sustave pljačkaško je i neodrživo.
Ova ekonomija donijela je sa sobom jednu zabludu, jedan mit i jednu ozbiljnu slabost. Zabluda je da smo mi odvojeni od prirode. Viktorijanski čovjek smatrao je da civiliziranog čovjeka razlikuje od divljaka to što je odvojen od prirode koja je divlja i opasna i od koje se treba braniti. To je vodilo k antropocentričnoj etici koja u središte stavlja čovjeka i daje mu pravo da iskorištava prirodu na svoju korist. Današnja ekonomija nije se puno odmaknula od tih postavki. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija.
Naš ljudski sustav, naša civilizacija, samo je podsustav šireg sustava Zemlje. Dakle, treba razumjeti da zajednica svih živih vrsta na Zemlji, uključujući ljudsku, predstavlja širu stvarnost i veću vrijednost u odnosu na samo ljudsku vrstu. Naša temeljna briga treba biti očuvanje i unapređenje te sveobuhvatne zajednice, ako ni zbog čega drugog, onda zbog vlastitog opstanka. Mi i dalje ovisimo o uslugama ekosustava poput održavanja atmosferskih plinova, ublažavanja klime i lokalnih vremenskih prilika, održavanja hidrološkog ciklusa koji nas opskrbljuje svježom vodom, stvaranja i održavanja tla, opskrbe resursima poput riba u oceanima, drva, prirodnih farmaceutika i ljekovitih biljaka.
Ekonomska dogma
Mit koji je donijela korporativna kapitalistička ekonomija jest nužnost neprekidnog ekonomskog rasta. Ta nam ekonomska dogma želi poručiti da bolje možemo dobiti samo kroz više, dakle kroz ekonomski rast. Međutim, taj se rast temelji na sve većem ekološkom dugu, trošenjem neobnovljivih resursa, te neodrživoj stopi korištenja obnovljivih resursa, pri čemu se otpuštaju štetne tvari, zagađuje okoliš i gomila otpad, što taj rast čini neodrživim. Pritom ne postoji ozbiljna rasprava o mogućnosti redistribucije kako bi se pomoglo siromašnima ili prirodnoj ekonomiji.
Štoviše, kako bi se održao rast, pokreće se sve više ratova za raspodjelu prirodnog kapitala, što u budućnosti može dovesti do katastrofe, posebno ako ratovi za resurse postanu nuklearni. Ako čovječanstvo želi ostaviti svijet u boljem stanju budućim generacijama, mora ozbiljno i hitno reformirati ekonomski sustav napuštajući nerealni scenarij neograničenog rasta, gdje je potpuno nepotrebna prekomjerna potrošnja jedno od važnih pogonskih goriva toga rasta (a potiču je korporacije, mediji i oglašivači), što se pokazalo štetnim i neodrživim u dugoročnom smislu.
Velika slabost naše civilizacije je globalizacija. Iako naš ljudski sustav ima složenost i raznolikost dijelova, svojstvo koje dijeli sa svim drugim živućim sustavima, to nismo prepoznali kao nešto dobro. Naprotiv, ljudske komponente sustava učinili smo iznimno jednoličnima. Zapadnjačka potrošačka etika i brojni drugi zapadni kulturni obrasci industrijalizacije, obrazovanja, mode itd. nameću se cijelom svijetu.
Monokultura je vrlo čudan koncept koji smo mi ljudi unijeli u prirodu, koncept koji ne stvara trajno funkcionalan živi sustav. Monokultura ne uspijeva u poljoprivredi, socijalnoj kulturi, ekonomiji ni u religiji. Takva ekonomija i takva civilizacija iznimno je ranjiva, za razliku od ekonomije prirode koja temelji svoj uspjeh na biološkoj raznolikosti koja ekosustave čini otpornima na poremećaje. Priroda je prevladala pet masovnih izumiranja tijekom svoje geološke povijesti upravo zahvaljujući svojoj raznolikosti koja je bila njezin način ulaganja u budućnost. Dakle, i nama je potrebna kulturna raznolikost i raznolikost lokalnih ekonomija specifičnih za svaku kulturu i svaku situaciju. To su lekcije koje nam nudi priroda, koja ima mudrost dugu četiri milijarde godina.
