Vrištimo u tišini o tišini

Očito u zemlji vlada kolektivna depresija zbog koje smo svi, eto, s južinom ili bez nje, napeti, očajni i ponovno se suočavamo s egzistencijalnom krizom koja uzima i to malo energije što smo čuvali u rezervi. Sada i te zalihe polako cure, a u stalnom smo osjećaju iščekivanja kao da će se dogoditi nešto što će preokrenuti sve i usmjeriti nas prema nekom smislenom cilju.

No, očito ćemo još čekati. I znate do čega ćemo doći? Do toga da ćemo jednostavno stati i čekati da sve prođe. Da prođe loš dan, da prođe egzistencijalna kriza, da prođe… život? I nećemo se maknuti s mjesta. Upirat ćemo prstom i okrivljavati druge. I čekati, iako znamo da Godota nije bilo niti će ga (ikad) biti.

Kolektivna depresija. Depresijom s kojom se kao poremećajem u cijelosti ni kao javnost ni kao mediji, ni u obrazovnom sustavu uopće ne bavimo… a propadamo. Uvijek je bilo lakše viriti u tuđe dvorište, onda se barem nakratko umirimo da su našli problemi manji. Istovremeno djeca i mladi pate, stopa samoubojstava sve je veća, broj depresivnih ljudi iz dana u dan raste, a od srama i osjećaja sramote šute i trpe, a posljedice su kobne. Trpe i šute zlostavljani ljudi, ljudi druge orijentacije, ljudi koji se svakodnevno bore s mračnim mislima, ljudi koji sutra možda neće moći kupiti kruh. Nije dobro ako šutiš, a još je gore ako progovoriš. A kome reći, kome vrisnuti? Vrištimo u tišini o tišini.

S 13 godina psihologinja je ustvrdila da sam depresivna. Ne poput komentara prijatelja ‘baš si depresivna danas’ nego da imam problem. Imam ga i dalje, a sve zahvaljujući tome da se “depresija liječi”. Ma šta se liječi? Nažalost, ova je bolest danas postala preširok pojam pa će vam jednostavno reći da niste depresivni “nego vam je dosadno”. I odlučila sam poslušati taj genijalni savjet u 21. godini života, u naprednom 21. stoljeću. Pomisliš – možda mi stvarno ne trebaju tablete, možda mi je stvarno samo jako dosadno. I krenulo je. Osim obveza na faksu krenula sam s vježbama, češćim druženjima, volontiranjem na jednom portalu i filmskim festivalama gdje sam stvarno davala sve od sebe. Veselila sam se novim iskustvima, druženjima i svemu što te obaveze donose, no na kraju dana nisam bila ni ispunjena ni sretna. I onda shvatiš da te društvo gotovo pa tjera u još dublju depresiju. Neda im se,… imaju vlastitu depresiju koju treba ignorirat. Nije to samo ono tipično “stanje u državi” i činjenica da rješavamo prošlost, krojimo budućnost, a sadašnjost smo zanemarili pa se pravimo da živimo u paralelnom svijetu. I da će sve proći.

Mi kojima je “toliko dosadno” rado bismo ovaj svijet mijenjali za neki zabavniji i zdraviji dok se budimo usred noći zbog napadaja panike, dok uzimamo još jednu tabletu iz te kutijice, dok se 80% (svakog) dana osjećamo kao da ćemo završiti u komadićima, dok sjedamo u mraku na podu u kupaoni, dok ne znamo kojom ćemo novom misli u glavi pokopati same sebe.

Društvo tjera u još dublju depresiju upravo zbog teze “da je nekome dosadno” pa se tek tad osoba ne osjeća najpametnijom; kao da si sam kriv što patiš od tamo nekog poremećaja, koji je po njima tek puki produkt dosade. Potom krenu s tezama da se depresija može na ovaj ili onaj način “izliječiti”. Ne može se izliječiti, ukloniti i zauvijek nestati. Da je tako, ne bismo bili svjedoci tolikog broja samoubojstava i nesretnih slučajeva uzrokovanih nečijom psihičkom nestabilnosti. Može se jedino – kontrolirati. Drugi, realniji i objektivniji “izraz” može u potpunosti promijeniti ili barem ublažiti percepciju jedne teške bolesti iz koje se može razviti hrpa drugih.

Lažna pozitiva, pretakanje iz šupljeg u prazno, stručnjaci koji će prepisati tablete i riješiti još jednog pacijenta. I društvo koje je mladima okrenulo leđa.

Komentari