PSIHOPAT JU JE SKORO KOŠTAO GLAVE: ‘Davio me do te mjere dok nije vidio da ne dišem, da padam s nogu’

www.laopinionsemanario.com.ar

Skoro pa u sto posto slučajeva pročitamo kako je muž ili dečko zlostavljač/psihopat bio dobar i uvijek nasmiješen, super za društvo, ni mrava ne bi zgazio, divan sin, i uzoran susjed. Da, da, to je uvijek tako, ne zato jer su oni zbilja takvi, nego je to jedna odlična maska za van. Jedna djevojka ispričala nam je što je proživljavala sa svojim dečkom zadnjih godina njihove veze.

U početku je bio tako divan i nježan. Doslovno mi je skidao zvijezde s neba, vodio me gdje sam god poželjela, volio me najviše na svijetu…bar sam tako mislila“, započinje priču mlada djevojka Martina.

Nekoliko godina, kako kaže, proveli su zajedno, gdje je čak i bila sretna, ili se samo tješila da je zaista sretna. No nakon nekog vremena počeo je pokazivati jedno sasvim drugo lice.

“Trebala sam skuhati ručak, dok je Tomislav dolazio s posla, no jednostavno nisam stigla baš sve napraviti. Kad je došao i vidio da ručak još nije gotov, a on je bio gladan ko’ vuk, uzeo je tavu punu ulja u kojem sam pekla meso i bacio je u zid svom snagom. Parket je bio pun ulja, mesa na sve strane, a ja sam ostala kao duh bez riječi u kutu nepomično stajati”, nastavlja Martina.

Sva u suzama naglasila je kako to nije osoba koju poznaje, te kako se odjednom pretvorio u čudovište.

“Znali smo se malo posvađati a on me počeo daviti. Davio me do te mjere dok nije vidio da ne dišem, da padam s nogu. No, niti tad mu nije bilo stalo… samo bi rekao, “daj prestani glumatati glupačo, nije ti niš'”, drhtavim glasom nastavlja svoje ružno životno iskustvo. Naime, nakon nekog vremena učestalog divljačkog ponašanja, Martina je kako kaže, dobila tjeskobu.

Po noći sam imala strahove koji su došli sami od sebe. Nisam mogla disati, pokušala sam udahnuti zrak, ali nešto me blokiralo. Nazvala sam Hitnu pomoć usred noći jer sam počela plakati od straha. Nisam znala što mi se događa i zašto nemam zraka. Dali su mi neke tablete za smirenje i rekli kako imam tjeskobu koja je vjerojatno rezultirana stresom.”

Djevojka se skoro nikome nije povjerila za svoje privatne probleme, a nije ga ostavila jer se užasno bojala. Bojala se prijetnja smrću koje je dobivala, dok jednostavno sve ovo nije rekla njegovoj sestri i obitelji. Naravno ostavila ga je, a njegova obitelj podržala ju je i pokušavala zaštititi od sina manijaka. “Žalosno, ali i sami su vidjeli kod Tomislava promjene koje su zastrašujuće”, završava nam svoju priču Martina.

Bez obzira koliki strah u sebi nosite, niti jedna jedina žena nije zavrijedila psihičko i fizičko maltretiranje. Ukoliko ste se prepoznali u ovoj priči svakako se obratite barem najboljoj prijateljici. Ona će vas sigurno razumijeti, jer zaslužujete živjeti u svijetu ljubavi, ali i svijetu u kojem će se konačno otvoreno i iskreno progovoriti o nasilju nad ženama…


Komentari