Iako se često govori da je to najstariji zanat na svijetu, prostitucija ili seksualno radništvo djelatnost je koja je zabranjena, stigmatizirana i u sjeni.
No, upravo zato je i pokrenut istraživački projekt “Regulacija prostitucije u Hrvatskoj” u organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar te Hrvatske zaklade za znanost.
“U vrijeme Austro-ugarske u Zagrebu smo imali Bludilišni pravilnik, a danas je to područje crnog tržišta. Zato i je bitno baviti se ovom temom kako bi našli optimalan model (seksualnog radništva) za budućnost našeg društva”, ustvrdio je u uvodnom govoru Željko Holjevac, ravnatelj Instituta Ivo Pilar, kako je krenula konferencija o temi seksualnog radništva i predstavljanju istraživanja u Hrvatskom novinarskom domu.
U ovoj zagrebačkoj ulici prije ste mogli kupiti ‘žensku toplinu’: Trebamo li vratiti prostituciju?
U ovoj zagrebačkoj ulici prije ste mogli kupiti ‘žensku toplinu’: Trebamo li vratiti prostituciju?
Tako su u ovom području obavijenom sjenom neke stvari malo jasnije nego prije ovog istraživanja, koje je, za hrvatske prilike, poprilično razbio led.
Jedna od istraživačica na projektu, Marija Antić, navela nam je kako je nemoguće reći koliko prostitucije ima u Zagrebu jer je riječ o skrivenoj populaciji, ali kako ulične prostitucije više gotovo ni nema od 2018. godine.
“Sve se preselilo u zatvorene prostore, dogovara se online ili preko mobitela. Teško je reći omjer prostitucije jer institucije nisu radile nikakve analize i ne postoje prethodna istraživanja”, objasnila nam je.
Voditeljica projekta i znanstvena savjetnica u Institutu Ivo Pilar, dr.sc. Ivana Radačić u razgovoru za Zagreb.info je navela kako bi dekriminalizacija, osim što bi zaštitila radnike, također bi i omogućila i izlazak iz te profesije onima koji žele izaći.
“Uvijek je pitanje hoće li liberalni zakon potaknuti ljude u prostituciju, ali osobno mislim kako to nitko ne bi radio samo radi legalnosti. No, neke od osoba s kojima smo pričali su rekle da bi htjele imati neki svoj biznis i omogućile curama ono što one same nisu imale. Neke zaštitu, podršku, jer organizatori, ne svi, ali dio njih dolazi iz kriminalnog miljea”, objasnila je.
Dodala je i kako je dio ispitanica imalo želju otvoriti obrt i plaćati porez, ali kod legalizacije treba paziti da ne dođe do prevelike regulacije profesije.
Lakše je onima kojima je to stvar izbora
Prostitucijom se bave i muškarci i žene, a iako Radačić napominje kako muški seksualni radnici imaju manje stigme i problema, istraživanje je otkrilo razlike u problemima i poteškoćama u tom poslu od osobe do osobe po jednom drugom kriteriju.
Naime, neki su u prostituciju ušli iz potrebe, najčešće ovisnici o drogi, a neki jer su jednostavno vidjeli dobru priliku za zaradu ili pak, ističe Radačić, jer jednostavno imaju interesa za seksualne odnose.
Upozorila je i na predrasudu kako mnogi to rade iz očaja, ali prema rezultatima istraživanja, može se zaključiti kako to nije istina.
“Oni koji su to radili radi nužde (ovisnici o drogi op.a), imali su užasno negativni stav, ali oni koji su radili iz izbora, dosta su pozitivno to doživljavali bez negativnih iskustava i dosta je različitih priča. Osobe na najnižim razinama su imale više nasilja. Što osoba ima više izbora ima manje nasilja i problema”, navela nam je Radačić zaključke nakon razgovora sa seksualnim radnicima i radnicama.
Dodala je i kako zakon prostituciju navodi kao prekršaj, ali srećom kazne su blage, maksimalno do 100 eura.
U razgovoru s policajcima, ali i seksualnim radnicama, Antić je navela kako su ustvrdili da je policijsko postupanje u principu korektno, a iako je bilo iznimaka, uhićeni za prostituciju se nisu žalili na postupanje.
“Većina policajaca je stava da se osobe koje se bavi prostitucijom njome bave radi teških životnih okolnosti”, objasnila je razloge blagog postupanja.
Na sličnom tragu je Radačić komentirala sudske procese.
“Nije sva sudska i policijska praksa idealna, ali u načelu misle da su to osobe u nepovoljnim životnim uvjetima i žao im je što ih moraju osuditi. Većinom se presude daju s kaznama od oko 20, 30 eura, a u slučaju uhićenja obično se kazna ni ne plati”, opisala je Radojčić kako predrasuda katkad može i pomoći ljudima u ovom riskantnom poslu.
Svodnici: Izrabljivači ili pomagači?
Riskantnost dolazi i zbog opasnosti od spolnih bolesti, ali gotovo svi ispitanici su naveli kako se redovito testiraju, a spolne odnose imaju isključivo s kontracepcijom.
Probleme oko toga ne prave ni klijenti te se većina interakcija događa bez ikakvih incidenata.
No, nažalost, ima i iznimaka.
“Nekoliko osoba su nam prepričale pojedinačna iskustva s nasilnim klijentima koji su bili ili agresivni ili ih opljačkali, a problematično je i što osobe koje se bave prostitucijom ne mogu tražiti policijsku zaštitu ili prijaviti slučaj jer će i on biti prijavljene”, objasnila je Antić.
