TRI DESETLJEĆA U PAKLU ALKOHOLIZMA, POČELO JE U RATU: ‘Nagledao sam se odrubljenih glava, odrezanih prstiju, potoka krvi…’

PB Sveti Ivan

Alkoholizam je kronično-recidivirajuća bolest.

V.M. ima 48 godina. U ugostiteljstvu radi od svoje 18 godine kada je i počela njegova “veza” s alkoholom. Otac je dvoje odrasle djece s kojom je ostvario kvalitetan odnos tek ulaskom u program liječenja.

Ispričao nam je svoju priču, svoj put od alkoholičara do zaliječenja….

>>>UŠLI SMO U PSIHIJATRIJSKU BOLNICU NA JANKOMIRU: Doktori samo za Zagreb.info otkrivaju što se krije unutar ovih zidova

Zvuk granata utišavao je alkoholom

Naš sugovornik s 19 je godina počeo raditi kao konobar. Upravo ugostiteljstvo je odredilo njegov život, ali i vrtlog rata u kojem se našao sa svoje 22. Kako kaže, po bojištima u Bosni nagledao se svega, a alkohol je zamagljivao krvave scene sjećanja…


“S 19 godina sam počeo raditi kao konobar i to mi je bio prvi ozbiljniji doticaj s alkoholom. Kao klinac sam se bvio sportom, no kad sam počeo konobariti otkrio sam nešto novo. Radio sam puno po noći, pili smo, izlazili… no u to vrijeme je još uvijek sve bilo bezazleno. Napio bih se, idući dan mi je bilo loše i ne bih neko vrijeme pio. Ipak, malo po malo, to je bilo sve češće i sve više. Ne samo alkohol. U tom poslu sve je dostupno i sve se proba. A onda je počeo rat…”, vraća se u prošlost V.M.

S 22 godine otišao je u rat, na bojištima u Bosni bio je 5 godina. Previše krvi, nezadovoljstva i frustracija rezultiralo je sve češćim posezanjem za bocom.

Nagledao sam se odrubljenih glava, odrezanih prstiju, potoka krvi… U svemu tome, morao si posegnuti za nečim da bi ostao normalan, koliko toliko. Bilo droga ili alkohol. I kad upadneš u tu mašinu, više ne možeš van. kada je rat završio, nastupila je neki drugi rat, borba za povratak u normalan život.”, prepričava.

Nakon rata, vratio se konobarskom poslu. Većinom se tu radilo o noćnim klubovima i restoranima što za sobom vuče i jako puno novaca, ali i neizbježan kontakt s drogama i alkoholom.

“Unatoč svemu tome, nekako sam uspjevao držati kontrolu. Alkohol mi i tako nikada nije bio nešto posebno fin. Prvih par gutljaja teško je išlo, no poslije je bilo sve lakše. Zbog borbe za egzistenciju bio sam prisiljen otići raditi u Italiju i Njemačku što mi je bilo posebno teško. Teško mi je bilo odvojiti se od obitelji. Tu prazninu koja je ostala, popunjavao sam opet alkoholom.”, govori nam.

Rastava i potonuće

Upravo alkohol i razni opijati bili su i glavni razlog za rastavu od žene, priča nam, a nakon tog događaja, alkohol i drugi opijati preuzeli su glavnu ulogu u njegovom životu. Postali su njegov stil života.

“U tom periodu života radio sam kao voditelj jednog kafića te sam dobro zarađivao. Išao sam raditi i sezone, no nikako nisam bio zadovoljan. Imao sam veliku rupu u životu, samoću koja me izjedala. Uvijek mi je nešto falilo. Ostao sam sam i izgubio sam osjećaj da nekome nešto predstavljam, da se imam za koga brinuti, da nekome nešto vrijedim. Alkohol je postao sve učestaliji, a ja sam psihički tonuo sve dublje.”

Nakon rastave, imao je nekoliko veza, no sve su bile poprilično destruktivne, a on emocionalno nestabilan. Također, sve su bile “zalivene” s puno alkohola, otkriva nam¸

“Uvijek sam pokušavao biti netko drugi. I to nezadovoljstvo prikrivao sam alkoholom i raznoraznim supstancama. Padao sam u kome po tri, četiri dana, zaključavao se u stan, uz litre alkohola i nikom se ne javljam. Pio sam, ali u nevjerojatnim količinama. Nakon toga bih sam uspostavio apstinenciju od nekoliko mjeseci, no nakon toga bih opet počinjao piti. I tako u krug. Bio sam uvjeren da nisam alkoholičar jer mi se nisu ruke tresle i mogao sam sam prestati piti.”, kaže.

