Nakon razornog potresa koji je porušio Zagreb, jedna od glavnih tema koja se protezala javnim prostorom bio je Zakon o obnovi Zagreba, koji je izglasan tek nakon izbora. Iako su se svi slagali da se taj zakon mora donijeti čim prije, s istim se nikako nije složila stranka Fokus te njihov saborski zastupnik Dario Zurovec.
Fokus je jedna od rijetkih stranaka koja je javno iznijela kritike, ne libeći se ukazati sve nedostatke zakona. Njihova glavna teza bila je da to nije solidarnost, na kakvu su se svi pozivali te da nije u redu da cijela Hrvatska plaća skupe nekretnine u centru metropole, čiji se kvadrati masno naplaćuju.
O tezama Fokusa koje iznose u javni prostor po pitanju spornog zakona, popričali smo s Davorom Nađijem, zamjenikom gradonačelnika Svete Nedjelje te predsjednikom stranke Fokus.
“Za početak, treba naglasiti da se mi ne protivimo tome da se treba pomoći. Pitanje je samo načina na koji će se pomoći. Smatramo da je ovaj zakon loš, iz nekoliko razloga”, započinje Nađi.
“Loš je prije svega jer je solidarnost na koju se svi pozivaju ovdje malo čudno postavljena. U mnogim će slučajevima biti, da oni koji imaju manje, prisilno moraju biti solodarni s onima koji imaju više, što nije baš logično.Postotak od 80 posto obnove konstrukcije po nama je ipak tu pretjeran.”
Fokus smatra da u ovom kontekstu mora biti veći udio obnove od strane vlasnika nekretnina, jer vlasništvo, čak i po hrvatskom ustavu, znači odgovornost za tu imovinu, govori Nađi.
“Ovaj zakon uopće se ne dotiče nekih problema zbog kojih je došlo do ovog stanja, a to je rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, problema nekih prestrogih konzervatorskih zahtjeva te niskih pričuva. Uz to, ovaj zakon po nama ima jedan velik nedostatak; naime, mi tu ne vidimo neki pretjerano transparentan način trošenja sredstava. Ako se sjetimo Gunje i kakvi su tamo bili cjenici, i ako ćemo sada opet imati takav modus operandi, doslovno se onda priprema pljačka stoljeća. Upravo zbog te magnitude gdje se radi o preko 50 milijardi kuna javnog novca, mislimo da je to s više strana jako loš zakon.”
“Prema izračunu, ako bismo gledali po nekom zaposlenom, to bi ispalo nekoliko desetaka tisuća kuna. To je prilično velik novac. Ako pogledamo da će tu obnovu plaćati i oni koji nemaju svoj stan, odnosno podstanari, ali i oni koji su trenutno praktički na prosjačkom štapu, a svejedno plaćaju PDV prilikom kupnje bilo kojeg proizvoda ili usluge, oni će plaćati uglavnom nekretnine koje su velikim dijelom u centru Zagreba i koje će nakon obnove vrijediti prilično pozamašne cifre. Nisam siguran da je to baš definicija solidarnosti.”
Dva modela obnove
Fokus je predložio dva modela obnove porušenog centra Zagreba.
“Mi smo ponudili dva naša modela. Jedan model je beskamatni HBOR-ov kredit. Hrvatska banka za obnovu i razvoj bi trebala u ovakvim situacijama sudjelovati na način gdje bi nekretnina koja se obnavlja služila kao kolateral, a država bi financirala kamatu, koja zna biti prilično pozamašna. Pritom bi se oprostio i PDV, a opraštanjem PDV-a i kamate, čak preko jedne trećine obnove bilo bi pokriveno time.”
U tom slučaju se, kaže Nađi, ne bi previše novaca uzimalo od poreznih obveznika, a blizu dvije trećine obnove snosili bi vlasnici.
