Zagrebački siromasi i beskućnici žive u uvjetima i situacijama koje su mnogima nezamislive. Nekima od njih preko noći se život iz temelja promijenio i završili su na milost i nemilost zagrebačkih ulica.
Nevidljivi ljudi sa zagrebačkih ulica: Volonteri su nam otkrili ogroman problem koji je pred njima
No, da bi siromašni uopće imali priliku izaći iz siromaštva i napraviti pozitivnu promjenu najprije za sebe, a zatim i društvo u cjelini, potrebna im je pomoć društva koje ih, nažalost, nerijetko osuđuje.
Jedan od vida takve pomoći pružaju volonteri okupljeni oko inicijative “Od srca do srca”, koji su u petak oko 19 sati dijelili pakete hrane potrebitima na Glavnom kolodvoru.
Među ljudima kojima je ovakva pomoć iznimno bitna bio je i jedan 64-godišnjak koji nam je otvorio dušu o paklu života na ulici.
“Puno mi ovo znači. Sve je ovdje sve je jako ukusno što daju, a idem i po drugim pučkim kuhinjama”, započeo je razgovor za Zagreb.info uz obećanje anonimnosti.
U teškom siromaštvo je završio 1991. godine, kada je imao 32 godine.
“Kaj da vam velim, upao sam u kredit i nikako da se iz njega izvučem. Radio sam tako što sam pomagao jednom čovjeku koji je bio invalid. Pomagao sam mu od 0 do 24 sata. Prao sam mu suđe, prao sam mu noge, išao sam mu u dućan. Ali onda je preminuo, a danas pomažem susjedima tu i tamo kada treba”, otkrio nam je kako je sve krenulo nizbrdo.
Bilo mu je drago pomagati dok je mogao
Na pitanje gdje spava, 64-godišnjak nam kaže kako ima sreće jer živi u jednoj kući od svojeg pokojnog brata u kojoj smije biti prema zakonu. Međutim, krov nad glavom ne znači da je sve dobro.
“Da vam velim iskreno, ja sam u 21. stoljeću bez vode. Moram ići na pumpe kako bih napunio vodu”, požalio se.
Kada je upao u probleme, brzo se, kaže, snašao.
“Nije me bilo sram. Počeo sam ići po pučkim kuhinjama na Svetom Duhu. Tamo sam i volontirao jedno šest godina dok sam mogao. To mi je bilo drago, da sam mogao pomoći”, prisjetio se dana dok je bio vitalniji i u mogućnosti pomagati.
Njegov prosječan dan se sastoji od života u domu bez vode i ljudskih uvjeta te odlazaka do pučke kuhinje. Žao mu je vidjeti što je sve više i više ljudi na cesti.
“Iskreno da vam velim, meni se čini da se nije ništa pomoglo”, prokomentirao je situaciju s potrebitima u gradu, ali i stigmu koju siromasi i beskućnici nose na svojim leđima.
Čovjek ne može sam
Dok smo bili okruženi i drugim zagrebačkim beskućnicima, 64-godišnjak je rekao da mu je teško, ali, usporedivši se s drugima, kaže da njegova priča nije najgora.
Na okretištu Črnomerec večeri su sve gore i gore: ‘Ne pomiče se, iscrpljen je i bezvoljan’
“Nažalost, sve je više ljudi na cesti i to je žalosno. Ja barem imam gdje stanovati, makar su loši uvjeti”, ustvrdio je 64-godišnjak.
Kada oskudijevate u materijalnim potrepštinama, velika je sreća ako vam ne nedostaje prijatelja, a naš je sugovornik naveo kako ima prijatelje, od kojih mu jedan puno pomaže. “Hvala Bogu imam prijatelje, Ne može čovjek sam”, poručio je.
No, priznao je među beskućnicima ima raznolikih međuljudskih odnosa.
“Uvijek je toga bilo da se ljudi posvađaju, ali većinom su solidarni jedni s drugima. S nekima se dobro slažem, ali ima i onih koji su zavidni”, priča nam.
S obzirom na to da je naš sugovornik već 32 godine u teškoj financijskoj situaciji, pitali smo ga vidi li izlaz iz ovoga. “Čovjek se ne smije predati i uvijek se nadam boljem sutra. Iskreno, ne puno, ali nadam se da će biti bolje”, zaključio je.