Ekološke udruge
ENERGREEN: Jesu li ekološke udruge u Hrvatskoj dovoljno aktivne?
MŠ: Teško mi je pronaći neki kriterij pomoću kojega bih vrlo decidirano odgovorio na vaše pitanje, pogotovo što nemam dovoljno dobar uvid u broj ekoloških udruga i njihove aktivnosti. Na razini dojma, rekao bih da u Hrvatskoj imamo velik broj udruga koje se zalažu za različite ekološke vrijednosti i taj broj evidentno raste, što znači da je broj ljudi koji je zabrinut zbog ekološke krize u kojoj se nalazimo sve veći, a to svakako daje nadu da će ljudska civilizacija smoći snage poduzeti potrebne promjene kako bi osigurala bolju i održivu budućnost.
Postoje udruge koje zapošljavaju znanstvenike i danas već funkcioniraju poput malih instituta, natječu se za projekte i provode istraživanja. Neke udruge provode nešto skromnije, ali ne manje važne aktivnosti, djeluju lokalno, rade s djecom, što je iznimno važno. Danas u svijetu postoji snaga, koja sve više raste, koja postavlja ključna pitanja o ekonomiji, politikama i općenito o našem odnosu prema prirodi.
Tim krugovima pripadaju ljudi različitih struka, svjetonazora i institucija, od ekoloških aktivista preko ljudi iz akademskih krugova (znanstvenici i sveučilišni profesori), političkih krugova i svih drugih građana. Ovakva organiziranja ljudi dobra su i potrebna i jasno odražavaju stav ljudi da se službene vlasti nedovoljnfo snažno ili nedovoljno kvalitetno bave ekološkim pitanjima.
O kapitalizmu
Iako ove građanske inicijative možda nemaju vidljivost kakvu zaslužuju, njihovu snagu ne treba zanemariti. U anketama provedenim u zemljama koje su perjanice korporativnog kapitalističkog sustava, mnogo ljudi smatra da kapitalizam nije pravedan sustav (npr. 55 % u SAD-u, 64 % u Velikoj Britaniji, 77 % u Njemačkoj). Oko 56 % anketiranih širom svijeta slaže se s tvrdnjom da kapitalizam donosi više štete nego koristi (u Francuskoj je to 69 %, a u Indiji 74 %). Čak tri četvrtine ispitanika smatra da su korporacije korumpirane. Čak 70 % Amerikanaca smatra da je zaštita prirodnog okoliša važnija od ekonomskog rasta (u 14 država EU-a taj se postotak kretao od 55 do 70 %). Napokon, 70 % anketiranih smatra da prekomjerna potrošnja stavlja naš planet i naše društvo u ozbiljne probleme.
Jedan od problema koje su ove građanske udruge uočile jest da se ekološka pitanja zanemaruju te da su ove teme ispale iz procesa demokratskog odlučivanja. Odluke koje imaju ekološke posljedice donose ljudi koje nitko nije izabrao i čija su stručnost kao i krajnje namjere nepoznate, a nalaze se u brojnim nadnacionalnim i državama nadređenim međunarodnim trgovinskim i financijskim institucijama i središnjim bankama koje su grudobrani neodržive ekonomije kakvu danas imamo.
Šira ljudska zajednica u velikoj je mjeri isključena iz donošenja bilo kakvih odluka iako je riječ o ključnim odlukama o kojima ovisi prosperitet budućih generacija, pa i sudbina naše vrste. Očito je da građanska inicijativa oko ekoloških pitanja nema alternativu. Srećom, brojni su empirijski dokazi da se društva mogu prilično naglo i neočekivano promijeniti, kada sazru okolnosti za te promjene. Građanske udruge daju veliki prilog tomu da to vrijeme sazre, a pomoć iz akademskih krugova svakako je poželjna i dobrodošla.
