Što zapravo znači biti drugačiji?
Ako ne pripadaš većinskoj, ”normalnoj” skupini društva u određenom području, ostaješ označen kao netko tko ne može normalno funkcionirati, normalno se uklopiti u današnje društvo. Njima pripadaju i osobe s invaliditetom, skupini kojoj i sam pripadam. U ovom tekstu pokušati ću razbiti određene mitove o osobama s invaliditetom i odgovoriti na pitanje – zašto je nama drugačijima, teško biti drugačiji?
Pa krenimo otpočetka:
1. nemogućnost upisa u osnovnu školu zbog diskriminacije na temelju invalidnosti
2. nemogućnost upisa u srednju školu zbog diskriminacije na temelju invaliditeta
Kako sam se nosio sa diskriminacijom zbog toga što sam drugačiji?
Diskriminacija se nije osjetila od strane mojih vršnjaka, tako da u samom dvanaestogodišnjem školovanju (osnovna i srednja škola) nisam primijetio nikakve probleme sa onima s kojima sam dijelio učionicu osam plus četiri godine. Međutim, diskriminacije se osjetila od strane nadležnih institucija koje su smatrale da se ja kao osoba s invalidnošću neću moći normalno uklopiti u zajednicu sa svojim vršnjacima, što je bilo apsurdno. Teško je bilo „slomiti“ liječničku birokraciju, određene službe koje nisu marile za normalno socijalno razvijanje tada mene kao normalnog sedmogodišnjaka sa određenim tjelesnim nedostacima.
Do polaska u osnovnu školu tri sam godine svakodnevno išao u jednu bolnicu na terapije. Terapije su bile od osam ujutro, a znale su trajati i do dva sata popodne. I tako dan za danom. I tada službenica u bolnici, roditeljima (naravno i meni), kaže slijedeće: ”Predlažem da Vaš sin krene u osnovnu školu ovdje, u bolnicu. Tako bi mogao normalno nastaviti sa fizikalnom terapijom. Ne bi bio zakinut”.
Moj otac odgovara: ”Ne dolazi u obzir. Moj sin neće više boraviti po bolnicama. I u krivu ste. Naravno da bi bio zakinut. On nema takav invaliditet da se neće moći normalno kretati, neće mu biti potrebna tuđa pomoć. On će se sam kretati, snalaziti i uklopiti u društvo.”
Ovo Vam, dragi čitatelji, citiram da vidite da i osobe koje bi trebale pomoći u socijalizaciji ne mare za to da djecu s posebnim potrebama polako uvode u socijalni život, nego im je tada bilo bitno da što više svojih pacijenata ostavljaju u bolnici, kako bi imali nekoga s kim bi mogli raditi u takvim ustanovama.
Normalno sam se upisao u osnovnu školu s redovitim programom.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Zašto se zbog mene sastaje cijeli školski odbor, aktivira se cijela škola, a odluka se mogla donijeti odmah? Ukupno nas je bilo dvoje (2)! učenika s invaliditetom koji smo se u tom roku upisali, a zbog nas se digla cijela škola! Tu sam se najviše osjetio drugačijim.[/box]
I tako prođe osam godina, završio sam osnovnu školu. U međuvremenu, u tih osam godina, bio sam na još tri operativna zahvata koja su mi pomogla da se uspravim na noge… Tu se škola kao institucija pokazala u dobrom svijetlu. Kad je trebalo prilagoditi učionicu, oni su to učinili, kad je trebalo preseliti predavanja na prvi kat jer sam u školu dolazio u invalidskim kolicima, također su to učinili.
Onda je došlo je vrijeme upisa u srednju školu. Djeca dolaze s roditeljima i proces prijava za upis ide brzo. Evo dolazim i ja na red. Osobe u komisiji za upis zastaju te pregledavaju svjedodžbe i liječničku dokumentaciju koju smo dostavili. I evo opet problema. Kažu: ”Ne možemo sa sigurnošću reći da ćete biti primljeni u našu školu.”
Bio je četvrtak. Nastavljaju: ”U ponedjeljak imamo sjednicu u kojoj ćemo odlučiti hoćete li biti primljeni u školu”. Osjećao sam se zapostavljeno i nesigurno, zašto živim u ovakvoj državi?
Međutim, na kraju sam bez problema primljen u školu. Ali, zašto mi odmah nisu rekli da ću biti primljen, nego se zbog mene sastaje cijeli školski odbor, aktivira se cijela škola, a odluka se mogla donijeti odmah? Ukupno nas je bilo dvoje (2)! učenika s invaliditetom koji smo se u tom roku upisali, a zbog nas se digla cijela škola! Tu sam se najviše osjetio drugačijim.
Biti drugačiji danas je vrlo teško. Morate se dvostruko više truditi, morate dvostruko više raditi od ”normalnih” ljudi da biste bili primijećeni, da imate osjećaj pripadnosti… Ali, ako odrastate u kvalitetnom okruženju, a zajednica kojoj pripadate vas prihvaća onakvog/onakvu kakvi jeste, nećete se osjećati zakinuto.
Različitost je bogatstvo i to kao društvo moramo prepoznati.