“U tom kreditu smo predvidjeli, za one koji su slabije platežne moći, da postoje barem dva moratorija od šest mjeseci unutar tog perioda otplate. Ako ljudi u nekom trenutku nemaju za platit taj kredit, da mogu zatražiti da šest mjeseci ne vraćaju, dok se financijski ne oporave i tada nastave vraćati.
Što se tiče drugog prijedloga, tu smo osmislili jedan novi pravni subjekt, Društvo stanara. Kod onih zgrada koje se odluče na taj model, svi bi vlasnici unijeli svoju imovinu u to društvo i onda bi to društvo moglo birati hoće li se zadužiti kroz kredit ili izdavanjem obveznica. U tom slučaju, mi bi preporučili da to društvo izda obveznice i na taj način prikupe sredstva za obnovu, a te obveznice bi mogli kupovati čak i oni građani koji žele dobrovoljno solidarno sudjelovati u obnovi te donirati novac za obnovu.
Pored toga, također bi se oslobodilo PDV-a. Obzirom da bi u prvom scenariju država bila ta koja sufinancira kamatnu stopu, ovdje ukoliko bi bilo neke kamate, Gradska skupština Grada Zagreba mogla bi donijeti odluku da grad Zagreb sufinancira tu kamatnu stopu. Društvo stanara bi moglo tamo gdje se to može, kreirati neke dodatne kvadrate prostora, prodati ih, te na taj način smanjiti dug. Po našim izračunima, to bi rezultiralo a nekih 20 do 50 posto smanjenja troškova obnove kada se odbije PDV i sve što sam nabrojao.”
Oba modela koja predlaže fokus imaju velikih prednosti.
“Ono što je prednost oba modela je da u svakom od njih država ni na koji način ne ulazi u vlasništvo nekretnina i da država ne provodi nabavu za obnovu. Dakle, nema prostora za korupciju, s obzirom da je država isključena iz procesa nabave. Preduvjet bi bio i da se tijekom te obnove riješe imovinsko-pravni odnosi, da se konzervatorski zahtjevi malo ublaže za sve što nije spomenik prve kategorije i slično.”
Neki krivce vide i u neodgovornim vlasnicima koji nisu osigurali svoje nekretnine, iako su znali da se Zagreb nalazi na trusnom području izloženom prirodnim katastrofama kakav je potres.
“Mi cijelo vrijeme govorimo da moramo početi od te osobne odgovornosti. Ukoliko ja kupim automobil, i ako ne uplatim osiguranje, pa ako skrivim prometnu nesreću, ja moram platiti nastalu štetu jer nisam platio osiguranje. Ja sam tada odgovoran za to. Ako znam da postoji rizik od prometne nesreće, ja sam svjesno prihvatio taj rizik jer nisam kupio osiguranje. Slično je i ovdje. Ako su svi godinama upozoravali da se na području grada Zagreba može dogoditi potres, i onda ako imate jedan dio stanara koji nije plaćao osiguranja i nije održavao nekretnine, a imate druge stanare koji jesu savjesno osigurali i održavali nekretnine i koji su bili odgovorni prema tome, onda ako se kasnije sve obnovi o trošku poreznih obveznika ovima koji su bili nesavjesni, odnosno neodgovorni, smatram da to nije pošteno prema onima koji su bili odgovorni prema svojim nekretninama. To šalje krivu poruku, da ljudi ne moraju bit odgovorni niti prema čemu, jer ako se dogodi neka elementarna nepogoda, tražit ćete da vam država to plati i država će vam platiti”, objašnjava Nađi.
Ne možemo financirati tuđi životni standard
Konstatiralo se posljednih dana da bi se ljudi, koji si ne mogu priuštiti obnovu nekretnina, trebali preseliti negdje drugdje, u jeftinije kvartove.