Ekstremi su postali učestalost, znanstvenica poručuje: ‘Najveći problem je upravo u ovome’
Viša razina svijesti
ENERGREEN: Kako podići svijest građana na višu razinu u pogledu zaštite prirode?
MŠ: Obrazovanje o očuvanju prirode nužan je korak prema rješavanju okolišnih problema. Potrebno je obrazovanje na svim razinama – djece, učenika, nastavnika, gospodarstvenika, menadžera, političara i građanstva. Kako je rekao Baba Dioum, senegalski ekološki aktivist i pjesnik: “Na kraju ćemo sačuvati samo ono što volimo, voljet ćemo samo ono što razumijemo, a razumjet ćemo samo ono što smo naučili.” Samo upoznavanje s problemima i razumijevanje ekološke krize može nas motivirati da promijenimo svoje ponašanje i svoj način života. Arnold Joseph Toynbee, engleski povjesničar, proučavao je dvadeset tri civilizacije tijekom povijesti koje su propale, tražeći moguće zajedničke razloge njihova propadanja.
Čini se da su dva najvažnija razloga bila ekstremna koncentracija bogatstva u rukama malog broja ljudi i nedostatak bilo kakve spremnosti za promjene. Elinor Ostrom, dobitnica Nobelove nagrade za ekonomiju, posvetila je svoju karijeru istraživanju ljudskih zajednica koje su bile uspješni primjeri upravljanja zajedničkim dobrom. Njezina su istraživanja pokazala da su takve zajednice imale jednu zajedničku značajku. Stvarale su brojna pravila, ponekad pažljivo planirana i proračunata, a drugi put pravila ukorijenjena u tradiciji, ali uvijek pravila temeljena na intimnom lokalnom iskustvu u reguliranju svog ponašanja.
Bitno je, kaže Ostrom, da svi sudjeluju u donošenju pravila i da svi imaju mogućnost kontrole poštovanja tih pravila. U tim uspješnim zajednicama ljudi nisu pokušavali živjeti izolirano od prirode, niti jedni od drugih, niti su se protivili ograničenjima individualnih prava. Naprotiv, prihvatili su mnoge vrste ograničenja za sebe i nametnuli ih jedni drugima. Njihove metode provedbe pravila možda ne zadovoljavaju standarde našeg modernog “demokratskog”, “slobodnog” i “pravednog” društva ili nisu u skladu s današnjim visokim standardima osobnih prava. Ali povijest je u tome jasna i nedvosmislena, imati ta pravila, dosljedno i ustrajno ih provoditi, čini se bitnim receptom za dugoročni ekološki opstanak.
Bliskost s prirodom
Posebno je važno djeci usaditi bliskost s prirodom i osjećaj pripadnosti široj zajednici života na Zemlji. U današnjim društvima, posebice na zapadu, dominira radikalni diskontinuitet između ne-ljudskog i ljudskog načina postojanja, sa svim pravima i svim vrijednostima dodijeljenim isključivo ljudima. Za razliku od ranijih ljudskih tradicija koje su doživljavale duboku intimnost i duboku duhovnu uzvišenost u prirodnom svijetu, moderna civilizacija doživljava samo otuđenje od prirodnog svijeta.
Nažalost, naša sveučilišta još dominantno pripremaju studente za njihovu ulogu u proširivanju ljudske dominacije nad prirodnim svijetom, kao i za njihovu ulogu u korporativnoj ekonomiji, čija su načela pogubna za planet. Potrebno nam je novo sveučilište koje uči studente o ljudskoj ulozi u integralnom funkcioniranju Zemljine zajednice. Potrebni su nam zakoni koji priznaju prava ne-ljudskih sastavnica Zemlje i etika koja pruža smjernice ljudskoj zajednici u njezinim međusobnim odnosima s prirodnim svijetom. Ukratko, trebamo razviti kulture i institucije utemeljene na prepoznavanju da je priroda najviša razina i stvarnost postojanja te da ljudska nastojanja imaju smisla i vrijednosti samo kada su uklopljena i usklađena s funkcioniranjem veće zajednice životnih sustava. Edward O. Wilson govori o biofiliji kao prirodnoj emocionalnoj povezanost ljudskih bića s drugim živim organizmima.