Kako kaže, u cijeloj priči alkohol nije bio sam, nego mu je društvo radio i kokain. Svakakve stvari je napravio u tim besvjesnim stanjima, sam protiv sebe. Puno puta je vlastitu glavu “stavio na kocku” zbog obećanja koje je dao u takvim trenucima.

“U ratu sam pregorio toliko da me baš bilo briga što će se dogoditi sa mnom. Sam život mi je bio toliko turbulentan da sam imao osjećaj da sam proživio tri života i da mi je dosta. Alkoholne depresije najgora su stvar. Nakon takvih silnih alkoholiziranja utoneš u depresiju i nije ti ni do čega, najviše bi volio da te nema. Vraćaju se slike nekih teških trenutaka, ako se iz te depresije ne iščupaš sam, posežeš za alkoholom i vrtiš se u krug.”, govori V.M.

Otkrivanje ovisnosti

To je trajalo godinama. Točnije, 30 godina, priča nam sugovornik. Bez obzira na sve apstinencije, svoju ovisnost promatra od samog ulaska u taj  začarani vrtlog. No, on sam je primjetio svoju ovisnost unatrag godinu dana.

“Već sam se bio umorio od silnih prekidanja i ponovnih početaka. Počeo sam primjećivati da mi se ruke tresu, prožimaju me valovi hadnoće, toplinem drhtavica je prisutna… shvatio sam da imam veliki problem s alkoholom.”, prisjeća se.

V.M. je mislio da će i ovaj put svoj problem riješiti sam. Međutim, to nije išlo. Ovaj put našao se na dnu.

“Nije išlo tako lako. Nije išlo uopće. Svaki put kad sam rekao ‘od sutra neću’ to je i bilo tako. Ali ovaj put, svaki dan je bilo ‘još samo danas’. Sav sam se tresao bez alkohola, nije bilo dobro, mučnine, povraćanja… Ustvari sam samo s alkoholom mogao funkcionirati.“, priča nam.

Do tad je birao što je pio, no zadnjih godinu dana nije bilo biranja- pio je sve. Došao je u šokantnu fazu, koju je i sam primjetio.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Taj dan, kad sam bio sretan što ne pijem, popio bih 10 piva i dva, tri pelinkovca. To je bio dobar dan. Loš dan sastojao se od gajbe pive i litre pelinkovca. Budio bih se ujutro i dolazio do prve birtije ili bih se dizao u 5 ujutro, znao sam u kojoj pekarni ima pive ispod pulta za kupiti i tako mi je započinjao dan. Kupovao sam i bombice pelinkovca, konjaka i nabrzinu ih eksao daa mi se ruke ne tresu. Boce alkohola sam vješto sakrivao, unosio u stan i skrivao od tadašnje partnerice. Mislio sam da to nitko ne primjećuje.”, opsuje svoje korake prije odlaska u PB Sveti Ivan, na Jankomiru. [/box]

Odlazak na liječenje

Nakon jednog takvog dužeg perioda opijanja, u trenucima kada više nije mogao ustati iz kreveta, odlučio se na odlazak na liječenje.

Uz alkohol je bilo svega i svačega. U jednoj fazi više nisam mogao ustati iz kreveta. Znao sam da imam problem ali je moj odlazak na liječenje bio uz nagovor i pritis¸iak bivše partnerice. Stalno sam se branio od pomoći, no problem se nije mogao riješiti sam. Nisam znao s čime se nosim, nisam znao da je to bolest.”, objašnjava.

Odlazak u Jankomir je bio zbog “mira u kući”. Kad je puhao prilikom hospitalizacije, napuhao je 2, 5 promila kaže nam, a prije toga nije pio 10 sati.