“Mi ne možemo reći tim ljudima što trebaju napraviti, niti im želimo to govoriti. Imaju nekoliko izbora – imaju izbor ići obnavljati nekretninu ukoliko si to mogu priuštiti. Ti ljudi najčešće imaju neke nasljednike koji će to naslijediti; dakle, možda su i nasljednici zainteresirani pomoći u obnovi nekretnine s obzirom da će je jednog dana nasljediti. Jedna od opcija je i da ukoliko si netko ne mogu priuštiti život u centru grada, da se presele u neki drugi kvart.”
Nađi to objašnjava na način da ima puno ljudi koji bi isto željeli živjeti u centru, no znaju da im standard to ne dozvoljava, kao što si neki podstanari ne mogu priuštiti život u stanovima čiji je najam 500 eura, a ti će isti ljudi, govori nam, u konačnici morati platiti obnovu stanova.
“Kada pričamo o solidarnosti kao posljedici elementarnih nepogoda, onda trebamo pričati stvarno o onom dijelu da se ljudima pomogne da stanu na noge, a ne o financiranju standarda života na koji su ljudi navikli u centru metropole. Ipak treba tu napraviti neku granicu između solidarne pomoći da netko samo stane na noge i onog sad ćemo mi financirati sve da netko zadrži standard života kakav je prije imao. Ipak za taj neki viši standard života pojedinac mora biti odgovoran samostalno i mora raditi na tome da si ga može osigurati”, konstatira Nađi pa nastavlja:
“U državi imamo jako puno različitih kategorija kojima treba pomoći. Oni možda nisu pogođeni katastrofom, no također bi im pomoć dobro došla. Tu se sad javlja i neka moralna dilema; ako sad idemo trošit javni novac, da li pomoći nekom beskućniku ili nekoj samohranoj majci koja je podstanarka. Ili ćemo pomoći nekome da zadrži svoj standard života u centru Zagreba jer je toj osobi problem zamolit nasljednike da pomognu ili se preselit s Britanca na Vrbane. Tu je puno moralnih dvojbi o kojima treba raspravljati.”
Zanimalo nas je i jesu li radi svojih stavova naišli na negativne komentare.
“Osobno, ako ne gledamo društvene mreže nego gledamo ovako u stvarnom životu, uopće nisam nailazio na kritike. Dapače, nailazili smo na odobravanja ljudi koji znaju da nije popularno bilo to u jednom trenutku reći. Stvorila se neka političko-medijska slika da se to mora platiti novcima poreznih obveznika. Mi smo samo rekli ono što jako puno ljudi na kraju dana misli. Naši politički konkurenti namjerno to oblikuju na način da je Fokus protiv obnove Zagreba ili da Fokus želi Zagreb posvađati s ostatkom Zagreba. To nije točno. Mi nismo protiv obnove Zagreba, mi smo protiv ovakvog načina obnove Zagreba. Sam dokaz da jesmo za obnovu zakona je to što smo predložili svoja dva modela po kojima se može obnavljati Zgareb, no vjerojatno se nitko ne usudi te modele komentirati jer jedan od ta dva modela uključuje da ljudi dobrovoljno mogu dat novac za obnovu. Ti koji pozivaju na solidarnost, očito im je problem biti solidaran kada se radi o njihovom novcu, a vole biti solidarni sa tuđim novce”, govori Nađi pa zaključuje:
“Mi ne dijelimo Zagreb u odnosu na ostatak Hrvatske, nego na odgovorne i neodgovorne. Ako je netko u svom vlasništvu, on je odgovoran. Nama se javila jedna gospođa koja ima tri stana u centru Zagreba, koji su oštećeni. I ona je nas pohvalila jer je ona svoje stanove osigurala. Rekla je, ‘Pa nisam ja bila luda što sam plaćala osiguranje sve ove godine. Pa da sam znala, ne bih plaćala ako će sad država obnavljati.’
Tu ima jako puno ljudi koji nas podržavaju, ali se ne usude javno istupiti. Mi znamo da je sa ove strane ispravno to što radimo i nije nam problem držati tu poziciju”.
Nema godišnjeg: Obnova Zagreba, škola i zdravstvo ne mogu čekati jesen