Za formiranje jedinstvene zajednice života važno je imati znanja o našim integralnim odnosima s prirodom i s drugim vrstama. Ta nam znanja daje ekologija, koja izučava međusobne odnose između živih bića na Zemlji, te između organizama i njihova okoliša. U toj novoj budućnosti ekologija mora postati kraljicom znanosti, ne samo unutar prirodoslovnih nego i humanističkih disciplina, ekonomije i politologije. Ekologiju ne bi trebalo smatrati samo jednim predmetom u školi i fakultetima, već temeljom koji prožima sve programe i tečajeve. Briga za okoliš mora postati središnji organizacijski princip civilizacije. To je u našem najvećem interesu, jer iako izazov ljudskog postojanja nikada ne smije biti podcijenjen, teško je vjerovati da će veći ciljevi svemira ili planeta Zemlje na kraju biti onemogućeni. Iskrivljeni san o tehnološkom raju sada treba biti zamijenjen održivijim snom o međusobno potpomognutoj ljudskoj prisutnosti unutar uvijek obnovljivog organskog temelja Zemlje.
Znanstvenici imaju novi plan za zaštitu prirode: ‘Dovoljno bi bilo očuvati samo 1,2 posto površine’
Čuđenje
Mudrost uvijek počinje s čuđenjem. Kako je rekao Albert Einstein: “Onaj tko više ne može zastati kako bi se čudio, kao da je mrtav; njegove su oči zatvorene.” Sposobnost čuđenja duboko je iskustvo života i njegove veličanstvenosti. To je najviše iskustvo koje možemo imati. To je trenutak kada nas osoba, ili stvar, ili planina, ili drvo, ili što god to bilo, preplavljuje oduševljenjem. Kada vidimo leptira kako pleše nad livadom, to je vrsta uzvišene radosti. Gledajte djecu. Kada hodaju po potoku ili sjede u lokvi blata, to je tako divno iskustvo. Vole juriti za leptirom. To je vrsta uzvišenog trenutka. Kako je rekao profesor kozmologije Brian Swimme: “Ljudsko biće unutar svemira zvučna je ploča unutar glazbenog instrumenta.
Očarani smo izlascima i zalascima Sunca, idemo do planina, mora, do mjesta gdje možemo slušati pjesmu ptica ili vidjeti zvijezde na noćnom nebu.” Rachel Carson prepoznala je puni značaj ovog osnovnog iskustva kada je napisala fascinantnu knjigu “The Sense of Wonder” (1965.), koja je do danas ostala klasični vodič za upoznavanje djece s čudima prirode. Djeca bi trebala rano u životu učiti o prirodi i održivosti. Vrtlarstvo je, na primjer, divna aktivnost za djecu, gdje uče o razvitku života i ciklusima u prirodi. Prvi zakon ljudske ekonomije jest očuvati integralnu ekonomiju prirode jer je ljudska ekonomija samo podsustav Zemljine ekonomije. Ne možemo imati održivu ljudsku ekonomiju u neodrživoj Zemljinoj ekonomiji. Također, u medicini, ljudsko zdravlje je podsustav zdravlja Zemlje. Ne možemo imati zdrave ljude na bolesnom planetu.
