Ovaj prizor pokraj Cibone popravit će vam i najgori dan.
Kad ste zadnji put na ulici ili u prolazu, kafiću, trgovini vidjeli i čuli iskren osmijeh? Onaj glasni, bez pristojnosti i suzdržavanja, onaj kad vas zaboli trbuh od smijeha. Kada vam neka sitnica toliko uljepša tjedan. Toliko smo opterećeni sivilom, žutilom, crnilom da nerijetko ne primjetimo ljepotu tih malih, ali opet izrazito pozitivnih i bitnih stvari.
I tako krajem jednog običnog tjedna, sasvim spontano naiđem na pravu “hrpu osmijeha” i nasmijem se od srca.
Tko god je njihov kreator za mene je učinio vrhunsko umjetničko djelo. Postoji li veći stupanj umjetnosti i kreativnosti od udahnuća života i širenja sreće u jedan obični komadić betona?
Vjerujem da su ovi komadi slučajne prolaznike naveli na istinski osmijeh, a ponajviše se nadam da su to učinili za one koji su hodali pognute glave i tada ih zapazili.
