‘Odjednom mi se dogodila eksplozija u glavi, pala sam na pod…’, a onda je uslijedio šok!

U nedjelju, 21. lipnja, obilježen je Hrvatski dan moždanog udara. Povodom toga donosimo dvije priče koje će vas ostaviti bez daha.

Dalia Frljak (44) iz Dugog Sela i danas pamti taj dan kad joj se život potpuno promijenio, kada ju je pogodio moždani udar.

‘Bio je 20. listopad 2017. godine. Odjednom mi se dogodila eksplozija u glavi. Bila sam na poslu, rano ujutro, tek sam stigla. Jako me zaboljela glava i pala sam na pod, tajnica firme odmah je zvala Hitnu pomoć. Uz mene je bio direktor firme i pokušavao mi je pomoći, ali sve što smo mogli je čekati hitnu’, prisjeća se Dalia.

U bolnici je doznala da joj je puknula aneurizma i ‘zalila’ mozak. U bolnici je dobila još jedan moždani udar, ovaj put ishemijski, koji ju je uništio toliko da joj je oduzeo lijevu stranu tijela i govor.

‘Nisam uopće bila svjesna ničega. U bolnici sam bila do 16. studenog i onda su me poslali u Krapinske toplice. Rehabilitacija je išla loše jer su tek u travnju 2018. godine otkrili da se pojavio hidracefalus pa sam morala ponovno u Zagreb na ugradnju pumpice. Opet su me vratili u Krapinske toplice te 21. lipnja 2018. napokon izlazim i odlazim kući’, priča nam Dalia.


Posljedice koje je pretrpjela su toliko velike da se ne može vratiti na posao. Promijenio joj se čitav život jer sada ne može više sama obavljati stvari koje je prije rješavala bez problema.

Privatna arhiva

Sličnu priču ima i Marek Welle (51) iz Zagreba.

‘Moždani udar sam doživio u ožujku 2015. g. Usred noći probudio me čudan osjećaj. Osjetio sam da mi je cijela desna strana tijela utrnula i bilo mi je mučno. U tom trenutku znao sam da mi se dogodilo nešto vrlo ozbiljno i da mi život više nikada neće biti isti. Jedva sam došao do kupaonice’, priča nam Marek koji živi sam u stanu u Novom Zagrebu, na četvrtom katu bez lifta.
Počeo je povraćati, a onda je nazvao svoju sestru Sonju koja je liječnica. Odmah mu je rekla da je doživio moždani udar.

Marek nije nikada mislio da će mu se tako nešto dogoditi. Vodio je aktivan život. Bavio se sportom. Čak se na posao i s posla vozio biciklom, svaki dan 20 km.

‘Nisam pio alkohol, osim u rijetkim prilikama i pazio sam što jedem. Jedina loša navika bilo je pušenje. Pušio sam nešto manje od kutije dnevno. Povišeni krvni tlak izmjeren mi je prvi put s 18 godina na sistematskom pregledu za vojsku. Uzimao sam tablete, ali nisam redovito mjerio tlak. Sa strane mog oca bilo je više slučajeva moždanih udara kod moje rodbine, uključujući oca koji je umro od posljedica izljeva krvi u mozak sa 69 godina. Putovao sam dosta po svijetu. Studirao sam u Poljskoj i 16 godina proveo sam u Americi. Živio sam dosta sa stresom’, priča nam o svojoj situaciji.

Nakon pretrpljenog udara, Hitna pomoć ga je odvezla u bolnicu Rebro. Na intezivnoj na Neurologiji utvrdili su da je doživio ishemijski moždani udar – krvni ugrušak u predjelu moždanog debla i trombolizom su ga otklonili.

‘Nakon toga, kad sam došao k sebi, osjetio sam da imam poteškoće s govorom – fufljao sam. I imao sam dvostruku viziju. Nisam mogao samostalno hodati – imao sam hemiplegiju desne ruke i hemiparezu desne noge. U moždanom deblu nalazi se mnogo bitnih središta za motoričke funkcije, kao i centar za ravnotežu. Mnoge pretrage i dijagnostika u bolnici nisu otkrili uzrok moždanog udara. Dobio sam lijekove koji mi pomažu da održavam tlak u normali’, rekao nam je.

S obzirom da je dešnjak, preko noći je morao naučiti koristiti lijevu ruku za sve.

‘Nije bilo lako na početku jesti, oblačiti se, obavljati osobnu higijenu, pisati i koristiti za sve ruku koju nisam nikad prije koristio za te funkcije. Ne samo to: odjednom sam imao ukupno samo jednu raspoloživu ruku za sve što sam htio raditi.

Terapija i oporavak započeli su još u bolnici gdje sam proveo tjedan dana. Prije svega navikavao sam se na invalidska kolica. Trebalo mi je par dana da se naviknem. Lako je kad se osoba može služiti s obje ruke za pokretanje, ali ako koristite isključivo jednu ruku, vrtjet ćete se u krug. Zato treba stalno korigirati vožnju pomoću zdrave noge.’

Marek je u Stubičkim Toplicama na terapiji proveo pet tjedana.