Čudo je posebno važno u naše vrijeme jer je naš svijet odustao od čuda i prihvatio korist kao naše primarno načelo. Da bi nešto bilo stvarno, mislimo da mora biti korisno. Sve što nije korisno besmisleno je, čisto rasipanje. Ljudska je vrsta nastala u trenutku kada je svijet bio izuzetno lijep, u kasnom kenozojskom periodu, kada je planet postigao svoj vrhunac čuda, ljepote i intimnosti. Nastalo je cvijeće. Ne bismo mogli postojati bez cvijeća iz dva razloga. Fizički ne bismo mogli postojati jer su nam cvjetovi donijeli koncentrirani protein koji prije nije postojao. Ali i cvijeće i sva čuda prirodnog svijeta donijeli su nam iskustvo uma. Da smo od rođenja živjeli u dosadnosti Mjesečeva krajobraza, naša bi mašta bila jednako pusta kao Mjesec.
Test inteligencije
ENERGREEN: Kako u nekoj daljoj budućnosti vidite odnos čovjeka i prirode?
MŠ: Volimo se nazivati inteligentnom vrstom, međutim, ispred nas je test inteligencije koji treba odgovoriti na pitanje je li to zaista tako. Za proizvodnju atomske bombe nesumnjivo je potrebna inteligencija i razumijevanje zakona fizike, ali ako onda tom bombom uništimo sami sebe, to u velikoj mjeri podriva zaključak o našoj inteligenciji. Slično je i s nerazumnim uništavanjem planeta. Ponekad se čini kao da nagoni poput pohlepe i želje za gomilanjem bogatstva poput nekog anestetika omamljuju našu inteligenciju koja gubi bitku s tim nagonima. Mi ćemo se kao vrsta morati bitno promijeniti želimo li produljiti svoju prisutnost na planetu, a tu smo kraće od bilo koje druge vrste. Potreban je prijelaz iz razdoblja kompeticije, sukoba i pljačkanja prirode u razdoblje suradnje i međusobnog pomaganja, kako između ljudi međusobno tako i u odnosu čovjeka i prirode.
Nadam se da će to biti tako i da je Dostojevski bio u pravu kada je rekao da su ljudska bića nedovršena vrsta jer, s obzirom na to da smo u evolucijskom smislu jedna od najmlađih vrsta, mi tek moramo naučiti kako se od kompeticije pomaknuti prema suradnji. Tu misiju moramo prenijeti i svojoj djeci, a oni svojoj djeci, kako bi se obavio mukotrpni prijelaz od pljačkaškog odnosa prema prirodi do nastajućeg doba ekologije. Naš je zadatak prijeći iz naše moderne industrijske civilizacije s njezinim razornim utjecajem na planet u civilizaciju koja razumije da smo dio šire zajednice Zemlje o kojoj ovisimo. To je naravno težak zadatak koji svojom složenošću nadmašuje sve pred čim su se ljudi ikada našli. Mi se ovdje ne suočavamo s trenutnim poremećajima životnih obrazaca, poput velike ekonomske depresije ili svjetskih ratova, nego se suočavamo s ugrožavanjem vitalnih sustava Zemlje.
Moramo odbaciti ideju odvojenosti od prirode i prihvatiti ideju da je ljudska zajednica samo jedan mali dio sveobuhvatnog sustava Zemlje, o kojem smo ovisni. Moramo prijeći od ideje da je ono što je dobro za ljude dobro za Zemlju do razumijevanja da je ono što je dobro za sveobuhvatnu zajednicu života na Zemlji dobro i za čovjeka. Tu se sukobljavaju dva pogleda, onaj industrijsko-trgovačkog poduzetnika koji planet vidi kao skladište potrebnih resursa koji se mogu posjedovati i neograničeno koristiti za ljudsku potrošnju i ekologa koji planet vidi kao zajednicu međusobno ovisnih bića i njezinu zaštitu i očuvanje postavlja kao temeljni cilj za dobrobit čovječanstva. Dijalog između ova dva pogleda bit će središnje pitanje naše civilizacije u 21. stoljeću. Ekološka zajednica ne smije biti podređena ljudskoj zajednici. Temeljni etički princip koji moramo prihvatiti jest dobrobit sveobuhvatne zajednice i postizanje ljudske dobrobiti unutar te zajednice.