Dodala je i kako većina ispitanika nije imala svodnika, ali da to nije zaključak kako većina seksualnih radnika radi sama već jednostavno da se osobe u organizaciji nisu javljale.
Nisu svi svodnici nužno kriminalci ili nasilni ali očekivano, bilo je i takvih slučajeva.
“Jedna osoba je imala organizatora koji ju je prisiljavao, bio fizički nasilan i uzimao novce”, navela je Radačić.
Dok svodnici imaju reputaciju kao zlobnici koji iskorištavaju ljude kojima sređuju klijente, Antić navodi kako u stvarnosti stvari nisu toliko crno-bijele.
“Par osoba s kojima smo razgovarale, a radile su ranije u organizaciji, imaju miješana iskustva. S jedne strane, smatraju eksploatacijskim jer su morali davati pola zarade, ali kao dobro su istaknuli organiziranje prostora i potrepština za rad”, prisjetila se.
Većina ljudi u prostituciji radi na prekide s pauzama od po nekoliko godina, a raspon dobi seksualnih radnika je širokog raspona.
“Naša najstarija ispitanica ima 63 godine, najmlađa 24 godine, a prosječna dob ispitanika je 39”, otkrila nam je Antić dok je Radačić navela kako su muški ispitanici bili u tridesetim godinama.
Udruživanje radnika: Strah, stigma i diskriminacija
Iako je prvi korak ka zaštiti radnica i radnika u prostituciji legalizacija ove profesije, međunarodna organizacija SWAN (Sex work advocacy network) već sada se bavi pomaganjem seksualnim radnicima u njihovoj zaštiti i boljim uvjetima rada.
Njihov predstavnik Trajche Janushev, rekao nam je kako je sve počelo prije 15 godina kada je nekoliko nacionalnih organizacija za seksualne radnike iz centralne i istočne Europe počelo razmatrati regionalno djelovanje kako bi riješili probleme seksualnih radnika. Osnovali su mrežu koja se proširila na zemlje kao što su Kirgistan, Ukrajina, Rusija i Kazakhstan.
“Uvijek na Balkanu pričamo kako je čudno da se seksualni radnici mobiliziraju i imaju svoju organizaciju, ali SWAN djeluje u sredinama koje su konzervativnije od Balkana”, naveo je Janushev.
Kako nam je objasnio, sve počinje malim koracima, mobilizacijom i objašnjavanjem kako zaštiti radnike, pa zatim slijede sastanci na kojima se razgovora o potezima i partnerstvima. U Kirgistanu su tako nastale organizacije koje podržavaju seksualne radnike, davanje kondoma, lubrikanata i testiranje na spolno prenosive bolesti.
“Radimo i na društvenoj zaštiti tako što skupljamo podatke o seksualnim radnicima koje imaju poteškoće u zemlji i grade snažna zalaganja za promjene”, otkrio je.
Jedan pozitivan primjer toga, možemo naći i u susjednoj Sjevernoj Makedoniji gdje mreža SWAN-a postoji već 14 godina.
“Tamo su se seksualni radnici zalagali i imali komunikaciju s ministrom zdravstva, s organizacijama, feminističkim grupama i sindikatima i uspjeli su pristupiti nacionalnom budžetu za HIV programe”, istaknuo je to kao dobar primjer.
Iako u SWAN-u ima i članova iz Hrvatske, zasada nema mreže koja djeluje na području naše države.
“Razgovarao sam s nekoliko radnika u Hrvatskoj, pomažući im i dajući ideju kako mobilizirati zajednicu i koji su prvi koraci u tome. Ali, kao netko tko ne živi u Hrvatskoj, nisam ih pritiskao niti mogu išta raditi po tom pitanju jer zajednica mora doći od ovdašnje zajednice. Pričali su mi kako je teško raditi kao seksualni radnik i kako čak ne žele biti ni u kontaktu s drugim seksualnim radnicima zbog straha, stigme i diskriminacije”, opisao nam je Janushev svoje kontakte u Hrvatskoj.
Zakonodavne promjene: Nedostatak perspektive?
Dok se istraživači u projektu slažu kako je potrebno dekriminalizirati prostituciju, ovo pitanje je potpuno ignorirano u političkim pitanjima i raspravama.
Jedan od istraživača na projektu, Josip Šipić, fokusirao se na pitanja okvira javnih politika.
Objasnio nam je da, kada se pogledaju zakonski prijedlozi, prostitucija je eventualno spomenuta indirektno u temama ravnopravnosti spolova, suzbijanju HIV-a (odnosno javnozdravstvenim temama) i temama zaštite djece i manjina.
“Od pet okvira u našem istraživanju, okviri zaštite seksualnih sloboda, prijetnje javnom zdravstvu i zaštite javnog reda i mira po pitanju prostitucije održavaju status quo, dok se za promjenu zalažu preostala dva okvira. Tako okvir rodno uvjetovanog nasilja zagovara promjenu u smislu kažnjavanja klijenata, a okvir seksualnog rada zagovara dekriminalizaciju”, i okvir seksualnog radova zagovara dekriminalizaciju”, opisao nam je.
Iako je naveo kako ne zna motive političkih stranaka, istaknuo je kako se političke stranke uopće ne referiraju na ovu temu.
“To je društveni taboo pa možda misle da je bolje šutjeti o tome ili nemaju jasnu perspektivu. Zaziru od same teme i predlaganja novih rješenja”, prokomentirao je Šipić.