Privatna arhiva

‘Imao sam terapiju kod logopeda, razne grupne i individualne aktivnosti. Ubrzo sam primijetio da mi najviše koristi Bobath koncept – individualna terapija s terapeutom u kojoj se osvještavaju ekstremiteti koji su stradali kao posljedica neurološkog incidenta. To je sve prilično složeno i bitno je da sudjelujem u svakom pokretu i da sam koncentriran i mislima usredotočen u aktivaciju. Ideja se zasniva na teoriji plasičnosti mozga – da zdravi centri, kojih ima mnogo neiskorištenih, preuzimaju funkciju od oštećenih koji više nisu u stanju upravljati tijelom. Taj proces zahtijeva stotine tisuća ponavljanja i vrlo je bitno aktivno sudjelovanje, ali i povjerenje u terapeuta i pozitivan stav i vjera u samoga sebe. Oporavak u potpunosti ovisi od toga što od početka znam – da se mogu vratiti do vremena kad sam koristio desnu ruku i ispravno hodao.

Nakon prvobitnog šoka koji sam doživio, zaključio sam da ne treba očajavati i hendikep mogu shvatiti kao svojevrstan izazov. Lako nam je probijati se kroz život dok smo zdravi i imamo dvije ruke i dvije noge kojima se možemo koristiti. Ali kad sudbina povuče nenajavljen potez i ošteti mi cijelu jednu stranu tijela, e sad se stvarno vidi od kojeg sam materijala sastavljen. Moždani udar pomogao mi je upoznati samog sebe na način koji prije nije bio moguć.

Budući da živim sam, nisam baš mogao računati na pomoć od rodbine ili ukućana. Nisam niti htio biti nikome teret. Zato mi je bilo bitno da se čim više osamostalim i radio sam prilično intenzivno na aktivaciji stopala, kako bih poboljšao hod. Pri kraju boravka u toplicama, nakon gotovo dva mjeseca od moždanog, samostalno sam, šepajući, uspio ponovo prohodati i koristiti se stepenicama.

Čekao me dugi oporavak. Budući da mi se činio najkorisniji Bobath koncept za terapiju, posjetio sam odmah nakon toplica kliniku ReAktiva. Tamo sam radio s terapeutom i samostalno u vježbaoni na oporavku desnog stopala i šake. Posebno sam imao ogromne koristi od bitnih elemenata koje sam naučio na samom početku: pravilno držanje, sjedenje, ležanje, ustajanje. Nisam čak niti ispravno disao. Ispravna postura i otvoreni dišni putevi imaju tako bitan utjecaj na kardio-vaskularni sustav, ali i na opće emocionalno raspoloženje i odnos prema stresu. Savjeti su relevantni za svaku osobu kojoj je bitno zdravlje.

Prošlo je više od pet godina od moždanog udara i mogu samostalno hodati bez nekih jako vidljivih smetnji. Također sudjelujem u tečajevima za terapeute koji trebaju dodatnu edukaciju u ReAktivi. Mnogo sam imao koristi iz takvog grupnog rada i naučio sam mnogo od najboljih stranih i domaćih terapeuta. Znanje anatomije i poznavanje vlastitog tijela ključno je u razumijevanju strpljenja kod oporavka. Tri godine su prošle od osnivanja udruge Moždani Val čiji sam član. Udruga organizira razna druženja, predavanja i izdali su brošuru s korisnim savjetima u vezi prevencije moždanog udara i što učiniti nakon što se preživi moždani udar.

Nakon što mi je prošla godina dana bolovanja vratio sam se na posao. Treba naglasiti kako sam imao veliku sreću što se toga tiče. Većina pacijenata nakon moždanog udara s fizičkim posljedicama gubi posao. Dosta bitan detalj je da nemam afaziju niti kognitivne posljedice. Radim kao voditelj jednog od skladišta za tvrtku koja se bavi distribucijom robe široke potrošnje. To nije fizički zahtjevan rad – vezan sam uz računalo, mobitel, brinem se za inventar, logistiku i vodim tim djelatnika. Vratio sam se u punom radnom vremenu. Radim nešto sporije, ali u stanju sam kvalitetno odrađivati svoj posao. Dok radim često se pojavi potreba za konkretnim i praktičnim pokretom. Mozak puno lakše i brže usvaja takvu rutinu od vježbanja i ponavljanja sheme. Posao mi pomaže u tome da se ne osjećam odbačen od strane društva i pogurnut na marginu, među slabije i manje sposobne. Ne moram računati na socijalnu pomoć koja je vrlo neadekvatna i mnoge kolegice i kolege s hendikepom koje susrećem u Klinici nisu u stanju naći posao. Također zdravstvena skrb ne pokriva troškove terapije u privatnim klinikama.

Danas ne mogu skijati, voziti bicikl, igrati nogomet, plivati, ali otkrio sam mnoge detalje o sebi koji su mi dodali iskustvo i razumijevanje i ne smatram se invalidom.
Još uvijek ne mogu u potpunosti ispružiti prste u desnoj šaci, ali već mogu držati u ruci predmete teške oko jednog kilograma. Veliko me veselje obuzima svaki put kad uspješno napravimo neki pokret s terapeutom i dodaje mi to nadu u oporavak. Najviše se uvijek ponosimo promjenama koje odradimo na sebi – to unapređivanje i poboljšanje donosi ogromnu satisfakciju.

Komentari