“Prvo sam pružao otpor, hito sam otići doma nakon triježnjenja, no, malo po malo, shvatio sam da moram ostati ustrajan. Tvrdoglavost me u ovom slučaju spasila. Pomogla mi je da liječenje izguram do kraja. Devet mjeseci sam bio gore i bez obzira na to što sam još uvijek u ugostiteljstvu, imam volju i želju uspjeti u liječenju. No, postoji mogućnost za recdiv, uvijek postoji u alkoholizmu. Ne mogu reći ‘nikad više’ jer sam se u Jankomiru nagledao takvih koji su to rekli, pa su ‘pali’. To je kronično-recidivirajuća bolest.”, govori V.M.

To je borba do kraja života, kaže naš sugovornik. Svaka kap alkohola te vodi na dno. A veliki je problem i u nedovoljnoj educiranosti društva.

[box type=”info” align=”” class=”” width=””]”Zaliječeni ovisnici stigmatizirani su u društvu, to je dodatan uteg oko vrata. Mi se moramo nositi s tim.”, objašnjava.[/box]

Naš V.M. smatra da je imao sreću, za razliku od velikog broja ovisnika koji su, uglavnom, porušili kule oko sebe te ih moraju nanovo graditi.

“Izdogađale su mi se lijepe stvari pred sam odlazak u Jankomir. Dobio sam unuku, a kad sam se otrijeznio shvatio sam da sve što sam propustio sa svojom djecom mogu nadokaniti s njom. To malo biće je popravilo sve odnose unutar familije i promijenilo je moj pogled na sve oko sebe.”, otkriva nam V.M.

Njegova dotadašnja veza, bila je jedna u nizu onih destruktivnih. Kad je prekinuo tu vezu, pao mu je veliki teret s leđa, kaže:

Sada sam napokon u kvalitetnoj vezi koja mi ne budi potrebu za pijenjem. Stvari su sad potpuno drugačije. Svi mi nsimo neke križeve s kojima se moramo nositi. Ja imam svoj i ne skrivam ga pred ljudima koji mi znače. Moje šanse za zaliječenje bile su minimalne, imam svoj kafić i okružen sam stalno s alkoholom. No, to gledam kao prednost, unatoč tome uspijevam.”

Svoj problem sada gleda kao bolest i nije mu teško prihvatiti da do kraja života ne smije piti. Period nakon liječenja gleda kao na svoj drugi život.

“Život dok sam pio i život sad. Način na koji se sada nosim s problemima drugačiji je. Onakve dane više ne želim proživljavati. Samo se molim za snagu, da dobijem snagu pomoću koje će biti onako kko želim i planiram.”, rekao nam je V.M.

U tom prvom životu bilo je neprospavanih noći, buđenja u autu, polomljenih rebara,neznanja što se događalo u pijanim trenucima… Izgubiš svoju osobnost, objašnjava nam naš sugovornik. Tek sad je počeo upoznavati sebe, priča nam:

Tek sad znam tko sam i kakav sam. Psihijatri u PB Sveti Ivan poput obitelji su mi, ne želim ih razočarati. Uložili su puno truda u mene, kao i ja sam u sebe. Radili smo puno na meni samom. Apstinencija je samo jedan mali dio liječenja, rad na razmišljanju, osobnosti, kontroli emocija najbitniji je u procesu liječenja.”, kaže.

Zbog alkoholizma je izgubio kontakt sa stvarnošću koji sad opet uspostavlja. U alkoholizmu je završio “igrom slučaja”, a s bocama je rješavao svoje nezadovoljstvo i nakupljene frustracije, no zahvaljujući trudu psihijatara i svojoj ustrajnosti sada uči riješavati to nezadovoljstvo na drugi način. Ugostitelj, s 30 godina staža sa tacnom i bocom nije ulijevao nadu za mogućnost zaliječenja.

No, dogodilo se suprotno. Uz veliku podršku, vlastitu želju i entuzijazam terapije u bolnici uspješno je odradio, a sada, kaže, novi je čovjek. Pokazuje put svima njima koji tek kreću na svoje putovanje, a svjetlim primjerom ulijeva nadu i najpesimističnijim ovisnicima. Nadu da je život bez alkohola moguć.

>>>OVAJ MLADIĆ JE U PAKLU DROGE BIO 17 GODINA: ‘Iglu sam zamijenio kockom, a svojih dvadesetih se ni ne sjećam’

 

 

Komentari