Mnogi nisu svjesni treće najveće ‘pošasti’ na svijetu: Podaci o stanju okoliša su poražavajući
Propast sustava
Vlade država još stavljaju ekonomski rast iznad svih drugih prioriteta iako je ideja neprekidnog rasta potpuno neodrživa i vodi prema urušavanju i propasti sustava. Vlade gotovo svagdje pogoršavaju problem tako što ljudima više plaćaju da iskorištavaju prirodu nego da je štite, i što daju prioritet neodrživim ekonomskim aktivnostima. Ako želimo pronaći održiv put u budućnosti, moramo promatrati kako funkcioniraju prirodni procesi i životni sustavi na Zemlji. Pitanje koje moramo postaviti nije što želimo da Zemlja bude, nego što Zemlja želi da mi budemo?
Ekonomski rast i bogatstvo nisu jedini, a vjerojatno ni najvažniji, pokazatelji napretka. Postoji osjećaj osobnog zadovoljstva i sreće, odnosa s prirodom koji nas obogaćuje, osjećaj da je život vrijedan življenja. Cilj napora za očuvanje biološke raznolikosti, zaštitu prirodnih staništa i promicanje ekološki prihvatljivih načina života jest promicanje harmoničnog odnosa između ljudi i prirodnog svijeta. Vjerojatnost za “dobrovoljno” ograničenje iskorištavanja prirodnih resursa, ekonomskog rasta i potrošnje vjerojatno nije velika.
U povijesti života, kao i u ljudskoj političkoj povijesti, moćni entiteti nevoljko se odriču svoje moći i privilegija bez prijetnji drugih strana ili vanjski nametnutih katastrofa. Ideologije koje negiraju evoluciju, globalno zatopljenje, ekonomska ograničenja i prenaseljenost duboko su ukorijenjene i stoje na putu prepoznavanja problema ili razmatranja potencijalnih rješenja. Ipak, ako bismo uspjeli usporiti rast ili stabilizirati svoj gospodarski utjecaj, dobili bismo potrebno vrijeme za identificiranje i uspostavu novih modela života i ekonomije.
Održivi odnosi
Hrvatska, kao mala zemlja s malim brojem stanovnika i relativno bogata resursima, može puno lakše krenuti u smjeru održive ekonomije i drugačijeg odnosa prema prirodi nego što to mogu mnogoljudne zemlje i zemlje koje su potpuno ovisne o neodrživom iskorištavanju prirodnog kapitala. Biti na kraju kolone koja ide u krivom smjeru ne mora biti loše, dapače, možda pruža priliku da se lakše okrenemo i krenemo u pravom smjeru. Međutim, ponekad se doimamo kao da smo bez vlastite pameti i kao da s nevjerojatnom upornošću srljamo napraviti iste greške koje su mnogi prije nas već napravili.
Kako je rekla američka antropologinja Margaret Mead: “Nećemo imati društvo ako uništimo okoliš.” Ljudi bi trebali biti spremni danas platiti više kako bi sačuvali stvari koje si njihovi potomci možda neće moći priuštiti. Ista strast koja nas je natjerala da postavljamo tako velike zahtjeve prema prirodi, vjerujući da radimo dobro za naš boljitak, a ti su se zahtjevi pokazali štetni i kratkoročni, treba sada biti preusmjerena na stvaranje novog promijenjenog društva. Naši potomci ne zaslužuju ništa manje od tog napora.
Za izlazak iz ekološke krize u kojoj živimo ljudska civilizacija će morati napraviti oštar zaokret i nešto žrtvovati od svoje udobnosti. Kako je rekao Gaylord Nelson, američki političar i aktivist u zaštiti okoliša: “Krajnji test čovjekove savjesti njegova je spremnost da danas žrtvuje nešto za buduće generacije čije riječi zahvale neće čuti.” Kada bih se mogao probuditi za 200 godina i vidjeti nasmijanu djecu koja veselo trče obalom čistog plavog mora, livadom punom cvijeća i kukaca ili gustom zelenom šumom (pa i onom bez staze) u kojoj se čuje pjesma ptica, znao bih da smo uspjeli!
