Devet je dana, od rane zore do mraka, Jelena Rimanić u potpunoj izolaciji nepomično sjedila na obronku ekvadorskog vulkana Imbabura. Par gutljaja vode i pokoji komadić voća okusila je svega dva puta tijekom ceremonije koja se po pravilima ne prekida unatoč vjetru, kiši ili snijegu. U krugu omeđenom sa 365 paketića duhana, zaogrnuta samo dekom, Jelena je bez pomišljanja na odustajanje završila treći, pretposljednji stupanj potrage za vizijom.
“No, ne brinite, ovaj ritual nije poganski običaj ili pristupnica nekoj sekti, već drevna tradicija američkih plemena koja se kroz proteklih 26 godina sa sjevera kontinenta spustila sve do Meksika”, napominje Zagrepčanka koja je za praksu purifikacije vlastita duha i dopiranja do zatomljenog unutarnjeg glasa saznala od ekvadorskog poglavice Santiaga Andrada Leona iz udruge Fuego Sagrado, tijekom njegovih posjeta Europljanima.
Iako su u početku ceremoniji pristupali isključivo mladi Indijanci, koji su u planinama uz pomoć tišine i samoće spoznavali svrhu njihova života te kako korisno služiti zajednici, danas kroz ovo specifično duhovno putovanje prolaze i nešto stariji tragači za smislom postojanja. Četiri su ceremonije raspoređene kroz isto toliko godina, a od 2012., osim u Ekvadoru, na ovoj nesvakidašnjoj praksi traganja za mirom može se sudjelovati i na Siciliji, podno vulkana Etna.
“Prva ceremonija bila je najkraća, ali i najteža. Nisam znala kako ću preživjeti četiri dana potpunog posta i bila sam poprilično nervozna jer se upuštam u nešto naoko radikalno. Roj nepovezanih misli nije se mogao sabrati iako sam sjedila u potpunoj tišini, po prvi put nakon dugo vremena bez mobitela i gomile suvišnih informacija”, prisjeća se Jelena koja je nedavno u Zagrebu osnovala udrugu Sedam smjerova putem koje će organizirati putovanja na ceremonije. No, već iduće godine kada je stapanje s prirodom trajalo sedam dana, njezin um odjednom se uspio utišati.
“Nakon otprilike četiri dana emocije u meni su se primirile te je nastupio mir kakav nikad nisam doživjela. Pritom osjetila su se izoštrila, a zvukovi su postali bistriji”, govori 38-godišnjakinja i dodaje da ovaj ritual nije povezan s nikakvom religijom, uzimanjem psihodeličnih supstanci te ne zahtijeva promjenu stila života ili osobnih uvjerenja.
Ovo je, kaže, način da se zahvalimo prirodi na onome što nam je podarila. Sama priprema za ceremoniju sastoji se od osvještavanja onih aspekata u životu na kojima smo zahvalni te koncentriranja na ono što nam nedostaje, putem pakiranja svete biljke u tolik broj paketića, koliko je dana u godini. Paketiće koje naziva „kuća molitvi“ potom se raspoređuju u krug koji se ne smije prekoračiti tijekom rituala.
“Duhan u tamošnjoj kulturi nema isti značaj kao u nas i ne puši se radi relaksacije, već spoznaje. Prema vjerovanju plemena u ovoj biljci obitava živi duh kojeg doživljavamo kao učitelja koji usmjerava naše misli”, dodaje Jelena i napominje da ju je jednom tijekom ceremonije posjetio poglavica koji uz malo voća i vode u kori od kukuruza donio svojevrsnu hostiju koja se konzumira u samo nekoliko dimova.
Nakon što je završila tri stupnja potrage Jelena dva puta godišnje odlazi u Ekvador kako bi u kampu Aya Puma Samay, kao dio radnog tima, pomagala novim tragačima u pripremi za odlazak i povratak s planine. U dosadašnjem iskustvu rijetko je viđala one koji su odustali, a iako sam ritual zvuči psihički i fizički iscrpljujućim, većina sudionika pamti samo lijepe trenutke.
“Spoznaje do kojih u dolazimo u izolaciji su izuzetno osobne i intenzivne pa je logično da mnogi o tome ne žele razgovarati. Važno je kako će se nova znanja ukomponirati u život”, napominje i ističe da se dio vremena provodi se spavajući, a iako se u samim počecima na planinu odlazilo praznih ruku, danas je ipak dopušteno ponijeti dvije deke.
“Nakon svakog stupnja osjetila sam promjenu u sebi do te razine da mogu reći da mi se život do temelja promijenio. Anksioznost s kojom sam se dugo vremena borila je nestala, a odnosi s drugima više nisu turbulentni. Jednostavno rečeno, napokon sam naučila kako zadržati strpljenje i mir“, objašnjava osnivačica udruge koja će s ostalim članovima uskoro diljem Hrvatske organizirati „termasqual“, ritualne saune porijeklom iz Sjeverne Amerike na kojima je sudjelovala u kampovima.
Fokus je ponovno na pročišćenju duha, na način da se u šatoru u obliku kupole zagrije vulkansko kamenje koje se unaša četiri puta, simbolizirajući četiri smjera svijeta. Potom se na njega polože ljekovito bilje, a sudionici se sjedaju u krug. Priznaje i kako je tijekom pet godina putovanja u Ekvador u gomili ljudi iz cijelog svijeta primijetila i sve više Hrvata.
“Način života karakterističan za zapadno društvo temelji se na pretpostavci da ćemo probleme riješiti ako neki „lijek“ unesemo u sebe, umjesto da uzmemo vremena, zavirimo u dušu i suočimo se s istinom. Jedino ćemo tako doista dugoročno eliminirati ono što guši naš napredak i vraća nas u prošlost”, zaključuje Jelena.
