Gotovo pa nevjerojatnu priču ispričala je Spomenka Žepec, certificirani DISC trener, za portal Žene i novac. Ona je, naime, opisala, kako je s minimalnom plaćom uspjela sagraditi vlastiti dom, odnosno kuću bez kredita.
“S 27 godina sam odlučila sagraditi kuću. Tada sam radila u poreznoj upravi u Varaždinu i mjesečno sam zarađivala 2 400 kn. Nekome bi se to činilo totalno riskantno, no meni nije, osjećala sam kako je to nešto što trebam napraviti. Zadala sam si petogodišnji plan sagraditi kuću bez kredita”, započela je Žepec za portal Žene i novac.
“Sve se počelo konkretizirati čim sam krenula. Dobila sam zemljište od roditelja i prvu financijsku injekciju. S tim novcima plaćen je arhitekt, sva sila administracije, priključaka i kuća je dobila zidove. Sljedećih 5 godina trajalo je završavanje i uređenje kuće i okoliša iz moje plaće.
Prve godine sebi sam kupila grudnjak za 125 kn i to je bilo jedino što sam investirala u garderobu te godine. Nije mi bilo teško, nisam patila, zapravo sam bila jako oduševljena gradnjom. Sama sam napravila tlocrt kuće, guštala sam u svakom detalju te kuće. Ispekla sam zanat suradnje s majstorima kao i dosta napredni tečaj pregovaračkih vještina.
Nisam ostala na maloj plaći Porezne uprave nego sam se zaposlila u privatnoj farmaceutskoj firmi gdje mi je svakih 6-12 mjeseci rasla plaća. Kao da je namjera nekog većeg cilja otvarala druge segmente mog života kako bi se mogla realizirati. Zapravo sam uvjerena da to tako funkcionira.
Život voli kad se savladavaju barijere. Ako živimo sa skučenim mislima, ništa veliko se ne može dogoditi jer ne hranimo takve misli, ne možemo ni prepoznati priliku.
Misli i osjećaji su tako važni kreatori naše stvarnosti. Mnogo puta sve ostaje na ideji, ali ako ideji damo moć, ona će se realizirati. Ponekad ćemo pogriješiti, ali ta greška samo je put učenja”, kazala je.
“Većinu svog radnog vijeka do sada sam provela u korporaciji. Što se tiče novaca, formula je jasna. Treba se uspinjati na hijerarhijskoj ljestvici da bi se više zarađivalo. Meni nije bio fokus na zaradi, fokus mi je bio na poslu, mojoj svrsi na mom radnom mjestu. Novac i pozicija su došli kao by the way. Potrošnja mi je bila usklađena s primanjima i od kad znam za sebe štedim.
Kad sam ušla u poduzetničke vode, početno sam se osigurala zalihama.
I kad sam počela zarađivati, nevoljko sam trošila jer tko zna šta će biti na jesen ili 6 mjeseci. Poduzetnička nepredvidivost me ubijala. Nisam bila navikla na financijsku neizvjesnost. Te misli su me stavljale u skučen prostor straha od budućnosti. Iako mi je suprug stalno govorio da imam njegovu podršku i da sam sigurna uz njega, htjela sam uspjeti.
Poduzetnik kontinuirano prolazi oscilacije i kontinuirano treba vjeru. Držim se stare kineske poslovice: Čega nema, to nije.
U problemu ili krizi ću razmišljati kad ju osjetim kako se približava, dok je nema, ona ne postoji. I kad dođe, napravit ću najbolje što znam, to je sve što trebam. Takvo razmišljanje otvara mi mentalni prostor mira i kreacije.
Tako da sada mogu kreirati nove ideje i radovati se mogućnostima koje dolaze. Moja formula OBILJA je: vjera + stvaranje + pomoć svemira(Boga) – strah/negativne pretpostavke + kontinuitet”, završava svoju nevjerojatnu priču.