Mnoštvo knjiga
ENERGREEN: Napisali ste nekoliko knjiga o ekološkim temama. Možete li nam reći nešto o njima?
MŠ: “Šuma bez staze” moja je 12. knjiga i sve su iz ekološke problematike. Uz niz udžbenika i znanstvenih knjiga, izdvojio bih seriju od pet knjiga, među kojima je “Šuma bez staze” zadnja, koje su pisane za širu čitalačku publiku koju zanimaju ekološke teme. Svih pet knjiga publicirano je u suradnji s izdavačkom kućom Izvori (www.izvori.com) iz Zagreba i urednikom Damirom Mikuličićem. Tu bih suradnju ocijenio kao sretan susret dvojice intelektualno sličnih ljudi, a sada već više od 15 godina naše suradnje proteklo je s nevjerojatnom lakoćom, užitkom i uvijek ugodnim, zanimljivim i inspirativnim razgovorima.
Prva knjiga u ovoj maloj seriji je “Ljepota različitosti” (Izvori, 2009.) koja se bavi biološkom raznolikošću na Zemlji. Kako uopće biološku raznolikost definiramo, o kojim ekološkim čimbenicima ovisi, zašto nam je važna i što kriza biološke raznolikosti donosi ljudima? Zbog čega je biološka raznolikost ono što prirodu čini zdravom, stabilnom i otpornom na poremećaje kojima je izložena? Što trebamo i možemo učiniti za očuvanje biološke raznolikosti na Zemlji?
Druga knjiga “Umijeće življenja” (Izvori, 2012.) govori o ekološkim uzrocima ponašanja životinja (pa čak i ponekih biljaka). Koje strategije ponašanja odabiru različiti organizmi u prirodi i kako odabir strategija ovisi o ekološkim uvjetima u kojima žive? Na primjer: Zašto lav koji zavlada skupinom ubija sve mlade? Zašto ptica veličine vrapca ima rep dugačak pola metra i zbog toga jedva leti? Zašto su neke ribe u početku života mužjaci, a kasnije ženke? Zašto mužjak bogomoljke nudi sebe kao obrok ženki kao protuuslugu za parenje? Zašto neki organizmi žele da ih njihov predator što lakše uoči pa su u tu svrhu obojeni živim bojama? Zašto neka jedinka pristaje cijeli život pomagati drugima u podizanju potomaka, a sama se nikada ne razmnožava? Zašto gazela u neposrednoj blizini lava izvodi visoke skokove umjesto da pobjegne?
Život na Zemlji
Treća knjiga “Krojenje života” (Izvori, 2019.) govori o odnosu između živog svijeta i njegova okoliša. U ovoj je knjizi ekologija predstavljena kao znanost o krojenju života, a priroda kao velebna krojačnica u kojoj je danonoćno uposleno brojno osoblje, među njima i najvažniji majstori krojači: klima, voda, svjetlost, temperatura, atmosferski plinovi, gravitacija. Ovi majstori krojači kroje i šivaju ruho života na planetu koji spletom sretnih okolnosti ima sve preduvjete za nastanak života.
Četvrta knjiga “Put u Liliput” (Izvori, 2022.) govori o utjecaju klimatskih promjena i globalnog zatopljenja na živi svijet na Zemlji. Taj je utjecaj vrlo snažan i danas uočavamo neke jasne odgovore koji se manifestiraju kroz pomake u prostornoj raspodjeli populacija i vrsta, promjene u početku i trajanju važnih procesa u životnom ciklusu organizama (najčešće njihov raniji početak i dulje trajanje) te smanjenje veličine tijela koje je zabilježeno kod velikog broja vrsta.
Svi ovi odgovori povećavaju prostornu i vremensku neusklađenost međusobno ovisnih vrsta i vode k njihovu nestanku i smanjenju biološke raznolikosti na Zemlji, što će ozbiljno ugroziti funkcije ekosustava o kojima ovisi život na Zemlji.
